Bollywood: najveća svjetska tvornica snova kojom i dalje vladaju muškarci

Prije ulaska u golemu zgradu dvojica zaštitara strogo su nas upozorila: “Imate veliku sreću što ste dobili dozvolu za ulaz, ali tražimo od vas apsolutnu tišinu, nema fotografiranja, ne možete razgovarati s osobljem i na naš znak odmah morate izaći”. Dok smo se šuljali ispod golema crnog zastora, odjednom je ispred nas izronila dvorana impresivnih dimenzija: dvjestotinjak metara dugačka, stotinjak široka i tridesetak metara visoka. Snažni reflektori osvjetljavali su pozornicu na koju se dogegao dežmekasti, tamnoputi saksofonist odjeven u svijetlomodri sako i crne hlače. Nakon što se začula naredba “Snima se”, počeo je urnebes: saksofonist je poveo svirku, a stotinjak muzičara, plesača i pjevača odjevenih u jarko šarene kostime priredilo je pravu eksploziju zvuka i plesa... Tijekom svake pauze snimatelji, osvjetljivači, šminkeri, garderobijeri i scenski radnici jurili su pozornicom i dvoranom kojom su odjekivale zapovijedi redatelja i njegovih pomoćnika. Omveer Saini, jedan od šefova filmskoga grada Bollywood, centra indijske filmske produkcije u kojemu se godišnje snimi čak 600 filmova, objasnio je da smo upravo na snimanju najnovijeg filma redatelja Kabira Khana čije je zadnje djelo, “Ek Tha Tiger”, oborilo sve rekorde u zaradi i gledanosti.

Rat brojkama

Khan je jedan od najpopularnijih redatelja, a proslavio se produkcijom melodramskih filmova u kojima dominiraju glazba, ples, romanse, pjevanje, ljubavne drame, uplitanje roditelja u veze svoje djece, obiteljske svađe, akcije, bračni trokuti, otmice, korumpirani političari i na kraju tragičan kraj s puno suza, slomljenih srdaca, a nerijetko i nesretnih smrti. Seksa u takvim filmovima gotovo i nema, a eksplicitnijih ljubavnih scena vrlo je malo. No, to nimalo ne utječe na gledanost i zaradu tih filmova: “Ek Tha Tiger” je zaradio u Indiji 32 milijuna dolara, u SAD-u tri milijuna, u Velikoj Britaniji milijun i pol te u Australiji 750 tisuća dolara. Samo prvog tjedna prikazivanja ostvarena je zarada od 9,5 milijuna dolara.

Filmsko središte indijske kinematografije na hindi jeziku nalazi se na periferiji Mumbaija, a ime Bollywood, složenica od početnih slova Bombay, kako se prije zvao Mumbai, i Hollywood, dobio je 1970. kada je Indija preuzela vodstvo od SAD-a po broju snimljenih filmova. Bollywood je pravi mali grad u šumovitom predgrađu Mumabija, s devetnaest divovskih studija, nekoliko desetaka otvorenih lokacija na kojima se mogu snimati scene i tisućama statista. U Bollywoodu rado ističu kako se u Indiji ukupno godišnje proizvede oko 1,100.000 filmova dok se u SAD-u snimi “samo” oko 740.000 filmova. Indijske filmove u prosjeku godišnje gleda oko 3,6 milijardi gledatelja, što je za milijardu više od američkih filmova koje vidi “samo” oko 2,6 milijardi gledatelja. No, svi ostali podaci idu u prilog američkoj filmskoj industriji: produkcija jednog indijskog filma stoji oko 1,5 milijuna dolara plus troškovi reklame koji iznose oko 500.000 dolara. Istodobno prosječni američki film stoji 47,7 milijuna dolara, a na promociju se utroši još 27,3 milijuna dolara. Prošle godine filmove Bollywooda gledalo je 3,6 milijardi ljudi, a ukupno je inkasirano 1,3 milijarde dolara. Holivudske filmove vidjelo je milijardu ljudi manje, njih oko 2,3 milijarde, ali je zarada bila neusporedivo veća - čak 51 milijardu dolara. Inače, žale se u Bollywoodu da godišnje zbog piratstva izgube oko 100 milijuna dolara.

Omveer Saini nas je upozorio kako je baš u studiju koji smo posjetili njihova velika zvijezda Jiah Khan prije nekoliko mjeseci snimila svoj zadnji film.

Izvanserijska ljepota

Njena tragična sudbina pokazala je da nesretnih ljubavi nema samo na filmu. Neshvatljivo je da se prelijepa 25-godišnja Jiah Khan u lipnju ove godine, na užas cijele nacije, objesila u svom stanu u Mumbaiju. A imala je sve: bila je lijepa, slavna, već se i obogatila, pred njom je bila veličanstvena karijera. No, nesretna ju je ljubav slomila: nekoliko dana nakon njene smrti policija je uhapsila njezina dečka, 21- godišnjeg glumca Suraja Panchalu, sina dvije filmske megazvijezde, kojega sumnjiče da ju je toliko maltretirao da ju je otjerao u smrt.

