ISPOVIJEST PREVARENE ZAGREPČANKE 'Očerupala sam najbolju prijateljicu jer mi je preotela dečka'

Tribunj! Već pri prvom pogledu na malo primorsko mjesto u meni se javila nelagoda. Punih dvadeset godina nisam bila i da se mene pitalo, nikad više ni ne bih nogom kročila - ne nakon onoga što sam ovdje doživjela. Međutim, igrom slučaja kolega mog muža odlučio je sagraditi vikendicu baš u Tribunju i ponudio nam je besplatno ljetovanje.

Godinama sam odolijevala primamljivoj ponudi, sve do ovog ljeta kad je došlo u pitanje hoćemo li uopće ići na more.

- Vidiš da si preživjela! - našalio se moj muž, kojem je moja priča iz mladosti bila poznata, ali koji nije mogao shvatiti da se baš u tolikoj mjeri opirem ponovnom susretu s Tribunjem.

Kimnula sam odsutno glavom dok mi je pogled s balkona kuće kliznuo na obližnje brdašce. Upravo ondje, gdje sam nekoć provodila najbezbrižnije trenutke moje mladosti, odigrala se scena koju ću pamtiti cijeloga života. Bila sam tako mlada i tako lakomislena, a udarac koji sam zadobila obilježio je cijeli moj život. Godinama sam bježala od svakog muškarca koji mi se približio i tek je Branimir uspio pronaći ključ do moga srca. Udala sam se za njega prije tri godine i mislila kako sam konačno ostavila prošlost iza sebe. No, jesam li doista?

Dok je Branimir raspakiravao naše kovčege, ja sam pogledom fiksirala brdašce. Potaknuta poznatim prizorom vidjela sam mladu djevojku kako odlučnim koracima grabi uz njega. Imala je dugu smeđu kosu i bila je bijesna poput risa. Kako i ne bi, upravo je saznala da ju je izdalo dvoje ljudi kojima je bezuvjetno vjerovala. Jedan od njih bio je njen dragi, a drugi njena najbolja prijateljica. Kao hipnotizirana nastavila sam buljiti u brdašce dok se film u mojoj glavi polako odmatao. Dugo sam potiskivala ružne slike, no sada su one ponovo bile tu.

Učinilo mi se da čujem muža kako me doziva, ali njegov je glas dolazio izdaleka jer su moje misli otplovile dvadeset godina unatrag. Vidjela sam sebe kako se uspinjem uz to prokleto brdo…

Dok sam tog davnog ljeta razjareno jurila preko dalmatinske makije, a noge mi se u visokim potpeticama saplitale o suhu travu, u nekoliko sam navrata tako snažno izvrnula gležanj da sam glasno jauknula. Ipak, ništa me nije moglo zaustaviti u naletu bijesa koji me obuzeo - ni sunce koje je svom silinom upeklo i zajapurilo mi obraze, ni znoj koji mi se u potocima cijedio niz tijelo, a ponajmanje sandale koje kao da su se urotile protiv mene i odlučile me sabotirati na svakom koraku. Izula sam ih na tren nadajući se da ću se bosa lakše kretati, ali kad sam na tabanima osjetila vrelinu zemlje i oštre ubode kamenja, brzo sam ih navukla natrag, nastavljajući grabiti prema svom cilju dašćući i sopćući.

Nema te sile koja te može spasiti od mene, droljo jedna, mrmljala sam si razjareno u bradu. Gušter koji se sunčao na čistini našao mi se na putu, ali je pod naletom mojih energičnih koraka brzo šmugnuo pod obližnji kamen i ondje nestao. I tebi bi, prijateljice moja draga, bilo bolje da se sakriješ u neku rupu prije nego što te se dočepam, režala sam kriveći lice u ružne grimase. Napor kojem sam se izvrgla bio je golem. Mogla sam, dakako, ići uobičajenim putem do njene kuće, onim koji nije tako strm i vodi kroz borovu šumicu, ali to mi u danim okolnostima nije palo na pamet. Kad sam čula šokantnu vijest, morala sam što prije stići na to prokleto brdo. I natjerati tu zmijurinu da mi sve prizna!

