ISPOVIJEST MARIJA ANČIĆA Kako je postao investicijski bankar na Wall Streetu: 'Radim na transakcijama od 500 milijuna pa do nekoliko milijardi dolara'

Kada od Marija Ančića (32) slušate riječi kao što su “transakcija” i “dokapitalizacija”, dođe vam da se upitate je li to onaj isti momak kojega ste usred srpanjske vreline gledali kako se s Andyjem Roddickom bori za finale Wimbledona, ili kako mjesec i pol kasnije s Ivanom Ljubičićem u noćnom ruletu u Ateni osvaja olimpijsku broncu, ili kako godinu i pol kasnije u Bratislavi gravira ime Hrvatske na najveći teniski momčadski trofej…

“Baby Goran”, “čudo s Firula” ili kako ga već nisu zvali, danas je investicijski bankar i u New Yorku radi za Credit Suisse. Nakon što je godinu dana proveo kao pravni savjetnik u NBA ligi, doktorirao je pravo na Sveučilištu Columbia i zaposlio se na Wall Streetu. Memorijom još uvijek lebde Ančićevi servisi i voleji, strast kojom je pristupao mečevima, a od koje se zbog ozljede leđa morao oprostiti već sa 26 godina.

Kada smo ga kontaktirali, bio je na poslovnom putovanju pa smo razgovor o Davis Cupu i drugim aktualnostima morali odgoditi za nekoliko dana.

- Sad pred predsjedničke izbore puno je aktivnosti, jer klijenti pokušavaju zaključiti poslove. Ne putujem ni približno kao kad sam bio tenisač, ali dinamično je. Moramo pratiti fondove, odlaziti na prezentacije, razgovarati s tvrtkama…

Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Jeste li se uspjeli osloboditi obaveza za dolazak na finale u Zagreb?

- Jesam, kako sada stvari stoje, bit ću u Areni sva tri dana. I moji će vjerojatno doći u Zagreb i tamo ćemo se vidjeti. Nakon toga se odmah vraćam u New York.

Koliko ovaj finale znači za hrvatski tenis i za njegovu budućnost?

- To je golema stvar jer nastavlja niz vrhunskih rezultata u tenisu koje imamo praktički od neovisnosti. I sve generacije koje dolaze imaju pred sobom visoko postavljenu ljestvicu. Uspjesi potiču mlade da se ne zadovoljavaju svojim rezultatima, tjeraju ih na izvrsnost. Kada su Janica i Ivica pobjeđivali, svi su htjeli skijati, ista stvar bila je i kada je rukomet bio na vrhu. Znam da je Borni Ćoriću jedan od najvećih motiva bio kad smo 2005. prvi put osvojili Davis Cup. Nadam se da će sada i ova generacija privući dio kolača mladih koji će se zaljubiti u tenis. Možda će za 10 godina netko reći da je počeo trenirati kada su Čilić i ekipa igrali finale i, vjerujem, osvojili Davis Cup.

Jesmo li povratkom Ive Karlovića postali favoriti protiv Argentine?

- Njegov je povratak ogromna, ako ne i ključna stvar. Dobili smo igrača koji iskustvom i znanjem može pomoći u mentalnoj pripremi za meč i koji briljira kroz cijelu sezonu. Osim toga, Bornu se rasteretilo da ne mora žuriti s povratkom, da mu se ne bi dogodila neka veća ozljeda. S kojeg god aspekta pogledate, individualno, iskustveno, širinom, povratak Ive pokazat će se ključnim. Svaka mu čast što je prepoznao koliko treba reprezentaciji.

Trebamo li se bojati još nekoga osim Del Potra?

- Hrvatska reprezentacija ne bi se trebala nikoga bojati, pogotovo kad igra kod kuće. Najvažnije je da igrači ostanu zdravi nakon ekstremno duge sezone s Olimpijskim igrama, koja je u tenisu najteža godina. Ne postoji nijedan sport u kojem se tri najvažnija turnira održavaju u rasponu od mjesec i pol dana. Ne može se reći da je Wimbledon važniji od Pariza ili da su Olimpijske igre važnije od Wimbledona. Zbog toga bi nam najveći suparnik mogao biti umor. Prvi cilj stručnog stožera bit će osvježiti igrače da u trenutku kada se inače odmaraju, održe natjecateljski ritam i dočekaju finale u najboljoj formi.

Godinama smo čekali pouzdan par u Davis Cupu, sada imamo Dodiga i Čilića. Je li to bio ključ uspjeha ove sezone?

