BILA JE MUZA SLAVNIH UMJETNIKA Nema je u lektiri jer je prva pisala o seksu, bludnicama i homoseksualcima

Već svojom prvom novelom “Ljubav Mice Janžek”, objavljenoj 1939. u časopisu Izraz, bilo je očito i književnim krugovima i krugovima kritičara da Mirjana Matić-Halle donosi nešto novo. No, imala je i sreće da se nađe u generaciji pisaca koji su se, kao i ona, pojavili uoči Drugoga svjetskog rata, koji su, kao i ona, imali dovoljno dara da se ne osjećaju ugroženima njezinim raskošnim, uzorima i konvencijama neopterećenim stilom. Imala je također sreće (zaslužene!) da joj tek obnovljeno Društvo hrvatskih književnika tiska 1946. prvu knjigu pod nazivom Novele, u kojoj je sabrano šest pripovjetki, od kojih su neke antologijske, a “Ženu teške sjene”, kao motiv, obradila je književnica poslije u svojoj prvoj poetsko-psihološkoj drami “Teške sjene”, izvedenoj uz ovacije publike u Hrvatskom narodnom kazalištu 1950., tiskanoj godinu dana kasnije i nakon toga postavljanoj na kazališnim scenama diljem bivše Jugoslavije. Sreća? Za Mirjanu Matić-Halle to nije bio apstraktan pojam, nego, kao i ljubav, glavno pitanje smisla života. Kao književnicu, mučilo ju je “kako se postiže sreća. Čime?! Jesi li za nju nekako bezrazložno određen, ili pak moraš u sebi nositi nešto veće, čime ćeš je zaslužiti. Ima li igdje neki mali milostivi znak? Najsitniji, istinski savjet? Postoji li? Što je protuteža naših unutarnjih oluja, kako se postiže barem smirenje, ili barem najmanji dio velike sreće?”

Ostala je svojeglava

Prije objavljivanja svoju novelu “Sreća” Mirjana Matić-Halle dala je na čitanje Slavku Kolaru. Dobronamjerni i ugledni kolega odgovorio joj je pismeno. “Sreća” je, po njemu, “pisana temperamentno i plastično. Ali ona za današnje vrijeme i za naše prilike ima težak grijeh: ona je izrazito dekadentna…” Nadalje, stariji kolega, drug, savjetuje je “da bi trebala stvoriti razborit, optimistički zaključak, osuditi samu sebe, osuditi traženje sreće u sebi… Pozitivan završetak ne bi naškodio umjetničkom efektu. Naprotiv, možda bi ga i pojačao”. Međutim, Mirjana Matić-Halle ostala je svojeglava. Iako je, razumljivo, proživljavala “kojekakve vrste nervoza: dvojake, trovrsne, četverovrsne - sve u isti mah”. Iako je, inače, pažljivo slušala savjete, nije popravljala svoju “Sreću”, jer upravo u njoj iznosi svoju životnu filozofiju i poetiku. “Pitala sam se - napisala je u svojoj inkriminiranoj noveli - kada će ljudi prestati ovisiti o nekim vanjskim zakonima i početi živjeti po zakonima iz sebe, kada će stići to doba pravoga čovjeka?”

I glasovano je, naravno. Te, 1946., na dnevnom redu u Društvu hrvatskih književnika bilo je jedno jedino, sugestivno pitanje koje se odnosilo na isključenje Mirjane Matić-Halle “zbog dekadentnog i neprimjerenog prikazivanja ženskih likova, potpuno neadekvatnog današnjoj stvarnosti”. Do najgorega, isključivanja, tada nije došlo, zahvaljujući Ivanu Dončeviću, u to vrijeme i politički moćnom književniku, koji je novelu “Sreća” Mirjane Matić-Halle ocijenio vrlo pozitivno. No unatoč tome, ono najgore što se može dogoditi jednom književniku/ci, a to je zaborav, brisanje iz školske lektire, povijesnih prikaza, antologija…, dogodilo se Mirjani Matić-Halle već za njezina života. A imala je tu čast da je 1956., zajedno još samo s jednom književnicom, Verkom Škurlom-Ilijić, uvrste u Antologiju hrvatske proze II, zajedno s kolegama: Vladimirom Nazorom, Slavkom Kolarom, Augustom Cesarcem, Miroslavom Krležom, Ulderikom Donadinijem, Josipom Pavičićem, Lukom Perkovićem, Vjekoslavom Majerom, Nikolom Šopom, Vjekoslavom Kalebom, Hasanom Kikićem, Novakom Simićem, Petrom Šegedinom, Ivanom Goranom Kovačićem i Rankom Marinkovićem.

Što se tiče Slavka Kolara, između redaka, moglo bi se zaključiti da mu nije bilo lako dati Mirjani Matić-Halle takav savjet. Godinama kasnije, darujući joj jednu svoju knjigu u posveti joj je čestitao na književnoj hrabrosti, sa željom da je ne izgubi. Ali, na žalost, Mirjana Matić-Hale ostala je do danas nezaključeni “slučaj”, odnosno, paradigma hrvatskih sudbina sličnih njezinoj.

