FELDMAN: 'Seks je oružje. Zajedno s moralom on je stoljećima bio ključna poluga patrijarhata'

Doktor Stanislav Feldman je hrvatsko-švicarski psihijatar i neurolog velikog iskustva u radu s pacijentima u Hrvatskoj i Švicarskoj. Miran, staložen i uspješan liječnik “ljudskih duša”. Napisao je knjige “Ljubav na drugi pogled” o ljubavi muškarca i žene i “Sudbina Evinih kćeri” o povijesti patrijarhata. Lucidan i logičan pragmatik i znanstvenik. Sljednik, ali i kritičar starih škola, od Freuda do danas, a istovremeno istraživač i inovator moderne psihijatrije. Danas živi i piše u Zagrebu. Ima 84 godine.

Književnik Miroslav Feldman...

- To je moj stric. Brat mog oca. Doktor, internist. Kažu ‘najbolji inetrnist među književnicima i najbolji književnik među internistima’.

Matrijarhat i čimpanze

Psihijatar ste...

- Da, čitav život. Počeo sam u Vrapču i nastavio u Švicarskoj. Tamo sam s pacijentima razgovarao na njemačkom, francuskom, talijanskom jeziku i na domaćem schweiz deutsch koji, vele sami Švicarci, nije jezik nego - bolest grla. To je blizu istine. Jezici mi nisu bili problem. Ali, problem je bio s pisanjem bolesti. Mi smo ovdje u Hrvatskoj naučili pisati dijagnozu kratko, i to na latinskom. Švicarci pišu dijagnozu opisno, na svom jeziku, i to vrlo opširno. Posvećuju pažnju osobnosti, individualiziraju dijagnozu. To je vrlo dobro. Lakše upoznaš osobu kad to dođe u ordinaciju s naširoko opisanim ‘osobnim značajkama’.

Važan je čovjek, ne dijagnoza...

- Točno. To je možda vezano i s mojom ‘anamnezom’: otac mi je Židov. Mama Arijka. Vjera se u obitelji nikad nije spominjala. Ja, do dolaska NDH, nisam ni znao da sam Židov. Katolička crkva me nije htjela krstiti, valjda radi oca Židova. Kada je došao rat, bio sam sukobljen s činjenicom da sam nešto drugo. Moj najbolji prijatelj u djetinjstvu mi je rekao da se više neće igrati sa mnom jer sam Čifut. Pojma nisam imao što je to. Imao sam 14 godina. Onda su mi doma to objasnili. Godine 1943. svi smo prešli na rimokatoličku vjeru. To su organizirali nadbiskup Stepinac i neki biskup Erjavec, kako bi pomogli Židovima. No, zanimljivo, kad je došlo do preokreta, kada je došlo oslobođenje - opet sam bio persona non grata jer sam imao njemačko prezime - Feldman. Nije baš bilo jednostavno djetinjstvo.

Feldman znači čovjek iz polja, poljski čovjek?

- Da. To je njemačko prezime koje su Židovi kupovali, u Austro-Ugarskoj, kako ne bi stradavali, da ih se ne bi prepoznalo.

Vjernik ste?

- Ja sam ateist.

Schopenhauer je rekao: vjera je kao ljubav.

- Možda.

Ljudi žele vjerovati?

- Vjerojatno. Imaju strahove i nade. No, najvažnije je da je čovjek dobar i pošten. Ako nije, svejedno mu je vjeruje li ili ne vjeruje u Boga, u Isusa, u Alaha, u Budhu...

“Sudbina Evinih kćeri” naslov je vaše knjige. Evinih kćeri u Hrvatskoj ima 51,5 posto, muškaraca 48,5 posto. U svijetu je slično...

- Ne znam zašto žena ima više, ali tako je. Žene ne ratuju. Možda zato. Žene su trajnije. Dulje žive, to dokazuju statistike.

Psihijatar u Zagrebu, psihijatar u Bernu. Jesu li problemi vaših pacijenata u Hrvatskoj i Švicarkoj bili isti ili različiti?

- Uglavnom isti. Ljubavni problemi, nesklad patrijarhalnog društva, naravno s individualnim varijacijama vezanima uz obrazovanje, intelekt, društveni položaj... Eto, naprimjer, jedna pogrešna zasada: ljudi često smatraju da su zaljubljenost i ljubav isti osjećaj. Ali - nisu. Vrlo su to različiti osjećaji...

Pomno vas slušam...

- Ljudi često misle kada se zaljube, da je to dovoljno za stvaranje neke veze. Doživljavaju zaljubljenost kao ljubav. Ljubav je nešto sasvim drugačije. Zaljubljenost je zanesenost, potreba za ostvariti neku ‘prednost’ u odnosima. Usput, svejedno je je li se netko zaljubio u osobu drugog ili istog spola. Jasno, češće se zaljubljuje u osobu drugog spola. Nerijetko se zaljubljenost pretvara u iluziju koja dovodi do razočaranja. Veći dio problema nastaje zbog tih patrijarhalnih stavova koji ometaju funkcioniranje veze.

Patrijarhat vlada?

- Apsolutno.

Je li ikada u povijesti zaista postojao matrijarhat?

- Matrijarhat nije nikada postojao. Vladavine žena nije bilo. Nikada. Ali, postojalo je davno, po mom mišljenju, jedno vrijeme kada su muškarci i žene, ili su to još bili mužjaci i ženke - uživali ravnopravnost. Nije bilo razloga za nejednakost. Nije bilo imetka, imali su toliko koliko je bilo potrebno za preživjeti jedan dan. Živjelo se u malim skupinama od dvadeset, trideset osoba. Nije bilo ni prava, ni zakona, ni sudova, ni policije, jer nije bilo razloga za to. Spolne razlike nisu bile važne.

Vlada li i u životinjskom svijetu patrijarhat?

- U tom svijetu postoji i matrijarhat. Kod vukova, recimo: čopor vukova uvijek predvodi ženka.

Zašto?

- Vučice su veće i jače. Postoje dvije vrste čimpanza, obične i bonobo čimpanze koje žive samo u Kongu. Kod običnih čimpanza vlada patrijarhat. Kod bonobo čimpanza vlada matrijarhat.

Zašto?

- Kod životinja uvijek vlada jači, pametniji. Volio bih da žene budu bolje informirane o tome u kakvom svijetu žive i kako je do toga došlo. Ako znate tko vam je neprijatelj, onda se možete protiv njega i boriti.

Razvijanje lukavštine

Seksualna revolucija podigla je razinu samosvijesti žena?

- Gledajte, seks je oružje pomoću kojeg patrijarhat funkcionira. Ipak, nakon seksualne revolucije muškarci su pomalo prihvatili činjenicu da su žene, ako ne sasvim jednake, onda barem slične njima. Kada sam ja bio mladić, sama žena nije mogla ući u kavanu. Ako je ipak ušla, gledalo ju se kao kurvu. Odmah je obilježena tim ‘epitetom’. To se promijenilo. Žene danas ulaze u sve lokale, same, ako žele. Žene puše na ulici, kao i muškarci. Dakle pomaka ima, jer muškarci to prihvaćaju. No, još uvijek ima bitnih razlika: u plaćama žena, koje su i dalje niže od muškarčevih, u odnosu prema ženama pogotovo u provincijskim naseljima, a da i ne kažem da su neke naše sudske presude vezane uz žene - nevjerojatne. Čovjek se zapita: gdje to mi živimo? Sigurno se sjećate onog slučaja u Gospiću, bilo je to prije samo osam godina, kad je sudac tamošnjeg suda ustvrdio da ‘ako stavite prst ženi u anus, onda je to nešto kao rukovanje’, a nije napastovanje! Ili slučaj kad je dadilja čuvala dijete u familiji jedne liječnice pa je dijete zbog njenog nemara umrlo. Mnoge žene su se tada javljale, pisale da je tome kriva majka jer nije bila doma uz bebu nego je radila u bolnici! Ocu, koji je također liječnik, koji je isto bio na poslu u bolnici - nitko nije ništa zamjerio. Kakav je to način razmišljanja? Patrijarhat je indoktriniran u nas, ljudi reagiraju i podsvjesno...

Činjenica je da žene danas imaju više prava nego prije stotinu godina. Postaju li zbog toga samouvjerenije i prodornije?

- Ima gotovo paradoksalnih situacija u obiteljima pa između kućnih zidova nerijetko vidite da žena zaista vlada muškarcem. Znate i onu izreku - iza uspješnog muškarca uvijek stoji žena. Nije uvijek tako, ali ima ambicioznih žena koje tjeraju muškarca da nešto postigne, pa makar i na nezakonit način. Žene su tijekom stoljeća podčinjenosti razvile svoju lukavost do visokih razina...

Žene su lukavije od muškaraca?

- Jesu. Svaka progonjena vrsta je uvijek lukavija od svog progonitelja. Žene su prisiljene biti lukavije.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista