Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi, a nezaposlenost bi već u ožujku mogla dosegnuti alarmantnih 400.000 osoba na burzi. Bez oštrih rezova taj se broj neće tako skoro promijeniti, poručuje profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Josip Tica.
Je li realno uz potpuni izostanak novih investicija i sve negativne trendove očekivati pozitivne pomake na tržištu rada 2013., pa čak i 2014. godine?
- Odgovor za 2013. godinu je ne iz razloga što je nezaposlenost pokazatelj koji posljednji reagira nakon što ekonomija promijeni smjer. Najčešće prvo počne padati nelikvidnost, nakon toga stopa rasta BDP-a krene sramežljivo rasti, a tek na kraju efekt svih promjena može se iščitati u rastu zaposlenosti. Raspon između prvog i zadnjeg signala u pravilu traje dulje od godinu dana.
Je li Vlada učinila sve što je trebala za privlačenje investicija i potencijalno otvaranje novih radnih mjesta?
- Teško mi je to komentirati. Napravili su čitav niz poteza kako bi uveli reda u javni sektor, u početku su ostavili dojam da kontroliraju proračun i nezasitne apetite nekih ministara, orijentirali su se na javne, a sada i na privatne investicije, ali nažalost u ovako kratkom roku možda nije bilo realno očekivati zaokret.
Preskupa radna snaga
Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi. Koje mjere hitno treba poduzeti da bi se potaknulo otvaranje novih radnih mjesta?
- Hrvatska ima jedan od najmanjih udjela broja zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu iz tri krupna razloga. Prvi i najvažniji je činjenica da je gotovo kompletno porezno opterećenje u Hrvatskoj naslonjeno na bruto cijenu rada i potrošnju. Imamo drugo najveće davanje ‘iz’ i ‘na’ plaću i gotovo najveći PDV u EU. Posljedica je preskupa radna snaga za sve koji su na svjetskom tržištu. Drugo, Hrvatska ima najveću razinu cijena od svih tranzicijskih zemalja, što znači da imamo problema s monopolima i oligopolima koji imaju znatno veće profitne marže u usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama. Visoki porez na dohodak i socijalna davanja poskupljuju rad u Hrvatskoj, a skupi proizvodi i visok PDV preko visokih cijena smanjuju kupovnu moć hrvatskih građana, koji onda preko sindikata rade pritisak na povećanje neto plaća. Treći problem je sindikalna moć radnika u javnom sektoru koji su u interakciji s političarima izborili kolektivne ugovore koji štite kupovnu moć njihovih plaća u odnosu na razinu cijena u Hrvatskoj. Naravno, političari su pristali na navedene ugovore, koji su se onda na privatni sektor prelili kao ogromna davanja na plaće, najveći PDV i ogroman javni dug.
Kako bi se to riješilo, potrebno je nastaviti seliti teret oporezivanja s dohotka od rada na dohodak od rente i kapitalne dobiti da bi se smanjilo porezno opterećenje rada. Zatim, potrebno je napraviti strukturne reforme na tržištu dobara i usluga kako bi se razbili karteli, monopoli i oligopoli, što bi dovelo do rasta kupovne moći postojećih plaća.
Vlada, sindikati i poslodavci upravo idu u pregovore o izmjenama Zakona o radu. Bi li značajnije izmjene, primjerice olakšavanje otpuštanja, doista pridonijele novom zapošljavanju?
- Kao što sam rekao, izmjene Zakona o radu imaju smisla samo u paketu s ostale dvije mjere: preseljenje poreznog tereta s rada na ostale oblike dohotka i strukturnim reformama na liberalizaciji i deregulaciji tržišta dobara i usluga s ciljem poticanja konkurencije na tržištu; od komunalnih poduzeća i tržišta energenata pa sve do telekomunikacijskog sektora, televizije, radija i financijskog sektora.
Ogromni napori
Kako općenito ocjenjujete gospodarsku, napose poreznu politiku Vlade? Za što im dajete plus, a za što minus?
- Najbolji potez svakako je seljenje poreznog tereta s dohotka od rada na ostale oblike dohodaka i stabiliziranje javnih financija. Barem u onoj mjeri u kojoj je to moguće. Također, ogromni napori napravljeni su po pitanju gradnje infromacijskih sustava u javnoj upravi, u sustavu socijalne politike i fiskalnoj politici. Na temelju navedenih sustava sada je moguće upravljati državom uz znatno manju dozu neizvjesnosti. Najgori potezi vezani su u biti uz oklijevanje u racionalizaciji određenih segmenata javnog sektora, a što je rezultiralo određenim valom poskupljenja koji je u velikoj mjeri poništio pozitivne efekte izmjena poreznih stopa i doprinosa na plaću.
Kada govorimo o tržištu rada, je li realno značajnije porezno rasterećenje cijene rada, pa i ostalih poreza uz ovakve stope nezaposlenosti, izdvajanja za zdravstvo i mirovine? Kako se tu pomaknuti s mrtve točke budući da je riječ o začaranom krugu?
