Pogledaj samo Laticu kako blista! Tko bi rekao da može ovako izgledati. Danas je prekrasna. Uopće ne liči sebi - neuglednoj debeljuci! – visoki ženski glas je zahihotao.
- I ti bi blistala da uza se imaš ovakvog mladoženju. Pogledaj ga samo: prezgodan je! – začuo se drugi glas pun divljenja.
- Nije mi uopće jasno kako neugledna ženska poput nje može upecati ovakvog tipa. To da ga je privukla njena sestra Lea, to bi mi već bilo jasno. Ovako…
Stajala sam na prozoru svoje sobe, skrivena iza zavjese i osluškivala razgovor koji je dopirao do mene iz vrta. Nisam im vidjela lica, ali po glasovima se nesumnjivo radilo o mojim sestričnama Meri i Antoniji koje su, baš kao još nekolicina rodbine, doputovale na vjenčanje moje sestre Latice s Korčule. Naravno da nitko nije očekivao da će se Latica udati prije mene. Kao prvo, ja sam bila ta koja je bila pet godina starija, a kao drugo, bila sam poznata kao „magnet“ za muškarce. Zahvaljujući svom zaista atraktivnom izgledu, mogla sam si priuštiti da mijenjam dečke poput čarapa. Moja debeljuškasta sestra, pak, imala je u svoje dvadeset i četiri godine samo jednu jedinu vezu, ali ta se odmah pokazala kao glavni zgoditak. A Marko ne samo da je bio zgodan, pametan i šarmantan, već je bio i potpuno lud za Laticom, te ju je nakon godinu dana veze, čim se ispostavilo da je moja sestra trudna, smjesta zaprosio.
Ponovo sam se nagnula prema prozoru ne bih li čula što se dolje priča. Meri i Antonija su se sad pomakle dalje u drugi kut dvorišta, no na njihovo mjesto su došle dvije mamine sestre i još jedna njihova zajednička prijateljica.
- Tako mi je drago za Laticu. Ovo je danas veliki dan za nju – rekla je Koraljka, moja starija teta. – Od malih nogu bila je u sestrinoj sjeni. Svi smo se uvijek divili Lei: te kako je lijepa, pametna, talentirana, a Latica nam je pritom, onako punašna i uvijek umrljana čokoladom, djelovala poput malog pajaca.
Začuo se glasan smijeh.
- Dobro kažeš – složila se mlađa sestra Nevenka. – Uvijek je bila tako nezgrapna. Tko bi rekao da će mala trapavica uloviti ovakvog momka. A što jest jest: taj njen Marko je baš pojava!
Odmakla sam se od prozora i sjela na krevet. Nisam ih više mogla slušati. Ta njihova priznanja, koja su svi odavali Latici, zabadala su se u moje srce poput otrovnih strelica. Te Latica ovo, te Latica ono! Inače sam uvijek ja bila glavna tema svih razgovora. Uvijek su se svi divili meni, Laticu nitko nije ni spominjao, a sad ovo! Podigla sam pogled i ugledala svoj odraz u zrcalu preko puta kreveta. Bila sam zaista lijepa, sa svojom bujnom crvenkastom kosom i krupnim zelenim očima. No, što mi je sve to vrijedilo. Moje pune usne, inače uvijek široko nasmijane, sad su bile stisnute u ljutitu grimasu. Ona, moja debela i ružna sestra, za kojom se baš nikada nitko na cesti nije okrenuo, imala je u svojoj dvadeset i petoj sve: savršenog muža koji ju je, sam Bog zna zašto, obožavao, a uskoro je trebala dobiti i dijete.
Izgleda poput slonice u onoj vjenčanici, promrmljala sam si ljutito u bradu pokušavajući se na taj način utješiti. Bilo je to naravno glupo jer sam dobro znala da Latica, iako punašna, toga dana doslovce blista u bjelini. Bezobraznica! Otkud joj pravo da mi to učini? Valjda je bio red da ja prva stanem pred oltar, a ne ona! I valjda je bio red da se svi, kao i uvijek, dive meni. Danas mi se činilo da me svi spominju s dozom sažaljenja u glasu. U stilu: jadna Lea, tko bi rekao da će je Latica prešišati!