Premda je Jiah ostvarila san milijuna mladih Indijki, njena je sudbina otkrila kako život filmskih zvijezda ipak nije samo slava, blještavilo i bogatstvo. Unatoč tome, svake godine u Mumbai stižu deseci tisuća djevojaka i mladića željnih slave. Uz pune sreće, potrebno je i vrhunsko glumačko, plesno i pjevačko umijeće. Međutim, ni to nije dovoljno: ništa im od toga neće pomoći ako nisu izvanserijski ljepotani i ljepotice. U Bollywoodu naprosto nitko nema šanse na uspjeh ako nije mlad i lijep. No, kada se sve to spoji u jednoj osobi, tada joj je, po popularnosti i zaradi, doista samo nebo granica. Budući da godišnje snimaju po četiri ili pet filmova, da goleme prihode ostvaruju prodajom postera te reklamama, vrlo se brzo obogate. I najozbiljnije dnevne novine svakodnevno donose dodatke na najmanje deset stranica u kojima objavljuju glamur fotografije i priče iz privatnog života filmskih starleta. I zanimljiv fenomen: nikada se ne objavljuju fotografije razgolićenih glumica, čak se rijetko snimaju oskudno odjevene, ali fotografije polunagih glumaca svakodnevne su i uobičajene.

Žene slabije plaćene

S obzirom na to da se u Indiji toliko cijeni ljepota, nije ni čudno što je ovih dana pravu euforiju izazvala 24-godišnja studentica medicine indijskih korijena Nina Davuluri koja je izabrana za Miss Amerike. Pogotovu stoga što je oduševila žiri izvedbom plesne točke koju je preuzela iz jednog filma snimljenog upravo u Bollywoodu.

Zarade najvećih redateljskih i glumačkih zvijezda zaista su za indijske prilike enormne. Tako, primjerice, najveća starleta Priyanka Chopra dobiva po filmu 1,5 milijuna dolara, Kareen Kapoor 1,3 milijuna dolara, a Sonakshi Sinha 800.000 dolara. No, one su prave sirotice u odnosu na svoje muške kolege koji zarađuju i deset puta više od njih. Salman Khan dobiva 16 milijuna dolara po filmu, Aamir Khan i Shahrukli Khan po 6,4 milijuna dolara.

Studio deset, koji smo sljedeći posjetili, po svojim je dimenzijama nešto skromnijih dimenzija i namijenjen je snimanju manje spektakularnih filmova. Došli smo u trenutku snimanja scene rasprave u indijskom parlamentu nakon stjecanja nezavisnosti 1947. Među izaslanicima nije bilo teško prepoznati poznate likove Nehrua i Gandhija. Redatelj Shekhar Kapur, jedan od najuglednijih indijskih glumaca i redatelja, upravo je dovršavao jedan od svojih najambicioznijih projekata. Na užas naših pratitelja, Kapur nam se pridružio u pauzi snimanja. Morate razumjeti njihovu strogoću, kada bi se dopustilo da posjetitelji šeću bez nadzora, nikada se ne bi završio niti jedan film. Bollywood je mjesto na kojemu se dnevno snima i po 30-ak filmova, tu se kreću tisuće ljudi i mora biti rigorozne discipline, inače se ne bi moglo raditi.

Izazovni projekt

Bollywoodski filmovi produkcijski su vrlo zahtjevni, u prosjeku traju tri sata, a bez obzira na sadržaj, nema filma u kojemu ne dominiraju glazba, pjevanje i ples. Time se, očito, zamjenjuju ljubavne scene i seks. U svakom filmu obvezno se isprepleću svi mogući osjećaji: od ljubavi, zavisti i ljubomore do očaja, tuge, radosti, mržnje...

Redatelj Kapur objasnio nam je da će u njegovu filmu “Long walk to freedom” - “Dug hod do slobode” - svi ti neizbježni prateći elementi biti svedeni na minimum kako bi se gledatelji mogli maksimalno koncentrirati na društvene i političke okolnosti u kojima je stvarana indijska nezavisna država. Zaključio je kako je to iznimno zahtjevan zadatak i u političkom i u umjetničkom smislu. Ljudi doživljavaju Indiju kao državu nalik na ostale u svijetu. A to nije točno: Indija je kontinent, konglomerat od 24 države i ima puno više stanovnika negoli Europa, Kanada i SAD zajedno. Zbog toga je njena povijest tako složena i burna i zbog toga ju neće biti lako ispričati i sublimirati u 3,5-satni film. Kapur (68) je dosad glumio u 17 filmova, režirao ih je 13, a producirao četiri. Svjetsku slavu stekli su “Bandit Queen”, nominiran za sedam Oscara te “Elizabeth” s Cate Blanchett u glavnoj ulozi koji je bio u konkurenciji za dva Oscara. Film “Paani” bio je, pak, 2010. u najužoj konkurenciji za Zlatnu palmu.

Bukirani studiji

Nakon obilaska studija u kojima se snimaju elitni projekti, odveli su nas na setove niskobudžetnih filmova. Takvih prostora na otvorenom, objasnio nam je vodič, još je desetak i svi su oni, kao i 19 studija, mjesecima unaprijed rasprodani i zauzeti. Na jednoj livadi, bez kulisa, mala skupina glumaca i pjevača skromnih glazbenih i plesnih mogućnosti snimala je narodne plesove i pjesme, dok je drugo odredište ipak bilo raskošnije: glumac, od glave do pete obojen u plavo, sjedio je na visokom postolju usred desetak šarenih kulisa koje su predstavljale mali gradski trg te recitirao neke stihove.

Čim smo kroz golema željezna vrata izašli iz Bollywooda, najveće svjetske tvornice snova, odmah smo se susreli s grubom indijskom stvarnošću: sirotinjskim skloništima bez struje i vode u kojima se nikada ne gledaju filmovi snimljeni samo nekoliko stotina metara od njihovih utočišta.