- Ključni problem Hrvatske je činjenica da je sustav proračuna orijentiran na porez na potrošnju i porez na dohodak od rada, odnosno doprinose na plaću. Navedeni porezni sustav poskupljuje život u Hrvatskoj, smanjuje kupovnu moć plaća, što rezultira pritiskom sindikata za dizanje plaća i u konačnici jednom od najvećih prosječnih plaća u istočnoj Europi. S druge strane, visok porez na dohodak i velika izdvajanja iz i na plaću još dodatno poskupljuju bruto cijenu rada, a sve zajedno čini Hrvatsku izrazito nekonkurentnom kad govorimo o cjenovnoj konkurentnosti naše radne snage ili cjenovnoj konkurentnosti Hrvatske općenito. Jedini način da se izađe iz navedenog začaranog kruga je smanjenje izdvajanja na plaće i iz plaća i seljenje poreznog tereta na porezne oblike koji mogu dovesti do smanjenja cijena, odnosno rasta kupovne moći plaća. Na primjer, porez nekretnine i slično.
U Europsku Uniju ulazimo kao četvrta najsiromašnija članica na razini 61 posto životnog standarda EU. Iza nas su samo Bugarska, Rumunjska i Latvija. Kako to komentirate?
- Naša ekonomska (ne)razvijenost je posljedica činjenice da već 33 godine u Hrvatskoj nije bilo porasta životnog standarda, odnosno BDP-a po glavi stanovnika. Uzroci za to leže u eurizaciji gospodarstva koja je rezultirala kroničnom nekonkurentnošću i hiperinflacijom tijekom osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon stabilizacijskog programa tiskanje novca zamijenjeno je rastom vanjskog duga, a problem nekonkuretnosti bio je ignoriran sve do ove posljednje krize. Danas, nakon gotovo tri i pol desetljeća nekonkurentnosti, problem i dalje nije riješen, vanjski dug je dosegnuo gornje limite, tiskanje novca nije prihvatljivo najvitalnijem dijelu stanovništva zbog stambenih kredita s deviznom klauzulom, a ovako nekonkurentno gospodarstvo teško može rasti. Situacija nije bezizlazna, ali nažalost po naš mentalitet, sva moguće rješenja izlaska iz ovog stanja podrazumijevaju širok nacionalni konsenzus o ozbiljnim zahvatima u brojnim dijelovima javnog sektora. A oni će zahtijevati promjenu navika ne samo djelatnika nego i pripadnika ekonomskih, a poglavito političkih elita. Bojim se da danas ogromna većina ključnih donositelja odluka uopće nije svjesna negativnih implikacija onoga što je postalo dnevnom rutinom u političkom, ali i ekonomskom životu, a dok ne stvorimo tu svijest teško ćemo uopće moći razgovarati o kvalitetnim rješenjima.
‘Bit će nam bolje kad se pokrene izvozni sektor, a to neće biti brzo...’
Kad će nam konačno biti bolje? Kad će građani bez previše razmišljanja otići u trgovinu i kupiti sve što im treba, pa možda čak i novi auto?
- Bojim se da ćemo morati čekati da izvozni sektor, odnosno industrija, promet i turizam visoke dodane vrijednosti nadoknade izgubljena radna mjesta u građevinarstvu i trgovini na malo, a to neće biti tako lako ni brzo. Izgubljeno je puno radnih mjesta, a industrija je izrazito nekonkurentna i u teškom stanju zbog totalno nepovoljnog okruženja u kojem se nalazila u tranzicijskom razdoblju. Sve što može otvoriti prostor u navedenim sektorima korak je bliže povratku na izgubljene razine ekonomske aktivnosti, neovisno o tome radi li se o investicijama, reformi sustava nagrađivanja u javnom sektoru, poticajima ili smanjenju poreza i sličnog. Nažalost, kako sada stvari stoje, a s obzirom na sporost sazrijevanja odluka u Hrvatskoj, smatram da se radi u srednjoročnom scenariju i da je nerealno očekivati da Hrvatska ovakva kakva je izlazi iz ekonomske regresije jednakom brzinom kao tranzicijske zemlje koje su smisleno provele tranzicijske reforme popu Češke, Poljske, Slovačke...
Radimo manje od Čeha i Poljaka, a od njih smo bolje plaćeni!
Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi: radi svega 54 posto radno sposobne populacije od 15. do 64. godine.
Nižu stopu zaposlenosti od Hrvatske imaju još samo Turska i Makedonija, pokazuju godišnji podaci europskog statističkog ureda Eurostat.
Hrvatska je krizu već dočekala s krajnje lošom startnom pozicijom na tržištu rada u odnosu na ostale tranzicijske zemlje i stopom zaposlenosti od svega 57,1 posto, a recesija je dodatno strmoglavila broj zaposlenih u državi te dovela do alarmantnog rasta broja nezaposlenih koji se približava brojci od 400.000.
