Andro Krstulović Opara: Mnogi priželjkuju moju kandidaturu za gradonačelnika Splita

Po struci je povjesničar umjetnosti i arheolog, s dvadeset i tri godine bio je najmlađi zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora, diplomat u vrijeme dok je Franjo Tuđman stvarao hrvatsku diplomaciju, dugogodišnji je uspješni prvi čovjek Muzeja Ivana Meštrovića, a sada je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za društvene djelatnosti.

Po mnogočemu Andro Krstulović Opara pomalo odskače od uobičajene slike hrvatskih kulturnjaka i političara, iako je politike bilo u svakom segmentu njegove biografije. Ovaj Splićanin čija obitelj stoljećima živi u Splitu u posljednje vrijeme često se spominje kao idealni kandidat za prvog čovjeka Dioklecijanovog grada. Kaže, “ima vremena do izbora”, svašta se u ovim burnim vremenima može dogoditi, ali sada je prije svega koncentriran na svoj posao na Pantovčaku. “Mnogi me zaustavljaju i predlažu da se kandidiram i priželjkuju moju kandidaturu, a bude li političke podrške, spreman sam za razgovor o tome.”

S predsjednicom se zna iz mladosti dok su zajedno radili u Ministarstvu znanosti i vanjskih poslova, tada na istom katu. “Grabar-Kitarović imala je svoju sobu, a odmah do nje u istoj sobi sjedili smo Zoran Milanović, Andrej Plenković, Gordan Jandroković i ja.”

Kada sam ga pitao kako se sada osjeća kada mu je Kolinda Grabar-Kitarović šefica, a u mladosti je on bio njoj, samo se od srca nasmijao. “Njeni potencijali, vjerujte, osjećali su se i kada smo svi tek počeli raditi u hrvatskoj diplomaciji. Zapravo me i nije iznenadilo što je napravila takvu karijeru, vidjelo se od samog početka da posjeduje izuzetne kvalitete.”

Povratak u Split

Kako je Andro Krstulović Opara dobar dio života proveo u Zagrebu, gdje Splićani vole biti preko tjedna da bi vikendom odjurili u svoj Split, pitam ga kako je to biti fetivi Splićanin na privremenom radu u Zagrebu. “I u Zagrebu se osjećam kao u svome gradu, jer sam bio zagrebački student, zajedno sa svojom suprugom. Na početku svoje karijere ovdje sam živio, kupio sam i stan koji sam kasnije prodao, a u Zagrebu sam napustio i lijepu karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova pa se vratio u Split. Moram priznati da mi je u tome pripomoglo i vrlo loše ozračje u Piculinu ministarstvu, kada su mnogi diplomati iz vremena Tuđmanova stvaranja diplomacije bili istisnuti.”

Krstulović Opara splitska je obitelj već punih nekoliko stoljeća. Mnogi se znaju zbuniti na ono “Opara”, jer misle da je riječ o nadimku. “To je naprosto jedno prezime. Kada te u Splitu pitaju ‘od kojih si ti Krstulovića’ i čuju ‘Oparinih’, onda je sve jasno. Postoji jedno selo u srednjoj Bosni, selo Opara iz kojeg su najvjerojatnije moji preci pred turskom najezdom umaknuli u Poljičku Republiku pokraj Splita i odatle se krajem petnaestog stoljeća spustili u grad.”

Kaže da se sam ponekad osjećao “malo zakinutim” jer “nemam ni selo, ni zemlje, ni nikoga na otoku ili u Zagori. “Cijeli moj obzor je Split i tu su moji korijeni. A po meni taj famozni ‘fetivi Splićanin’ je stanje duha, intelekta i emocija prema tom prekrasnom gradu, a ne ono što piše u rodnom listu.”

Tko je kome šef

Prisjetio sam se jednog sparnog ljetnog dana prije nekoliko godina kada je Andro Krstulović Opara bio direktor Muzeja Meštrović i dovezao se skuterom da mi pokaže splitsku Galeriju. Sve ono što sam vidio bilo je zapravo fascinantno, prije svega koliko je samo truda i znanja uloženo da Meštrović bude prezentiran na način kako zaslužuje. “Kada sam preuzeo ‘kuću’, bila je doslovno u raspadu i trebalo je dosta vremena da se dosegne vrh i izložbe koje su sada predstavljene svijetu. To uspješno nastavljaju moji nasljednici.”

Predsjedničin savjetnik govori da mu je iskustvo u radu Muzeja Meštrović mnogo pomoglo i pri sadašnjem poslu. Često u ime predsjednice odlazi na otvaranje izložbi, kazališne predstave, festivale, a na pitanje zašto na tim mjestima više nema i Kolinde Grabar-Kitarović, odgovara mi da je u tome sprečavaju brojne obaveze. “Ali, predsjednica izuzetno voli i ima afiniteta za kulturu, nedavno smo zajedno pogledali Crnčićevu izložbu, bila je oduševljena. Stalno mi kaže da joj je žao što nema više vremena za odlaske u kazalište, izložbe, koncerte.” Predsjednica ponekad izbjegava i pompu s premijera i otvaranja izložbi. “Imam osjećaj da zbog toga što sa sobom uvijek privlači puno ljudi naprosto ne želi ‘oteti feštu’ kulturnjacima.”

Kao mladi i perspektivni kadar Andro Krstulović Opara 1993. godine iz Ministarstva znanosti prešao je u Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je ministar bio poznati dijabetolog Zdenko Škrabalo. “U isto je vrijeme sa mnom prešla i mlada kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Nekog iskustva u vanjskim poslovima imao sam još iz vremena zastupničkog mandata, a sam Tuđman je želio da mladi ljudi budu angažirani u diplomaciji. Tako sam postao šef Sanaderova kabineta, a Kolinda Grabar-Kitarović zamjenica.”

Kaže mi da je suradnja s Grabar-Kitarović bila odlična, Opara je imao više iskustva u politici, a Grabar-Kitarović je bila superiorna u analitici. “Poznavala je niz jezika, strahovito je brzo učila i moram priznati da je tada već nadmašila mnoge kolege. Nakon dvije godine kada sam ja otišao na službu vani, ona je već savršeno suvereno obavljala sve poslove. Moram priznati da je bila bolja od mene.”

Prvo je Andro Krstulović Opara bio godinu dana posebni izaslanik ministra Mate Granića za BiH, a onda je pet godina radio u konzulatu u Milanu. “S pokojnim Slobodanom Langom bio sam prvi hrvatski dužnosnik koji je preko žičanog mosta ušao u Mostar u kojem je upravo tada nastupilo primirje. Sudjelovao sam u pregovorima oko oslobađanja zarobljenih i bio je to značajan diplomatski izazov koji je formulirao sam predsjednik Tuđman, ujedno i preduvjet za Washingtonske sporazume.” Kolinda Grabar-Kitarović i Andro Krstulović Opara bili su zajedno i u timu koji je radio na Washingtonskom sporazumu koji je prethodio Daytonu. “U Beču smo pregovarali s bošnjačkom stranom, a tu je Grabar-Kitarović pokazala vrhunske kvalitete i bilo je jasno da će daleko otići.”

Otkrivanje Meštrovića

Rad u konzulatu u Milanu bio je, govori mi Krstulović Opara, lijepo iskustvo, a odlično je surađivao i s tadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Rimu, akademikom Davorinom Rudolfom, izuzetnim čovjekom punim znanja, ali i diplomatskih vještina. “U Rimu je radio čuda, probijao je led.” S promjenom vlasti u Hrvatskoj mnogi “Tuđmanovi diplomati”, pa tako i Krstulović Opara vraćeni su u zemlju. “Bila je to u vrijeme Ivice Račana i Tonina Picule sječa diplomata kada su oni potezom pera obezglavili hrvatsku diplomaciju a da nisu poslali nove diplomate. Vraćen sam i onda sam u Ministarstvu naslijedio Dobricu Silobrčića i vodio desk za Svetu stolicu i Italiju. Nakon dvije i pol godine odlučio sam ipak napustiti Zagreb i zaposlio se kao viši savjetnik konzervator u Splitu i tamo brinuo o baštini svog kraja punih pet godina.”

U tom splitskom periodu, 2008. godine Krstulovića Oparu pozvali su ga da digne na noge Meštrovićeve muzeje na četiri lokacije u Hrvatskoj, gdje je napravio velik i značajan posao. “Znate da su u kulturnim ustanovama direktori arheološka činjenica, oni opstaju godinama, a prije mene se na mjestu direktora Muzeja Meštrović promijenilo niz ljudi. Jasno je to govorilo o vrlo teškom snalaženju, a najviše je patilo samo ime Ivana Meštrovića. U zadnjih tridesetak godina nije ga bilo u hrvatskim, ali ni svjetskim izložbenim prostorima. Krenuli smo od početka, nakon jednog lošeg razdoblja za samu kuću pritisnutu brojnim aferama, vlasničkim pravima, nesuglasicama između samih članova obitelji, vlasničkim nedoumicama.”