- Rekao bih da jest. Da Dodig i Čilić u Americi nisu vjerovali u pobjedu pri rezultatu 0-2, ništa se od ovoga ne bi događalo. Bod u parovima je u Davis Cupu uvijek krucijalan. Uz Dodiga, koji već nekoliko godina ima izvrsne rezultate u parovima, pokazalo se da Marin može fizički izdržati tri meča u tri dana i to trenutno ima malo koja reprezentacija. Njih dvojica danas mogu pobijediti svakoga.

Čega se prvo sjetite kada odvrtite film iz Bratislave?

- Nekako su svi vidjeli kakvu šansu imamo. Iako smo igrali u gostima, bili smo lagani favoriti. Koliko god je Davis Cup komplicirano natjecanje, u kojem neki od vrhunskih igrača igraju odlično, a drugi se slome pod pritiskom, bilo bi iznenađenje da smo izgubili. Ispalo je da je odlučujući peti meč pao na mene i da mi se to pretvorilo u najdraži trenutak karijere. Imao sam 21 godinu, a tu šansu neki čekaju cijeli život. Kao tricu za pobjedu u košarci ili penal u nekom nogometnom finalu. Ivan (Ljubičić) je tada imao briljantnu sezonu, moje je bilo samo da stavim pečat i donesem nam ‘salataru’. Nikada neću zaboraviti slavlje i doček, jer sve do dolaska u Hrvatsku nismo bili sigurni koliko je to odjeknulo. Kada smo vidjeli ljude u zračnoj luci, pa tisuće njih na trgu, bilo je to nevjerojatno iskustvo. I u Splitu su nas dočekali fantastično, tamo gdje smo igrali četvrtfinale i polufinale. Kao bivši igrač volio bih da dečki sada iskuse te iste doživljaje.

U kontaktu ste s Ivanom Ljubičićem?

- Baš smo se nedavno čuli, kombinirali gdje ćemo se naći i evo, vidjet ćemo se u Zagrebu na finalu.

Getty Images

Što kažete na njegov trenerski uspon i suradnju s Federerom?

- Ivan to gradi jako dobro, ne samo kroz taj angažman. I skok s Raonićem je dokazao koliko je studiozan. Raonić se s njime nametnuo kao jedan od nasljednika fantastične generacije. Nažalost, stvari je s Rogerom poremetila ozljeda. Nadao sam se da ćemo se vidjeti na US Openu, ali morali su otkazati sve turnire. Rogeru polako istječe vrijeme, bez obzira što je fantastičan igrač, možda i najbolji svih vremena. Zbog toga mislim da će 2017. biti krucijalna za Ivana kao trenera i Federera kao igrača.

Na vrhu ljestvice se zahuktava situacija, Đoković je ugledao Murrayja u retrovizoru…

- Da mi je netko prije nekoliko mjeseci rekao da će to biti moguće, mislio bih da nije normalan. Nevjerojatno je kako se u tenisu stvari brzo mijenjaju, od stare slave se ne živi niti mjesec dana. Nisam očekivao da će Novak kiksati na Wimbledonu i Olimpijskim igrama, no još uvijek mislim da samo o njemu ovisi hoće li ga Murray prestići. O tome koliko će stisnuti u Parizu i kako će završiti sezonu. Ipak je on mrvicu kvalitetniji igrač i ako odigra na svojoj razini, ostat će broj jedan. Zasad…

Koliko danas uopće stignete gledati tenis?

- Zbog vremenske razlike katkad mi je teško uloviti mečeve na ekranu, ali pratim sve što se događa. Sretan sam što je Del Potro osvojio Stockholm. I on je prošao kalvariju ozljeda, a kada se netko na taj način vrati, uvijek mi je drago. Iako to nije dobro za nas uoči finala, jer samopouzdanje će mu skočiti do plafona.

Uhvatite li kada reket u ruke?

- Igrao sam nekoliko puta u zadnjih par mjeseci. Preko ljeta uvijek ima ekshibicija i humanitarnih akcija. Užitak je kada na taj način nekome mogu pomoći. Možda sam rano otišao iz tenisa, ali tenis nikada neće otići iz mene.
Za koji mjesec će šest godina od vašeg odlaska u mirovinu…

- Nije baš da slavim obljetnicu, ali kada iz ove perspektive pogledam na taj dan, omogućio mi je da se posvetim drugim stvarima. Bilo je to teško razdoblje, koliko god sam kao mlad prošao puno tih situacija.