- Lea! Pa dobro, gdje si ti! – iz crnih misli prenuo me mamin glas. Stajala je na vratima i ljutito me gledala. Na sebi je imala svijetlo zeleni kostimić koji je savršeno pristajao uz njezine zelene oči. Vatreno crvena kosa do ramena bila joj je isfenirana u besprijekornu frizuru. Za svoje pedeset i četiri godine izgledala je fantastično. Hvala Bogu da sam izgledom bila nalik na nju, za razliku od moje sestre koja je gene povukla na našeg oca. I ona se, kao i on, cijelog života sirota borila s viškom kilograma.
Hah, sirota Latica! Kako nas je ta sve zavarala. Dok smo je svi na neki način sažalijevali, ona si je prigrabila momka kojeg sam ja trebala dobiti!
- Ne mogu vjerovati da sjediš tu u sobi! Sve sam pretražila, a ti tu meditiraš. Baš si našla trenutak! Zar ne vidiš da su gosti počeli pristizati? Stigli su nam i Korčulani.
Znala sam da jesu, pa čula sam ih kako razglabaju pod mojim prozorom.
- I?
- Što, i? – upitno sam pogledala mamu. I dalje se doimala ljutitom.
- Misliš li se spustiti dolje ili ne? Pobogu, sestra ti se udaje! Ovo je njen dan. Moramo se svi potruditi da protekne savršeno.
Licem mi je preletjela sjena. Kao da mi ionako nije bilo dosta svega, sad mi je još i ona morala trljati sol na ranu. Latičin najsretniji dan u životu bio je bez sumnje moj najnesretniji. Gorjela sam od želje da kažem kako se ne želim spustiti dolje u vrt, kako ne želim sudjelovati u tom cirkusu, kako me baš boli briga i za Laticu i za njeno glupo vjenčanje, no mamin oštar pogled me u tome spriječio.
- Evo, sad ću doći, za minutu.
- Dobro. I nemoj da moram ponovo dolaziti po tebe! – ovo posljednje mi je rekla dok je već za sobom zatvorila vrata.
Ustala sam i ponovo otišla do prozora. Sad je ispod njega stajao Marko, mladoženja. Kako je samo bio zgodan. I kakav je prekrasan osmijeh imao. Pa te njegove oči…
Kao da je osjetio da ga gledam, podigao je glavu u mom pravcu i pogledi su nam se sreli. Kad me ugledao, njegovim licem se razlio širok osmijeh, a mojim žarko crvenilo. On se ponašao kao da se među nama nije ništa dogodilo, no ja nisam mogla zaboraviti onu noć od prije nekoliko mjeseci. Bila je to noć kad sam pokušala zavesti svog budućeg šogora. Te iste noći bila sam i po prvi put u životu odbijena od muškarca. Kakav užas i sramota.
Dan kad je Latica dovela Marka u našu kuću nikad neću zaboraviti. Ja sam se upravo spremala za večernji izlazak, imala sam viklere u kosi i masku od krastavaca na licu, kad se njih dvoje pojavilo na vratima. Prva je ušla Latica, a kad me vidjela u kakvom sam izdanju, okrenula se prema nekome na vratima i nešto mu rekla. Potom je ponovo vratila pogled prema meni:
- Dovela sam prijatelja s posla. Zapravo, dečka – rekla je, a obrazi su joj se lagano zarumenjeli. - Oprosti, nisam znala da ćeš baš danas imati dan uljepšavanja.
Kako je to mogao izgledati neki Latičin prijatelj s posla? Vjerojatno je imao višak kilograma kao i ona, možda je bio proćelav i najvjerojatnije je nosio naočale. Definitivno sam tako zamišljala nekoga tko bi se želio družiti s mojom sestrom. Dakle, nije bilo niti važno u kakvom će me izdanju vidjeti.
- Samo ti uvedi tog svog prijatelja – rekla sam nonšalantno, poravnavajući prstima krastavce koji su prijetili da će skliznuti s lica.
