'Otac je radio u dvije smjene da bi mi kupio prvu loptu i kopačke'

Kao zadnji prosjak, povjerio se jednom, skupio je od poznanika, prijatelja i kolega na poslu 700 maraka samo kako bi malom omogućio da ode u Poreč.

Tamo su se okupljali mlađi uzrasti hrvatske nogometne reprezentacije i Uzeir priliku nije želio propustiti. I u Njemačku je išao kao gastarbajter kako bi obitelji omogućio dostojan život. Radio je u dvije smjene da bi mu kupio prvu loptu i u robnoj kući Razvitak u Metkoviću uzeo Adidasove kopačke Copa mundial.

Darijo će se petnaestak godina kasnije sjetiti tih kopački iz Razvitka, u vrijeme kad je već u Ukrajini, u svojem Šahtaru, postao kapetan.

- Bio sam sretan kao malo dijete. Moj otac je sve učinio da postanem nogometaš i nema tog novca kojim bih mu mogao zahvaliti - ispričao je. Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Darijo Srna jučer je pokopao svojeg oca Uzeira Srnu, koji mu je oduvijek bio uzor, najbolji prijatelj i oslonac, koji mu je bio autoritet i čija ga je životna priča inspirirala da u životu, prije svega, cijeni upornost i obitelj koja se žrtvovala kako bi on uspio.

U ratnom vihoru

Priča Uzeira Srne, gotovo je sigurno, neće još dugo čekati nekog scenarista i redatelja.

Rodio se 1941. godine u selu Gornji Stopići, nedaleko od Čajniča u istočnoj Bosni i Hercegovini.

Ratni vihor Drugog svjetskog rata zahvatio je tada i ove krajeve i Srne su pred naletom četnika nekoliko puta morali bježati iz svojeg kraja.

U jednom od tih napada njegov otac i brat Safet uspjeli su pobjeći, no u rodnoj kući ostale su zarobljene njegova majka i malodobna sestra. - Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući - ispričao je Uzeir jednom prilikom.

U tom sveopćem kaosu uspjeli su pobjeći u Bosanski Šamac, gdje se obitelj razdvojila.

Uzeir je prvo završio u Sarajevu, a potom u Domu za ratnu siročad na sjeveru Slovenije, dok su otac i njegov stariji brat otišli na drugu stranu. Uskoro je ostao i bez oca koji je poginuo od zalutalog metka.

- Nikada nisam doznao za mjesta gdje su mi pokopani roditelji. Kažu da su majčine ostatke negdje sahranili brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam doznao - govorio je Srnin otac kasnije.

Braća Safet i Uzeir tako su ostali sami, svaki na svojem kraju ratom podijeljene zemlje. No, Safet nikada nije odustajao od mlađeg brata.

I kao mnogo puta kasnije, u njihove živote uplest će se “sretne okolnosti”. Safet se, naime, priključio vojsci i na čelu njegove trupe bio je jedan Slovenac. Safet mu je povjerio svoju tužnu priču, a njegov nadređeni tada mu je rekao kako poznaje jednu obitelj iz Donje Lendave, pokraj Murske Sobote, koja je uzela dječaka, siroče bez roditelja, kako ne znaju njegovo ime, ali znaju da je iz nekog mjesta u istočnoj BiH.

- Ima tri, četiri godine - rekao je slovenski zapovjednik Safetu.

Radilo se o obitelji mjesnog policajca koji je posvojio Uzeira i dao mu ime Mirko Kelenc.

Čim je odslužio vojsku, Safet je nakon nekoliko mjeseci traganja i uz pomoć Crvenog križa naišao na obitelj Kelenc i braća su nakon godina razdvojenosti ponovno bili zajedno.

Kifle i lepinje

Odselili su u Bosanski Šamac, gdje je Uzeir pohađao osnovnu školu. Bosanski nije znao, govorio je samo slovenski, pa ga je učiteljica, objašnjavat će kasnije, posjela pokraj Juzmira Jusufovića.

On je pomogao svojem kolegi u praćenju nastave.

- On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja. Poslije je postao ugledan liječnik u svojem Šamcu - prisjetio se jednom prilikom Uzeir. Završio je pekarski zanat.

Cijeli život bio je gladan, gledao je prijatelje u školi kako dolaze s kiflama i lepinjama, a on nije imao ništa. Bio im je zavidan.

- Zato sam i odlučio postati pekar - objasnio je prije nekoliko godina.

Životni put Uzeira će uskoro odvesti u Sarajevo. Onamo su ga pozvali rođaci, odnosno Zulfo Srna, otac poznate voditeljice FTV-a Segmedine Srne, koji je živio u naselju Hrid.

Priliku nije želio propustiti, od prve plaće kupio je zepe, jaknu i kartonski kofer u koji je stavio pokrivač te se vlakom zaputio u Sarajevo. - S tom obitelji proveo sam neke od najljepših trenutaka u životu - rekao je Uzeir u jednom intervjuu.

Uskoro će se početi baviti nogometom. U Sarajevu će postati golman, a potom će mu jedan od inženjera iz Velepekare, tvrtke u kojoj je radio, ponuditi da dođe u Beograd da tamo igra za jedan klub.

Iz Beograda je Uzeir otišao na služenje vojnog roka u Busovaču, gdje je u to vrijeme i branio za lokalno Jedinstvo. Tijekom jedne utakmice s Čelikom iz Zenice primijetili su ga čelni ljudi tog kluba te mu ponudili da dođe u taj grad.

On pristaje te s momčadi odlazi na pripreme u Metković. Tada je prvi put zaigrao za Neretvu, s obzirom na to da u prijateljskoj utakmici s Čelikom klub iz Metkovića nije imao golmana. Uzeir je na toj utakmici dobro branio pa mu je stigla ponuda da dođe u Neretvu.

Uzeir iza sebe ima dva braka.

U prvom braku dobio je sina Renata, koji će poput Darija biti nogometaš.

Put u Francusku

No, uskoro se razilaze, Uzeir odlazi u Francusku gdje radi, ali i brani za jedan pariški niželigaški klub. Opet se vraća u Metković, drugi put se ženi, a u braku sa suprugom Milkom dobiva dvojicu sinova, Igora, kojim ima blaži oblik Downova sindroma, i Darija. Dario je pokazivao veliki nogometni talent, a kako bi sinu omogućio da ostvari snove, Uzeir će otići raditi u Njemačku. Uskoro će Darijo otići u Hajduk.

- Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: 'Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim' - rekao je Uzeir jednom prilikom.

Darija će uskoro početi oblijetati raznorazne kamiondžije, vlasnici kafića i kojekakvih dućana koji su nanjušili njegov veliki talent u nadi da će mu postati menadžeri.

- Otac je prošao svašta u životu, bio je ratno siroče, odrastao po domovima i sam se probijao kroz život. Nije dopustio da mi se nakaleme loši ljudi na vrat pa i po cijenu toga da više nikad ne igram nogomet - rekao je jednom prilikom Darijo. Zahvaljujući žrtvi dobrog Uzeira njegovi su snovi postali stvarnost.