Zadihana i crvena poput raka stigla sam do kamene kuće Betinih roditelja taman u trenutku kad je ona sjedala u auto. Bila je dotjerana i izgledala odlično, kao obično, međutim, ovaj put nije imala moju blagonaklonost. U ušima su mi i opet zazvonile riječi Tonija, mještanina s kojim sam tijekom godina uzastopnog dolaženja u Tribunj izgradila prijateljski odnos. Prišao mi je dok sam sjedila u kafiću na plaži i bez puno uvijanja rekao:

- Žaj mi je što te moram ovo pitat, ali… Oni tvoj dečko, oni Krešo, jesi li ti prekinila s njim? Nisi? E, toga sam se i pribojava. Bilo mi je odmah sumnjivo kad sam nedavno vidija njega i Betiku skupa ovdi na plaži, a tebi nigdi ni traga. Pitam ja Beti di vam je Tanja, a ona si samo nešto mrmlja u brk, kako nisi imala vrimena doći, kako si sva u ispitima. Pogledam Krešu, a on crven ka paprika. Vidin ja odmah, tu nešto smrdi! I stvarno: ulovim ih kasnije kako se jube na molu…

Slušala sam Tonija podvojenih osjećaja. S jedne strane sam mislila da to što govori jednostavno ne može biti istina, a s druge, nije li Krešo baš u vrijeme dok sam bila u ispitima do grla rekao kako putuje na nekoliko dana svom stricu na more? I nije li i Beti u to isto vrijeme morala skoknuti do svoje vikendice da obavi neke važne stvari?

Osim toga, Krešo se u zadnje vrijeme čudno ponašao. Djelovao je odsutno, a kad bih ga pitala što mu je, brzo bi skretao razgovor na drugu temu. Usprkos svemu, s nevjericom sam gledala u Tonija. Moja najbolja prijateljica i moj dečko zajedno? Meni iza leđa? Ma nemoguće!

No, bubica sumnje je bila posijana i morala sam odmah to ići provjeriti.

Inače, Beti sam upoznala jednog ljeta dok sam upravo ovdje u Tribunju ljetovala zajedno s mojim roditeljima. Sjećam se kako sam pomalo sa zavišću gledala u gracioznu plavušu za kojom se okretalo i muško i žensko na plaži. Em mi se učinila vitkijom od mene, em je imala dulje noge od mene, a ono na čemu sam joj ponajviše zavidjela bila je činjenica da je na plažu dolazila sama. Opušteno se sunčala i odlazila u obližnji kafić na sok, dok sam ja morala slušati neprekidno brbljanje mojih roditelja i zadovoljiti se razrijeđenim sokom iz prijenosnog frižidera. Prema mojoj procjeni, plavuša je mogla biti moje dobi ili koju godinu starija, što je samo dodatno povećavalo moje divljenje. Kako li je samo uspjela smotati starce da u dobi od šesnaestak godina ljetuje sama, pitala sam se dok sam je gledala kako leži na velikom ružičastom ručniku i lijenim kretnjama prelistava modne magazine. Koji put bi nam se pogledi sreli, no iako smo bile približno iste dobi, niti jedna od nas dvije nije pokazivala otvoren interes za uspostavljanjem kontakta. Možda bi i cijelo ljetovanje prošlo tako, samo u povremenom mjerkanju, da se jedan dan nije dogodilo nešto što nas je zbližilo. Incidentu u prijepodnevnim satima na plaži svjedočila sam baš kao i nemali broj prisutnih turista. Sve je započelo time što je plavuši prišla jedna žena i ruku podbočenih o struk stala iznad nje. Imala je također plavu kosu kao i ova mlađa, a očita sličnost između dviju žena ukazivala je na to da među njima postoji neka rodbinska veza.

- Beti, kupi svoje stvari i ajde sa mnom doma - iako se žena trudila govoriti tiho, čula sam svaku njezinu riječ budući da sam ležala udaljena tek nekoliko metara od poprišta događaja.

- Neću! - odbrusila je djevojka prilično drsko okrenuvši demonstrativno glavu od žene i nabivši veliki slamnati šešir na nos.

- Beti, da si odmah pošla sa mnom! - žena se još uvijek trudila govoriti tiho, ali podrhtavanje u njenom glasu jasno je pokazivalo koliko je uzrujana.

- Neću! Pusti me na miru - ispod šešira se začuo glas koji je zvučao poput škrgutanja.

- E pa samo ti tjeraj inat, ali ovaj put se nećeš izvući tek tako. Tata ti je bijesan ko ris zbog onog noćas. Kako ti je samo palo na pamet učiniti takvu glupost. Moglo ti se nešto dogoditi! Nemaš ni vozački.

- Rekla sam ti, pusti me na miru! Prestani me sramotiti tu pred ljudima - zasiktala je plavuša i sklonivši naglom kretnjom šešir s lica prostrijelila ženu bijesnim pogledom.

- Sramotim te, je li? - ženin glas je sad sve jače podrhtavao, a po nervoznoj mimici dalo se zaključiti da je sa živcima pri kraju. - E pa vidjet ćeš ti što je sramota, prasica jedna neotesana! - rekla je i počela vući ručnik ispod djevojke, dok se ova objema rukama ulovila za njega odupirući se.

Borba je trajala nekoliko sekundi, a onda je žena prva odustala. Zadihana i zajapurenih obraza osvrnula se nakratko oko sebe, a onda, vidjevši da nekolicina turista s velikim zanimanjem prati svađu, još se jednom obratila djevojci. Ovaj put se ipak više nije trudila govoriti ispod glasa. Štoviše, vikala je.

- Nemoj misliti da ću te braniti pred tatom. Zaslužila si najgoru moguću kaznu za ono što si učinila! Ukrasti mu tako ključeve od auta i vucarati se tko zna gdje i tko zna s kim do jutarnjih sati. Ma samo čekaj, dobit ćeš ti svoje kad dođeš doma!

Kad se potom žena žustrim korakom udaljila, zagledala sam se u djevojku otvorenih usta. Iako se pravila kao da se nije ništa dogodilo i energičnim pokretima poravnavala ručnik ispod sebe, vidjelo se da kipti od bijesa. Ja bih isto tako reagirala da su mene moji roditelji tako osramotili pred mnoštvom ljudi, pomislila sam osjetivši iznenada određenu tinejdžersku povezanost s nepoznatom djevojkom.

Znači, ipak ne ljetuje sama, zaključila sam ne bez zadovoljstva i osjetila snažan poriv da uspostavim kontakt s tom buntovnicom. Kad su moji otišli u vodu, povukla sam neprimjetno svoj ručnik bliže njenom i obratila joj se.

- Starci znaju biti nemogući - rekla sam bez da me je itko išta pitao. Na trenutak me šutke gledala i već kad sam pomislila da mi neće ništa odgovoriti, kad je klimnula glavom i prevrnula očima.

- Pričaj mi o tom. Totalno nemogući!

I tako je počelo jedno prijateljstvo koje vjerojatno nije nikad trebalo ni početi. Kako se pokazalo, Beti je kao i ja živjela s roditeljima u Zagrebu, a u Tribunj su svi zajedno dolazili ljeti u rodnu kuću njenog oca. Meni je imponirala Betina buntovnost i hrabrost da se suprotstavi roditeljima, a njoj… Iskreno, nemam pojma što je nju privuklo na meni.

U odnosu na nju, ja sam bila mirna, krotka i relativno dosadna osoba. Odlična učenica koja se rijetko kad suprotstavljala roditeljima, a što se ticalo ljubavnog života, za razliku od nje, ja ga uopće ni nisam imala. Rijetko sam izlazila van, tek tu i tamo s kolegicama iz razreda na sok ili u kino. No, poznanstvo s Beti sve je to promijenilo preko noći. Počela sam izlaziti i vraćati se doma u kasne sate, što je pak dovelo do sve učestalijih svađa s mojim roditeljima. Oni su za sve otvoreno krivili Beti.

- Otkako si upoznala onu malu u Tribunju postala si nemoguća. Kako si se uopće mogla početi družiti s njom kad si čula kako je svom ocu ukrala ključeve od auta i vozikala se uokolo bez vozačke dozvole! - zgražala se moja majka. Nisam smjela ni zamisliti što bi tek rekla da je znala kako je krađa auta za Beti ustaljena praksa i kako sam se i ja tijekom našeg druženja u više navrata vozila kradom zajedno s njom u Ladi njenog oca.

No, nisu samo moji roditelji bili ti koji su me upozoravali na Betin karakter. Toni, Betin susjed u Tribunju, rekao mi je jednom prilikom nešto što sam tek godinama kasnije shvatila.

- Uopće mi nije jasno kako ste se vas dvi skompale - ispalio je nenadano dok smo zajedno sa strane promatrali kako se Beti prenemaže pred skupinom njemačkih motorista. Smijala se glasno i zabacivala svoju dugu plavu kosu dok su joj oni dijelili komplimente. Kad su joj rekli na engleskom da je zasigurno najljepša djevojka u Hrvatskoj, spremno je prihvatila njihov poziv za van, premda meni baš i nisu djelovali bezazleno.

- Ti si ko neko milo dite, a Beti ki da je vragu iz torbe ispala. Dobra si ti cura, Tanja, i zato ti to govorim: nemoj joj dati da te pokvari.

No, ja naravno nisam poslušala Tonija. Moj život uz Beti je dobio na kvaliteti, u to sam bila posve sigurna. Postao je uzbudljiviji i konačno se u njemu nešto događalo. Istina, s nekim njenim potezima se nisam slagala, no nisam je ni osuđivala. Kako bih mogla kad sam uz nju uživala kao nikad prije. Činilo mi se kao da ubrzanim tempom nadoknađujem sve ono što sam ranije propuštala. Razuzdane zabave, pijančevanja do zore i očijukanje s dečkima davalo mi je dojam da konačno živim punim plućima.

Prva ozbiljna razmirica s Beti, koju sam do tada već okrunila titulom najbolje prijateljice, izbila je kad sam nakon mature upisala fakultet, a ona se zaposlila kao prodavačica u jednom butiku.

- To studiranje ti je čisto gubljenje vremena - navaljivala je na mene, nagovarajući me da odustanem od studija. - Pogledaj mene: pronašla sam posao, dobro zarađujem i što mi fali? Ti ćeš se godinama morati mučiti i još cijelu vječnost nećeš biti samostalna.

Moram priznati da su me njezine riječi uspjele malo pokolebati, pogotovo kad je došlo vrijeme prvih ispita i danonoćnog učenja, no u konačnici sam znala da je odustajanje od školovanja za mene nemoguće. Moji roditelji, oboje profesori, zasigurno bi me se odrekli preko novina da sam im kojim slučajem takvo što priredila. S druge strane, moje prijateljstvo s Beti je sve više trpjelo. Nisam više imala vremena izlaziti s njome tako često kao prije, a naš se odnos samo dodatno pogoršao kad sam pri kraju prve godine prohodala s Krešom. On je bio apsolvent na našem fakultetu i ja sam se ludo zaljubila. Beti se nije činila posebno impresioniranom mojim odabirom.

- Ma ne znam - vrtjela je glavom nakon što ga je prvi put upoznala. - Nekako je suviše prosječan. Pravi štreberski tip.

Pogodile su me njezine riječi, jer naravno da svatko želi dobiti podršku od svoje najbolje prijateljice. Možda Krešo i nije bio najzgodniji momak na fakultetu, ali meni se sviđao i željela sam da se Beti raduje zbog mene. No, to je očito bilo nemoguće.

- Pa kolika je ta njegova dioptrija? - iščuđavala se i sprdala istodobno. - Imam osjećaj da je ćorav ko šišmiš!

Krešine su naočale zaista imale debela stakla, ali iza njih su se skrivala dva prekrasna plava oka koja sam ludo voljela. Niti to što je bio visok i mršav nije se, navodno, dopadalo Beti.

- Muško mora biti muško - pametovala je. - Mora imati mišiće i sportsku građu. Što će mi neka glista koja me ne može ni obraniti ako zatreba.

Nisam dijelila njezino mišljenje. Oduvijek sam voljela osjećajne dečke i nikad se ne bih zagledala u nekog napumpanog bildera na kakve je padala Beti. Bilo je to prvi put otkako smo nas dvije postale prijateljice da ničime nije mogla promijeniti moje mišljenje. Ma koliko ona ogovarala i ocrnjivala Krešu, ja sam ga voljela baš takvog kakav je bio.

Inače, moram reći da je Beti imala vrlo snažan utjecaj na mene po pitanju svega. U odnosu na nju, sebe sam smatrala nezrelom i često sam znala poželjeti da budem poput nje i točno znam što želim od života. Osim što je zarađivala, Beti je odmah nakon što je postala punoljetna položila vozački ispit i mogla konačno i javno voziti tatin auto.

- Krntija je, ali tako dugo dok se kotrlja dobar je. Jednog dana kad si nađem nekog bogataša, tražit ću ga da mi kupi neka bijesna kola - objašnjavala je dok smo se vozile u staroj Ladi.

Krešo nije bio bogat, ali njegova je obitelj bila dobrostojeća i to je bilo jedino u čemu mu je Beti odavala priznanje.

- Hajde, barem nije goljo. No, slabo ti to koristiš, draga moja. Ne vidim baš da te obasipa poklonima ili izvodi na skupe večere - zaključila je u više navrata, a meni se više nije dalo objašnjavati da meni i nije stalo do takvo čega. Biti u Krešinu zagrljaju bilo je sve što mi je trebalo.

Činilo se da je netrpeljivost između mog dečka i moje prijateljice obostrana. Kao što Beti nije voljela Krešu, tako se ni ona nije dopadala njemu. Naravno da mi je bilo drago što on ne podliježe njenom šarmu poput većine muškaraca, ali bila bih sretna da su se ipak barem malo bolje slagali.

- Preglasna je. Uvijek mora biti u centru pažnje. Ne bih nikad mogao biti s nekom poput nje - znao mi je reći nakon što bismo se družili utroje.

- Ma nije loša, samo kad je bolje upoznaš - branila sam prijateljicu. - Jednostavno je takva, temperamentna. Zato se valjda tako dobro i slažemo jer smo toliko različite - zaključila bih sliježući ramenima. Pomisao da bi Krešo i Beti mogli nešto mutiti nije mi padala na pamet ni u najluđim snovima. Bilo je to otprilike jednako nezamislivo kao da netko pokušava spojiti lisicu i zeca!

No, nezamislivo se ipak dogodilo. Kad mi je Krešo rekao da mora otputovati k stricu na more, bilo mi je žao jer sam znala da će mi faliti njegova blizina, no nisam željela biti sebična i zato sam mu rekla neka samo ide. Ionako sam imala ispit za ispitom i znala sam da neću imati mnogo vremena za njega. Ubrzo nakon razgovora s njim, čula sam da i Beti odlazi iz grada. Kako mi je objasnila, uzela je nekoliko slobodnih dana na poslu da porješava neke stvari u Tribunju. Naravno da nisam ni u snu pomišljala da bi njih dvoje mogli krenuti zajedno, no upravo takvu vijest saznala sam dva mjeseca kasnije od Tonija. Kad sam stigla na vrh brda, gorjela sam ne samo od vrućine, nego još više od bijesa. Osjećaji koji su divljali u meni toliko su mi uzburkali krv da sam je doslovce mogla čuti kako mi šumi u ušima. Ona da mi tako zabije nož u leđa! Moja najbolja prijateljica! Kad se samo sjetim koliko sam se puta posvađala s roditeljima zbog nje, koliko sam je puta zagovarala pred drugima. A onda i ono njeno blebetanje kako joj je Krešo „bez veze“ i kako bi ga ona na mom mjestu zamijenila nekim boljim. Sve same laži!

Godinama sam držala guju u njedrima i sad me ugrizla gdje je najviše boljelo. Hvatajući zrak približila sam se autu u kojem je sjedila Beti. Kad me ugledala, nasmijala mi se i mahnula rukom na pozdrav.

- Nisam znala da ćeš doći pa sam se uputila u Vodice. Imam tamo sudar s jednim zgodnim komadom - rekla je prelazeći preko činjenice da ja izgledam shrvano kao da me nešto pregazilo.

- Komadom, je li? - upitala sam je loveći zrak. - A ja sam mislila da si po novom s Krešom.

Betine nasmijane usne zamrznule su se u najčudniju moguću grimasu i sad se više nije moglo pouzdano reći smije li se ili mršti.

- Što? Ne razumijem - stresla je glavom, ali strah u njenim očima jasno je govorio da zna točno o čemu govorim.

- Krešo, Beti, moj dečko kojeg si mi preotela! Ili si ga već zaboravila - podsjetila sam je dok sam se šepajući na jednu nogu približavala autu.

- Tanja, ja stvarno ne znam što… - započela je hladnim tonom nakon što se malo pribrala, no smjesta sam je prekinula.