Getty Images

Prisjetite li se s nostalgijom svojih mečeva, najdražih pobjeda?

- Najvažniji su bili oni za reprezentaciju. Ne samo rezultati već i mentalne situacije kroz koje sam prošao, u Davis Cupu, na Olimpijskim igrama. Danas se dobna granica za vrhunske rezultate pomakla na 28-29 godina, primjerice kod Berdycha, Wawrinke, Tsonge… Kada vidim što sam ja napravio do 23. godine, naravno da se postavlja pitanje jesam li mogao više. Kada sam prestao igrati, život mi se potpuno promijenio. Danas radim potpuno druge stvari, iako i dalje na vrhunskom nivou. I koliko god osjećam ponos zbog svega što sam napravio kao tenisač, sa sportske strane uvijek sam težio savršenstvu i pitam se ‘što bi bilo kad bi bilo’. Ali okrenula se životna stranica, mogao sam se posvetiti obrazovanju i to me ispunilo onako kao što me prije ispunjavao tenis. Sport me definirao kao osobu, naučio me funkcionirati pod pritiskom.

Getty Images

Što vas onda košta više živaca, peti set na Grand Slam turniru ili rad s klijentima na Wall Streetu?

- Baš sam našao karijere gdje trošim živce, haha. Zapravo mi stvari koje sam prošao kao sportaš jako pomažu u poslovnoj karijeri. Rigorozan rad i trening nauče vas nositi se sa zahtjevnim situacijama. Pritisak je velik, očekivanja su velika, a ja stalno imam osjećaj kao da sam sve to već prošao. Nitko te ne može pripremiti za igranje petog seta ili za takva iskustva. Da se nisam bavio sportom, sigurno bio bih puno labilniji. I sam vidim, čim nekoliko dana nisam u teretani ili na trčanju, odmah postanem nervozan, moram nešto napraviti…

Transakcije koje radite imaju vrtoglave iznose?

- Ima ih od 500 milijuna pa do nekoliko milijardi dolara. Ovisi o fondovima s kojima surađujemo i o tvrtkama, o tome kupujemo li ih izravno ili radimo s onima koje već imaju svoje platforme. Što je bolja pozicija tvrtke, iznos je veći, a ako se radi o nekoj manjoj, onda radimo akviziciju. Ili dokapitalizaciju i manje transakcije, na način da te tvrtke imaju sredstva za redovite aktivnosti.

Zvuči komplicirano. Kako izgleda vaš radni dan?

- Super je stvar što je raznovrsno, ne postoji šansa da upadnem u rutinu. Kada dođem u ured, najčešće ne znam kako će mi izgledati dan. Non-stop se nešto događa, postoje rokovi... Često situacija iziskuje da moram otputovati. Trenutno radim na nekoliko projekata u isto vrijeme, to je bogatstvo Wall Streeta i američkog tržišta koje je jako sofisticirano.

Bili ste Top 10 igrač, imate li i u poslovnoj karijeri neki izazov?

- Glavna razlika između sporta i biznisa je što je sportska karijera kratka, u mojem slučaju i prekratka. U prosjeku traje 10-ak godina, osim ako niste Karlović (smijeh). Ova karijera u kojoj sam ja, vi ili bilo koje drugo zanimanje, to je na duge staze, poput maratona. Tu ne postoji rangiranje, meni je izazov da radim zanimljiv posao, surađujem s kvalitetnim ljudima i stalno učim. Stječem iskustvo koje se kasnije može primijeniti u različitim sektorima. Cijela ta tranzicija iz sporta bila je, hvala Bogu, uspješna. Preko Columbije sam došao do rada u svjetskim institucijama, a u jednu ruku mi je pomoglo što je moj put bio daleko od očiju javnosti.

Nedostaje li vam Split?

- Split je moj grad i kamo god odem, uvijek ću znati gdje je dom. Zato koristim svaku moguću priliku da dođem u Hrvatsku. Sad u studenome neću stići do Splita, ali doći ću za Božić. Prijatelji s posla me stalno ispituju zašto ne idem s njima kada negdje putuju, ‘zašto uvijek taj Split i samo Split’. E ove godine sam ih lijepo okupio i otišli smo jedriti u Split. Pokazao sam im gdje sam odrastao, otkrio im mjesta poput Dioklecijanove palače. Na kraju su mi rekli ‘sad nam je jasno zašto uvijek ideš u Split’.