Intrigantne obitelji

U životu Mirjana Matić-Halle imala je sve uvjete za egzistencijalnu bezbrižnost. Sreća je drugo pitanje, pogotovo za doživljaj žene kojoj je imaginacija bila važnija od života. Rođena je u obitelji, koja bi s obje strane, očeve i majčine, bila intrigantna za novelu, čak i za roman. Prelijepa Carmen de Spalatin, koja je inspirirala kućnog prijatelja Ivana Meštrovića za jedan reljef, majka književnice Mirjane Matić-Halle, potječe s otoka Raba i iz veleposjedničke obitelji, autohtonog plemstva koje vuče korijenje iz XIII. st.

- Spalatini su se ženili Talijankama - pojašnjava Ivana (Vanja) Halle Gürtl, mlađa književničina kćer, koja s obitelji živi u švicarskom Bernu.

- Moja prabaka po majci, Concetta Cardona, bila je talijansko-španjolskog podrijetla. Po nekim obiteljskim pričama Cardone su bili Marani, pokršteni Židovi, što po maminom izgledu nije isključeno. Moja baka Carmen udala se vrlo mlada i mamu je rodila sa 18 godina. Bila je iznimna ljepotica, intimna prijateljica Ruže Meštrović, prve žene Tomislava Krizmana, Vide, zatim sestara Čubrilović (sestara atentatora Vase Čubrilovića na nadvojvodu Franca Ferdinanda), te Anuške Bajloni iz bogate beogradske obitelji. Bila je pozivana na poznata kulturna događanja kod obitelji Gvozdanović u zagrebačkoj Visokoj ulici, tako da sam kao djevojčica imala sreću upoznati gospođu Anku Gvozdanović i njezinu sestru i diviti se ljepoti te kuće, danas muzeja.

To je u najkraćim crtama priča o plemenitoj strani, polovici, koju je likom i aristokratskim držanjem naslijedila i nosila Mirjana Matić-Halle. Njezino čavoglavsko podrijetlo ima epska obilježja. U središtu su, dakako, selo Čavoglave, u kojem su rođeni braća Šimun, Marko i Paško Matić. Obitelj je bila dobrostojeća i živjela je bez osobitih trzavica, sve dok Paško, kao osamnaestogodišnjak, nije pobjegao iz samostana Visovac, što je obitelj doživjela kao izdaju. Paška Matića susrećemo kao devetnaestogodišnjaka u zapisima Nikole Adžije iz Drniša, inače brata Božidara Adžije, čija će, eto, obitelj odigrati značajnu ulogu u životu nesuđenog fratra Paška, oca Mirjane Matić-Halle. Naime, “jednog listopadskog prijepodneva” Paška, teško bolesnog od tifusa, dovezli su Adžijinima njegova braća, Šimun i Marko, u zaprežnim kolima, “u biljčinu umotana”, i ostavili ga kod njih, još uvijek vidljivo ljuti zbog sramote koju im je učinio bolesni brat. Taj je Paško, uz pomoć Adžijinih i nasljedstvom kojeg mu je isplatio brat Šimun, uspio 1904. postati u Beču “Doctoris universae medicinae nomen et honores”. Najprije je radio kao općinski liječnik, a kada je specijalizirao stomatologiju, imao je ordinaciju u Zagrebu i za suprugu nesvakidašnju ljepoticu Carmen de Spalatin. Govorio je njemački, talijanski i engleski; bio je, kako je to istaknuo u pismu Mirjani Matić-Halle veliki Meštar, obiteljski prijatelj Ivan Meštrović, “čudan, moglo bi se reći čudak, pored toga da je pametan i izobražen čovjek”.

Mirjana Matić-Halle rođena je, dakle, u rapskoplemenitaškoj-dalmatinskozagorskoj obitelji 30. rujna 1912. u Solinu, gdje joj je otac Paško Matić bio liječnik. U ranom djetinjstvu živjela je s roditeljima u Splitu i Mostaru.

- Baku su, kao i mamu, ovjekovječili slavni kipari i slikari: Meštrović, Omer Mujadžić, Vladimir Becić, Uroš Predić, Stojan Aralica, Vilko Šeferov, Oton Postružnik, Cata Dujšin, s kojom je književnica Matić-Halle bila prijateljica… Ljepota moje bake bila je, za razliku od mamine, klasična, smirenija, manje bujna. Majka je bila traženi model jer je imala oval lica u “zlatnom rezu”, odnosno jednak razmak brada-nos-čelo. Kao dijete, naravno, nisam bila svjesna mamine ljepote, ali me strašno smetalo da se uvijek neki muškarac pokušavao preko mene prikrpiti mami (“curica sim, curica tam”), nastojeći barem dio puta ići s nama. Inače, mama je rastom bila niska, kao mlada punačka, kasnije debela, mrzila je fizičke aktivnosti i bila je uvijek ‘na dijeti’ (za publiku) - a uvijek bezuspješno. Voljela je jesti, naročito sve slatko - kolače, kekse, čokoladu, koje je pred drugima skrivala pod krevet, jer to nije smjela radi dijabetesa, bila je apsolutno nedisciplinirani i neposlušni pacijent - ispričala je gospođa Ivana Halle Gürtl, prisjećajući se mami najdražeg komplimenta kojeg je dobila od jednog Zagorca: “Milostiva Haleovka, oči vam se cakliju kak purji drek!” Od gospođe Halle Gürtl saznajemo da je pravo ime njezine majke, književnice Halle-Matić, Ana-Maria, kako piše u svim dokumentima, a tek drugo Mirjana.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg