LJUBICA SE NE BOJI SMRTI, I NIKAD NIJE ZAPLAKALA Zapanjujuća priča žene koja je dobila jednu od najvećih borbi, onu s agresivnim karcinomom

Rak dojke, operacija, kemoterapija... Naizgled situacija koja neizbježno tjera suze na oči. No Zagrepčanka Ljubica Velan prošla je to strašno iskustvo a da ni jednom nije zaplakala. Ljubici je 58 godina - ali samo na papiru. Kaže da čim čuje Zeppeline, opet joj je 17.

Trenutno je domaćica s diplomom profesora sociologije i filozofije. Radila je u privatnoj školi za strane jezike na pripremi maturanata za prijemne ispite. Predavala je sociologiju, filozofiju i logiku. Ima dvije kćeri, i muža.

O svom iskustvu je na Facebooku napisala sjajan tekst kojeg prenosimo u cijelosti.

'Look very carefuly, I shall write this only once
Evo bilo je ovako.

2009. u ožujku obavih mamografiju u autobusu Zavoda za javno zdravstvo. Rana dijagnostika - probir.
Nalaz: Bi- rads 2, gusti parenhim, PREPORUČA SE učiniti ultrazvuk, kontrola za dvije godine.
Zaboravih na taj ultrazvuk, misleći da i nije tako važan, jer kaže: preporuča se i kaže kontrola za dvije godine.

2010. rujan. Bolovi u lijevom kuku, napipavam čvor u lijevoj dojci, ali mislim da su to samo mliječni kanalići koji se pune i prazne u ovisnosti o ciklusu.
Slučajno sjedam kraj Darije, koja gleda neku američku seriju, da se odmorim. U toj seriji, jedna žena kaže drugoj: Bolovi u kuku mogu biti simptom raka dojke.

Sutradan sam kod svoje doktorice opće prakse i kažem kako me boli lijevi kuk. Ona me ispregleda, provjeri pokretnost i kaže kako tu ništa nije sumnjivo. Kažem joj onda kako se nešto može napipati na lijevoj dojci. Ona me isprepipa, isprepipa i pazuh, uozbilji se, ode za svoj stol i počne pisati uputnice. Velim ja kako će napraviti taj ultrazvuk u Medikolu, da nije bed. Ona me pogleda i kaže: Kakav Medikol! Idete u Institut za tumore.

Tu su vam uputnice za mamografiju, za kirurga , za UZV, za markere....
Bio je petak, 1.listopada, poslije podne. Obavila mamografiju. Inženjerka koja me je snimila kaže da pričekam. Odnijela je snimke doktorici koja radi UZV. Doktorica izlazi sa snimkama i kaže mi da bi ona voljela da dođem odmah u ponedjeljak ujutro na UZV.
Ponedjeljak, UZV, doktorica me moli da ostanem do podneva jer će raditi punkcije, pa da mi i to odmah naprave.

U hodniku je puno žena, ali brzo dolazim na red.
Izlazim iz ordinacije, kad evo moje inženjerke , nosi mi nalaze od mamografije i UZV, i upućuje me da odem s tim nalazima u podrum gdje je bila kirurška ambulanta i da molim sestru tamo da me kirurg pregleda još danas. Siđem i molim na šalteru da me prime. Sestra na kirurgiji pravi probleme i traži nalaz od punkcije. Kad evo mog dobrog duha, moje inženjerke i zauzme se za mene. Čekam. Primi me dr. Andrej Roth. Pregleda i nasmije se - bumo rezali, kaže. Bumo, velim ja. Možda nećemo morat sve, veli on. Kako bude, velim ja.

Čitam nalaze i tamo piše, na nalazu od UZV, NEOPLAZMA - nepravilni rubovi, 4 cm u promjeru, ali ja ne znam što je neoplazma.
Nalaz od punkcije stiže kasnije i tu se pokazuje da stvar nije baš bezazlena.
14.listopada, primljena u Institut. 15. listopada, jutro, zove me dr. Roth i pita pristajem li na to da se odstrani cijela dojka. Može, kažem, ne kanim loviti piletinu po plaži u ovim godinama.
U devet me guraju na nosilima u operacijsku dvoranu. Ne bojte se kaže sestra. Ne bojim se, rekoh i ponovih riječi Patty Smith kako moram dočekati novi album Stonesa.

Budim se u sobi, ništa me ne boli, samo visi prozirna cjevčica iz tijela i kroz nju ide sukrvica.
Tri dana bolnice, punkcije seroma, isprva svaki dan, a poslije svaki treći dan. Zafrkancija s doktorom Rothom. Već prije operacije imam karte za dva koncerta. U Zagrebu su THE NATIONAL, IDEM. POSLIJE TEENAGE FUN CLUB, pa pitam doktora dok mi izvlači serom konjskom iglom, smijem li ići na koncert. Nekako je bio u to vrijeme i Halid Bešlić. Na koji koncert pita doktor, na The National, velim. Može, veli Roth, a bolničar koji mu pomaže kaže da ste rekli na Bešlića ne bi vas pustio. Pa na kog vam ja ličim, pitam. Svi se smijemo.

Stiže PHD. Mrcina je vrlo agresivna, ovisna o estrogenu i progesteronu. Kažu mi da je takvoj mrcini potrebno 6 godina da naraste toliko. Onkologica me gleda, vrlo je ozbiljna i određuje kemo. Šest kemoterapija, TAC- protokol, tri citostatika, plus 25 doza zračenja.
Sve je trajalo do kraja lipnja 2011.
Poslije kontrole, vađenja krvi, mamografije, ultrazvuci, svaka tri mjeseca, pa svakih šest...
Pri zadnjoj posjeti rekoše da sam otpuštena, da prestanem s letrofarom krajem listopada. Letrofar je lijek koji uprošćeno rečeno blokira preostali estrogen u tijelu, kako se ne bi ponovo negdje neki mikrotumor uhvatio i napravio novo sijelo škampa.
Nijednom nisam zaplakala.
Bilo mi je važno samo da se još družim sa svojim kćerima i sa svojim mužem.
Nije me bilo strah.
Bojim se samo situacije da ovisim o drugome i da ne mogu do WC- a sama.
Ne bojim se smrti.
Ovo sam napisala samo zato, jer i dalje viđam po institutu za tumore, ljude, žene, preplašene i uplakane.
Danas imam osteoporozu, visoki tlak, valunge, oslabljeno srce, bolove u zglobovima, masnu jetru i trigliceride... Kad čujem Zeppeline imam 17.
Nikad nisam doznala kako se zvala ona inženjerka koja mi je pomogla. Otišla je u mirovinu.'