Kiša je omela planove za otvaranje Vukovar Film Festivala pod vedrim nebom, no kao zamjenska lokacija poslužilo je kazalište Hrvatskog doma, a festival su otvorili pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo.
- Sviđaju mi se vaše oluje - našalio se mladi bugarski redatelj Lyubomir Pechev aludirajući na vremenske prilike, dok je svoj kratki film ''Crtarija'', koji se događa u jednom bugarskom vrtiću, opisao kao ''osobnu osvetu svojim vrtićkim odgajateljima''. Potom je kao glavni film večeri prikazan ''Ajme meni'' Jana Olea Gerstera, koji je u Njemačkoj pokupio pregršt nagrada, među kojima je i ona za glavnog glumca. Toma Schillinga šira je publika upoznala kao tinejdžera u filmu ''Crazy'', u međuvremenu je ostvario manju ulogu u ''Kompleksu Baader-Meinhof'', a ovdje je on Niko Fischer, 29-godišnji mladić koji traži svoj put u životu i - jednu običnu kavu. U Berlinu je, čini se, i jedno i drugo teško dobiti, a u filmu pratimo što mu se sve događa tijekom jednog dana i jedne noći.
- Redatelj je isprva htio glumca koji izgleda starije, no Tom se zaljubio u scenarij i uspio je uvjeriti redatelja kako je za ovu ulogu presudno držanje, a ne izgled - objašnjava mi producent filma Alexander Wadouh, dok nakon projekcije pretresamo prve dojmove o debitantskom ostvarenju Jana Olea Gerstera, koji je zanat učio kao asistent redatelja na komediji Wolfganga Beckera ''Good bye, Lenjin''.
Na sedmom Vukovar film festivalu 87 filmova na sedam lokacija
''Ajme meni'' je tragikomedija vrlo osebujne dramturgije koja se djelomično temelji na redateljevim autobiografskim iskustvima, a lik Nike Fischera kombinacija je Sallingerovog pasivnog junaka Holdena Caulfielda i problematičnog adolescenta Antoinea Doinela iz Truffautovih ''Ukradenih poljubaca''. Zašto su odlučili snimiti film u crno-bijeloj tehnici?
- Za Gerstera je to bilo stilsko sredstvo kojim će se distancirati od vlastitih autobiografskih detalja: htjeli smo stvarnosti oduzeti boje kako bi se dobio drugačiji pogled na ono što se događa. Osim toga, redatelji rijetko kada imaju priliku snimati crno-bijele filmove, zato što ih je teško financirati budući da nisu tržišno isplativi, pa smo imali sreću da nam je to omogućeno - kaže producent i dodaje:
- Iako mnogi ovaj film doživljavaju kao posvetu Berlinu, moram reći da je ovo prije film o velikom gradu kao takvom. Berlin nije lijep grad kao s pitoreskne razglednice, on je lijep u svojoj sirovoj prljavštini, a naš film ga ne prikazuje kao grad techno partyja, već pokazuje puno njegovih faseta i različitih generacija, zbog čega smo se i odlučili za jazz, a ne primjerice za techno soundtrack - ističe Wadouh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....