Rat SAD-a i Kine oko zabrane korištenja tehnologije kineskog Huaweija stigao je i u Lijepu našu. Hrvatska je krenula u provedbu pravila Europske unije kojima će se precizno odrediti gdje kineska oprema nije poželjna. Tamo gdje nije, morat će se mijenjati opremom drugih proizvođača.
Traje i pravi lobistički rat za stotine milijuna vrijedne poslove. Što je zabrana jača, nekima se smiješi veća zarada. Zato i ne čudi što su se počeli koristiti svim sredstvima. Pozadinu i tko vuče koje konce donosi reporter Dnevnika Nove TV Marko Biočina, piše Dnevnik.hr.
Koliko kineske opreme želimo u svojoj telekomunikacijskij mreži? Odgovor donosi novi Vladin pravilnik koji je trenutačno u javnoj raspravi.
U tom aspektu države žele spriječiti da netko drugi izvana ima kontrolu nad takvim uređajima, komunikacijom, mrežama i slično, komentirao je Alen Delić iz Hrvatske udruge menadžera sigurnosti.
To nije samo pitanje sigurnosti. Zabrana kineske opreme nosi veće prihode konkurentima. Najveći među njima je švedski Ericsson, pa si je čelnica lokalne Ericssonove tvrtke dala truda. Posebnim pismom adresiranim na najviše državne dužnosnike i članove povjerenstva koje pravilnik donosi lobira da se njegov tekst postroži.
Poštovani, nastavno na Vaše članstvo u Radnoj skupini dozvolite da vam u ime kompanije skrenemo pozornost na nekoliko ključnih činjenica (...) Smatramo da primjereni rok za zamjenu cjelokupne opreme ne bi trebao biti dulji od 1. siječnja 2027. godine, stoji u dopisu Gordane Kovačević.
Kraći rok, više posla za Ericsson. Motivi su legitimni, ali metoda baš i nije. Jer, u tijeku je javna rasprava gdje se prijedlog pravilnika komentira javno, a u javnim komentarima Ericssona nigdje. Stručnjaci kažu da takva komunikacija nije preporučljiva
Ona nije najbolje ni regulirana, nažalost nije ni neuobičajena, ali je uobičajeno opasna. Stoga, pogotovo u kontekstu javne rasprave, bilo bi dobro transparentno istaknuti ideje, prijedloge, mišljenja i stajališta, objasnio je Ivan Žužul, predsjednik Hrvatske udruge lobista.
Na pitanje Dnevnika Nove TV smatraju li takve dopise primjerenim načinom komunikacije iz Ericssona nisu odgovorili, dok iz konkurentskog Huaweija poručuju kako predloženi pravilnik tek analiziraju.
5G mreža se sastoji od tri segmenta. Prvi je takozvana jezgrena mreža, njezin je najvažniji dio i unisono se smatra kritičnom infrastrukturom. Lobistički rat se vodi oko radijske pristupne mreže, opreme na baznima stanicama. Tek nekolicina europskih država i tu je zabranila pristup kineskim tvrtkama. Najveće države, poput Njemačke, nisu. Iz očitih razloga.
Neka istraživanja su pokazala da ako bi se u Njemačkoj mijenjala ta infrastruktura to su milijarde eura koliko će koštati telekome, ispričao je Dražen Tomić iz ICTbusiness.hr-a.
Taj račun brzo bi bio proslijeđen dalje. Sada će im netko reći: "E e sad morate raditi s ovima, ne smijete s ovima. Ove ste imali, sad ih morate izbaciti." To zapravo znači da će morati postojati neki kompenzacijski model, dodao je Tomić.
U prijevodu: ili veći računi ili novac iz proračuna pa je logično da je Vlada zauzela uravnoteženi pristup.
Ovo je definitivno sve stvar balansa. U ovakvim poslovima, u ovakvim uređajima o kojima pričamo ne postoje stotine dobavljača. I onda je zapravo izbacivanje jednog dobavljača ili jednog uređaja ostavlja nam ili nam može ostaviti sve u jednoj košari, naglasio je Delić.
Da bi sva jaja stala, trebala bi nam veća košara, a to bi bila najbolja vijest za one koji nam takvu košaru - prodaju.
Njemačka, kao najveća zemlja EU, ne predviđa ograničenja za dobavljače i proizvođače iz trećih zemalja. Odluku o nastavku suradnje s kineskim tvrtkama njemačka Vlada je donijela nakon dvogodišnje istrage tijekom koje nisu pronađeni dokazi da bi ta oprema mogla predstavljati rizik nacionalnoj sigurnosti i zaštititi podataka. Na popisu kritične infrastrukture Njemačka nema RAN, a operatori poput DT-a jednako koriste RAN od EU i kineskih dobavljača. Slična situacija je i u Austriji.
Što bi onda Hrvatskoj donijelo inzistiranje na zabranama iznad sigurnosnih EU standarda?
Ograničavanje konkurencije podrazumijeva značajan pad u kvaliteti mobilnih usluga za pojedince i poduzeća. To bi u konačnici dovelo do sporijih i skupljih internetskih usluga te povećanja jaza u odnosu na konkurentske zemlje u EU u pogledu digitalizacije.
Na ukupnu digitalizaciju zemlje, koja ovisi o daljnjim ulaganjima telekom operatora, negativno bi se odrazila i viša nabavna cijena opreme, a potencijalno bi tu bili i visoki troškovi zamjene cjelokupne opreme. Upravo Ericsson želi prisiliti telekom kompanije da zamijene opremu u izrazito kratkom roku, do početka 2027. godine, što bi predstavljalo veliki teret i za državu i porezne obveznike te bi Hrvatsku bacilo desetljećima unatrag u pogledu digitalizacije.
Hrvatska se trenutno može istaknuti s impresivnom pokrivenosti mobilnim širokopojasnim internetom, što često premašuje europski prosjek, čime se postavlja kao digitalni lider u regiji. Posebno se ističe mobilna mreža kao paradigmatski primjer uspjeha, gdje su zdrava tržišna konkurencija i snažna ulaganja telekom operatora u infrastrukturu rezultirali značajnim napretkom.
Eventualna regulacija iznad europskih standarda mogla bi brzo dovesti do narušavanja ove kvalitete. Stoga je ključno da se tržišni okvir oblikuje kako bi poticao daljnji razvoj, a istovremeno ne ugrožava postignute visoke standarde.Hrvatska bi trebala pažljivo balansirati između potrebe za inovacijama i očuvanja konkurentske prednosti.
Za Hrvatsku koja je stvorila solidnu osnovu za konzumaciju naprednih tehnoloških rješenja, nužno je usredotočiti se na održavanje ovog napretka i daljnje unapređenje digitalne infrastrukture kako bi se osiguralo da ostane ključni igrač u europskom digitalnom prostoru, piše Dnevnik.hr.