Govori da je pristupio svemu na način kako je naučio od Tuđmana, idemo od samog početka. “Imao sam izvrsnu podršku ministra Bože Biškupića koji je shvatio da treba napraviti redizajn Meštrovića. Treba znati da Muzeji Ivana Meštrovića imaju svoj ‘Lex specialis’ i to već govori o izuzetnosti u odnosu na druge muzeje i to sam iskoristio. Premjestio sam upravu iz Zagreba u Split, gdje i pripada, ali to nije umanjilo značaj zagrebačkog muzeja. Štoviše.”

Rezultati nisu izostali i upravo je angažman Andre Krstulovića Opare pokazao da se u kulturi mogu učiniti snažni i pozitivni pomaci ako postoji dobra volja i podrška uvijek neminovne politike. “Shvatio sam da treba stvoriti i novu publiku za Meštrovića. U tih šest godina nisam dao niti jedan intervju, kako bih u prvi plan stavio Meštrovića, a ne direktora ili kustose. Uspjeli smo i u par godina Meštrović je doživio potpunu renesansu, a u suradnji sa Sotheby’som postignute su najviše cijene za njegova djela.”

Raspadnuta tvrtka

Tvrdi da je postignuto da Hrvati ponovno budu svjesni Meštrovićeve veličine, muzeje su posjećivali kraljevi, okrunjene glave, a Carl Gustav VI. osobno je u Zagrebu otvorio izložbu. Vrhunac je bila zagrebačka izložba Rodina i Meštrović u Muzeju Rodin u Parizu. “Kada sam direktoricu Muzeja Rodin doveo u Zagrebu do Umjetničkog paviljona i rekao joj ‘tu ćemo organizirati dolazak Rodinovih djela’, pogledala me sa čuđenjem. Ja, ovako ‘oparen’, ali samouvjeren zajedno sa svojim timom uspio sam kasnije tu ženu nekako omađijati, a kada je vidjela da možemo krajnje profesionalno preuzeti i realizirati projekt, nije bilo problema da zbirka vrijedna 38 milijuna eura bude izložena kod nas.”

Od jedne raspadnute tvrtke koja nije mala ni ime, a bila je opterećena tužbama, otmicama umjetnina, čudnim makinacijama, došlo se do toga da Muzeji Meštrović postanu ustanova nacionalne razine i prvorazredne kvalitete.

“Preponosan sam na to. Žalim samo što Hrvatska nije u stanju svoje umjetnike, poput Aljoše Jurinića, Ive Pogorelića, Martine Filjak, ali i kulturnjake poput Mikija Gašparovića, Joška Belamarića, Ruže Marić, Miljenka Domijana, te divne ljude koji su čuvari naše kulture i baštine, dignuti na oltar apsolutnih zvijezda, kako je to primjerice u Francuskoj ili Italiji. Prihvatio sam se tog posla kod predsjednice kako bi promaknuo nabolje tu kreativnu i kulturnu Hrvatsku.”

Sve vrijeme, još iz dana kada su zajedno radili, Kolinda Grabar-Kitarović i Andro Krstulović Opara održavali su kontakt. “Nisam ni u snu sanjao da će joj pasti na pamet pozvati me za savjetnika. Ali, uslijedio je poziv i malo sam se nećkao jer sam baš bio u realizaciji Rodinove izložbe u Zagrebu i Splitu. To je vrh moje karijere, sa svojim timom sam nastavio to realizirati, a u međuvremeno sam i otišao na Pantovčak.”

Sada, “udahne” u ponedjeljak ujutro u Zagrebu i “izdahne” u petak navečer u Splitu. Obitelj je u Splitu, supruga je uspješna liječnica, a imaju troje djece, od petogodišnjaka do gimnazijalke koja će sada na fakultet u Zagreb. Sjećam se jednog telefonskog razgovora koji smo vodili dok je bio preko vikenda u Splitu, kada mi je Opara objašnjavao novi postav skulptura u Uredu predsjednice, onako temperamentno, a u jednom trenutku se čulo kako upozorava svog petogodišnjaka “Duje, ne stavljaj Domestos u usta” i nastavio o postavu na Pantovčaku.

“A kako je u Splitu?” pitam. “Split je vibrantan, žustar, topao i ponekad za one koji ga ne razumiju jako prgav. Volim ga takvoga. On se mijenja, nije statičan, on je presjek Hrvatske i ako hoćete upoznati pravu Hrvatsku, treba doći u Split.”

Sveto trojstvo Splita

Kada smo došli do Hajduka, čije “savršenstvo” Opara često komentira na društvenim mrežama, sve što je slijedilo istresao je kao iz rukava. “Hajduk je pitanje života, to je krucijalno pitanje za svakog Dalmatinca. Sveto Trojstvo, obitelj, domovina i Hajduk.” Sada je, tvrdi, Hajduk ozdravljen, konačno je odmaknuta politika od kluba.

“Nema više politikanata i trudit ću se koliko god mogu da se više nikada ne dogodi da se politika umiješa u klub.” O politici u Splitu, sudbini Ive Baldasara, Krstulović Opara je već malo oprezniji. Reći će za sadašnjeg gradonačelnika diplomatski oprezno “čovjek se trudio, ali očito nije uspio do kraja. To su mu na kraju kazali i njegovi stranački drugovi. Nadam se da će do kraja mandata brod dovesti u mirnu luku.”

Split je, kaže mi savjetnik s Pantovčaka, postao sve više destinacija i polako gubi svojstvo grada. “Tu se moramo ozbiljno zamisliti i žurno početi raditi, jer je postala mantra da sve moramo napraviti zbog turista. A gdje su građani?” Detaljno mi je objasnio svoje viđenje Splita, ulogu Sveučilišta, turizma, uz napomenu da ovakav razvoj grada, kakav je sada, po njemu nije najbolji. “A koji bi vaš plan za Split, ako krenete u gradonačelničku trku, bio najefikasniji?” Odgovara da bi prije svega trebalo smiriti politički diskurs i razlike koje postoje, kako bi se postigao politički konsenzus bez kojeg će teško Split usvojiti osnovne prioritete.

Strateški razvoj juga

“Volio bih svakog mogućeg svog partnera ili suradnika u tom mogućem poslu pitati gdje on vidi Split za pet, deset ili petnaest godina. za gradonačelnika bilo kojeg grada nije najvažnije administrirati grad u ovom trenutku, već ga treba razviti za sljedeće razdoblje. Nisam siguran da današnja politika zna što će raditi za tjedan dana, a kamoli za pet godina.” U toj svojevrsnoj predizbornoj platformi za Nedjeljni Jutarnji Andro Krstulović Opara kaže da je po njemu glavno ustanoviti strateški razvoj Splita i hrvatskog juga. “Je li to grad kreativne industrije i Sveučilišta ili grad turizma? Ja smatram da splitsko sveučilište kao generator razvoja kreativne industrije i IT sektora trebaju postati glavna podloga za razvoj grada i šireg područja oko njega na kojoj će sasvim dobro funkcionirati i turizam i usluge. Time će se podići i razina turizma, i to u pravcu kulturnog, zdravstvenog i sportskog turizma. Jer ova vrsta stihijskog i, priznajmo, jeftinog turizma ‘s bocom piva u ruci ispred trafike’, koja sada dominira u Splitu, po mom je uvjerenju preniska i neodrživa.”

Split, kaže Opara, ne promatra u svojim administrativnim granicama jer je njegov značaj puno širi i izvan Splitsko-dalmatinske županije, čak i u BiH. Metropolizacija Dalmacije ne znači centraliziranje moći u velikim gradovima, primjerice u Split, nauštrb drugih gradova, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, nego svi gradovi sa svojim posebnostima dolaze do izražaja i u tom razvoju surađuju.

Sada, na Pantovčaku, Andro Krstulović Opara osjeća se kao “ribica u akvariju”, a tako zna komentirati i Kolinda Grabar-Kitarović. “Volio bih da nam je ured u Banskim dvorima. Ovaj prostor na Pantovčaku je neprirodan, napravljen kao vila jednog diktatora, a savjetnici su u zgradi koja ne omogućuje kvalitetnu fluktuaciju. Ali, usprkos tome mi se dobro držimo, mala smo ekipa i to je dobro. Predsjednica je okupila mali tim pa je i sinergija izraženija. Veliko je zadovoljstvo biti gore, a u Uredu sam po cijele dane. Živimo u dinamičnom vremenu, predsjednica je vrlo aktivna i to generira jako puno posla.”

Od savjetnika, Andro Krstulović Opara najstariji je na Pantovčaku. “Jesam doajen savjetničkog tima, ali ne osjećam se starim.”