- Nemoj mi samo više glumatati! - vrisnula sam našavši se tik uz auto. - Sve znam! Bili ste ovdje dok sam se ja bakćala s ispitima. Kad se samo sjetim koliko si mi progovarala: te Krešo premršav, te Krešo ćorav, te Krešo bezveznjak, a kad tamo, vidi vraga! Zavela si mi dečka, gaduro lažljiva! - urlala sam unoseći joj se u lice.

Da se u tom sudbonosnom trenu pokajala, da je samo rekla kako se sve dogodilo slučajno i kako joj nije bila namjera povrijediti me, možda bih i ja drukčije reagirala. Međutim, Beti je odjednom navukla na lice svoj poznati nadmoćni izraz i pogledala me izravno u oči.

- A što ja tu mogu kad sam tako neodoljiva? - rekla je mrtva hladna sliježući golim preplanulim ramenima.

E, to je stvarno bilo previše. Čak i za mene, inače smireno i razumno biće. Gledajući je kako mi se hladnokrvno smije u lice, na oči mi je pao mrak. Nikad nisam shvaćala što to treba točno značiti kad netko bude proglašen neuračunljivim u trenutku počinjenja krivičnog djela, no sad sam ja bila neuračunljiva. Bilo je to kao da mi je netko ugasio svjetlo pred očima i jedino što sam željela bilo je nauditi Beti. Vođene slijepom mržnjom, moje ruke su kao po komandi poletjele prema njenoj plavokosoj glavi i već je u sljedećem trenu krvnički čupale za njenu dugu kosu.

- Umri! - vrištala sam vukući je van iz auta, dok je ona vrištala još jače.

- Pusti me, luđakinjo! Pusti me, počupat ćeš mi svu kosu! - derala se pokušavajući se osloboditi mog stiska, no sve joj je bilo bezuspješno. Moji prsti, zariti u njenu kosu poput čeličnih kliješta, nisu popuštali. Spasila se tek kad se sjetila pritisnut trubu na upravljaču te na taj način privukla nekoliko obližnjih susjeda.

Dok su me odvlačili od auta, šake su mi bile pune duge plave kose. Beti je glasno jecala od fizičke boli, a ja od duševne. Prekinula sam s Krešom još tog istog dana preko telefona iako mi se kleo da ga je Beti namamila u svoju vikendicu pod izlikom da joj treba njegova pomoć oko nekih radova na kući prije sezone. Kako je rekao, nije imao nikakvih namjera s njom. A poljubac koji je Toni vidio? Ah, to se jednostavno dogodilo, ali nije ništa značilo.

E pa meni je značilo! I te kako me povrijedilo što su me moja najbolja prijateljica i moj dečko tako podlo izdali. Nikad se u životu nisam osjećala tako jadno i izigrano kao toga ljeta. Zaklela sam se samoj sebi da nikad više neću nikome nasjesti i da neću nogom kročiti u to prokleto mjesto u kojem su se svi ismijavali iz svađe dviju djevojaka.

S Tribunjem je bilo lako: jednostavno nisam nikada više putovala na taj kraj svijeta. No, što se ticalo ovog drugog, to sam obećanje skupo platila. Moje nepovjerenje, kako prema muškom tako i prema ženskom rodu, bilo je toliko da sam godinama izbjegavala veze i bilo kakav oblik prijateljstva. I taman kad sam već pomislila da ću zauvijek ostati usidjelica, dogodilo se čudo. U svojoj trideset i sedmoj godini upoznala sam Branimira. Svojom je iskrenošću i strpljenjem uspio pronaći put do moga srca. Uvjerio me da se loše stvari svima događaju, kao i da to ni u kom slučaju ne znači da ne treba nikome vjerovati.

- Ljubav je najstvarnija je od svega što nas okružuje. Trebaš samo hrabro krenuti prema njoj i prepustiti joj se - rekao mi je onoga dana kad me zaprosio.

- Tanja - iz razmišljanja me trgnuo glas moga muža. - Znaš koliko te volim, zar ne? I da je ono što ti se dogodilo daleko iza tebe. Sada sam ja tu i nikad ti se više ništa takvog ružno neće dogoditi.

Slike iz prošlosti pod njegovim su se glasom rasplinule. Znala sam da je u pravu i da konačno mogu zatvoriti svoju mladenačku priču. Bacila sam ponovo pogled kroz prozor na Tribunj obasjan suncem i ovaj put ga vidjela potpuno novim očima.