Stopa zaposlenosti
Prema podacima Eurostata, kriza je 2009. godine, prvi put nakon 2002., dovela do godišnjeg pada stope zaposlenosti u Europskoj Uniji od 1,3 posto, a taj je pad nastavljen i 2010. godine.
Procjenjuje se kako će se cijela Europa u kojoj je trenutno 25,9 milijuna ljudi bez posla teško oporaviti od udara recesije i krenuti u značajnije otvaranje novih radnih mjesta.
- Stope zaposlenosti općenito su niže za žene i starije radnike. Stopa zaposlenosti muškaraca u EU 27 2010. godine iznosila je 70,1 posto, dok je stopa zaposlenosti žena iznosila 58,2 posto. Stopa zaposlenosti starijih radnika u dobi od 55 do 64 godine iznosila je pak 46,3 posto - pojašnjavaju u godišnjaku Eurostata.
Kad je riječ o Hrvatskoj, pokazatelji tržišta rada loši su na svima razinama: stopa nezaposlenosti mladih do 25 godina premašila je 30 posto, tek svaki deseti radnik radi part-time, u mirovinu su otišli premladi pa je odnos takav da na jednog umirovljenika dolazi svega 1,18 zaposlenih, a cijena rada viša je u odnosu na ostale zemlje u okruženju. Prema podacima Eurostata, prosječan hrvatski radnik u gospodarstvu godišnje zaradi prosječnu bruto plaću od 11.969 eura, što je nešto više od radnika u Češkoj i Mađarskoj, a dvostruko više od Rumunjske i Bugarske. Radnici u Grčkoj su i usred krize zaradili godišnju prosječnu bruto plaću od 29.160 eura.
Među europskim zemljama posebno se pak ističu stabilna gospodarstva Austrije i Njemačke u kojima zaposleni imaju razmjerno visoke bruto plaće, a stopa zaposlenosti u krizi je čak i rasla, doduše neznatno, ali mnogima ipak nedostižno.
Specifičnosti država
- Naši sindikati će reći da prosječna hrvatska bruto plaća nije visoka u odnosu na cijene, a poslodavci da je previsoka u odnosu na produktivnost. I jedni i drugi su u pravu, ali hrvatske plaće jesu razmjerno visoke u odnosu na ono što proizvedemo. Slovenija ima više plaće, ali i 60 posto veću proizvodnost. Teško je raditi usporedbe s drugim zemljama jer svi imaju svoje specifičnosti. Rumunjsku stopu zaposlenosti diže visok udio poljoprivrednika, a Nizozemsku primjerice visok udio part-time poslova.
Češka ima relativno dobre pokazatelje koji su logični: riječ je o zemlji koja je između dva rata bila industrijska velesila Europe, u odnosu na primjerice Hrvatsku bliža je zapadnoeuropskim tržištima, prošla je blagu tranziciju i ima stabilno gospodarstvo. Poljska je jedna od rijetkih zemalja koja ima gospodarski rast. Kad je riječ o Grcima, koji imaju visok prosjek plaća, oni su lagali sami sebe i dobivali, primjerice, stimulacije samo ako su dolazili na posao - objašnjava Predrag Bejaković, analitičar tržišta rada sa zagrebačkog Instituta za javne financije.
Hrvatska u zaostatku
Niska stopa zaposlenosti, koja je jedan od ključnih hrvatskih problema, procjenjuje Bejaković, može se značajnije podići tek u krajnje dvije skupine: među mladima do 29 godina te među starijim radnicima iznad 50. Prve bi trebalo stimulirati da upisuju fakultete i općenito se obrazuju za kadrove koji se traže na tržištu rada, a druge da što kasnije odlaze u mirovinu.
Hrvatska je u poziciji većine tranzicijskih gospodarstava koja su masovno gasila industriju i u tom sektoru gubila radna mjesta, a svima je rastao sektor usluga. Međutim, Hrvatska je pritom i po poreznom opterećenju cijene rada svih proteklih godina značajno zaostajala za ostalim tranzicijskim zemljama upravo zbog toga što plaće ne prati i adekvatna razina produktivnosti.
Zbog niza loših pokazatelja na tržištu rada, domaći stručnjaci procjenjuju kako je vrlo teško očekivati veće stope zapošljavanja ne samo ove već i 2014. godine.
Naime, za značajnije otvaranje novih radnih mjesta potrebne su stope gospodarskog rasta od najmanje dva posto, a i s takvim pretpostavkama tržište rada reagira s najmanje šest mjeseci zakašnjenja. Prema procjenama vodećih ekonomista u prognozama FocusEconomics za istočnu Europu, Hrvatska će godišnji rast veći od dva posto imati tek 2015. godine u kojoj predviđaju rast od 2,2 posto. Prema istim procjenama, ove godine bilježit ćemo neznatni rast od 0,2 posto, a iduće 1,5 posto. Teško će se pritom ponoviti visoke stope rasta koje je prije krize gurala nerealna potrošnja pa će i 2016. i 2017. godine gospodarski rast iznositi oko 2,5 posto.