Latica je na moje riječi ponovo otvorila vrata i obratila se muškarcu pred njima. Ispričala mu se, a onda stala u stranu kako bi ga propustila da uđe. Kad se trenutak kasnije preda mnom pojavio muškarac za kojeg je tvrdila da joj je dečko, blijedo sam zinula. Dobro da mi od šoka cijela maska nije spala s lica! Muškarac koji mi je pružao ruku na pozdrav ne samo da nije ni izbliza odgovarao mojoj predodžbi od malo prije, nego je bio jedan od najzgodnijih koje sam ikad vidjela. Bio je visok, vrlo visok. Suviše visok za moju malu zdepastu sestru. Imao je kratku, na ježa pošišanu svijetlo smeđu kosu i dva prekrasna plava oka boje lana. Usko, markantno lice krasila mu je sitna jamica koja se pojavila čim bi se nasmiješio, a iza senzualnih usana skrivala su se dva reda prekrasnih bijelih zubi.
- Ti si, pretpostavljam, Lea – rekao je srdačno mi pružajući ruku na pozdrav. – Latica mi je doduše pokazala vaše zajedničke fotografije, ali danas mi nekako izgledaš drukčije nego na njima.
Bilo je to izgovoreno u šaljivom tonu i salasti trbuh moje sestre se počeo tresti od smijeha, no meni tu ništa nije bilo duhovito. Sjetila sam se kako moram izgledati s tim turbanom na glavi i krastavcima na licu, i smjesta me oblio hladan znoj.
- Da, to sam ja – promucala sam i prihvatila ispruženu ruku. Dok su nam se ruke spojile u stisak, primijetila sam da su mu čak i ruke lijepe. Čvrste, preplanule, dugih, lijepo oblikovanih prstiju – maksimalno muževne.
- Trebala si mi reći da ćemo imati gosta – moj je glas bio pun predbacivanja dok sam se okretala prema svojoj sestri.
Latica nije ništa na to rekla, ali u pogledu sam joj mogla pročitati: pa rekla sam ti, malo prije!
No, to nije bilo ono na što sam ja mislila. Da mi je rekla na vrijeme kakvog će ljepotana dovesti u kuću, ja bih se potrudila dočekati ga u svom najboljem izdanju. Raspustila bih svoju vatrenu grivu, lijepo se našminkala i odjenula onu kratku zelenu haljinu s dubokim izrezom, u kojoj mi ni jedan muškarac nije mogao odoljeti. Ovako sam najzgodnijeg muškarca u galaksiji dočekala s krastavcima na licu!
- Ne brini. Znam ja dobro kakva se ljepota skriva iza ove maske – Marko ne samo da je bio zgodan, već je bio i šarmantan. Pa gdje ga je moja sestra samo našla! Ah da, na poslu, rekla mi je.
Nakon što smo izmijenili još nekoliko kurtoaznih riječi, Latica je uhvatila Marka za ruku i povela ga gore na kat u svoju sobu. Očekivala bih da će se on opirati tome i nevoljko prekinuti razgovor sa mnom, no nije bilo tako. Umjesto toga, samo me ljubazno pozdravio i smjesta krenuo za mojom sestrom. Jesu li me to moje oči varale, ili je on zaista gledao zaljubljeno u nju dok ju je slijedio na kat?
Od toga dana započela je moja noćna mora. Ništa mene, inače uvijek veselu Leu, odjednom više nije moglo usrećiti. Niti moj dečko s kojim sam u to vrijeme hodala, ali ubrzo nakon upoznavanja s Markom nogirala. Niti moji bezbrojni udvarači, koji su se uvijek okupljali oko mene poput muha oko meda. Niti moj posao. Niti prijatelji. Niti obitelj. Baš ništa! Jedino što sam željela i o čemu sam danonoćno razmišljala bio je Marko – dečko moje sestre. Istodobno dok sam ja zapadala u depresiju, Latica je proživljavala najljepše trenutke svoga života. I naši su roditelji također bili oduševljeni njenim dečkom.
- Ako si dugo čekala, ali si i dočekala – rekla joj je naša mama kad je prvi put vidjela Marka. Za divno čudo, dopao se i našem tati, koji je mojim dečkima uvijek pronalazio prigovore.
- Dečko je na mjestu, nema se tu što reći!
Zar nikome nije čudno što takav dečko želi hodati s našom Laticom, pitala sam se gledajući u čudu u svoje ukućane. Kako to da se nitko nije zapitao što netko poput Marka radi s djevojkom poput nje? On je bio zgodan, markantan, sportski tip, atletske građe, bavio se raznim vrstama sporta, bio gibak i kretao se poput mačke. Moja sestra je bila niska, bucmasta, simpatičnog, ali prosječnog izgleda, u školi nikad nije mogla ni kozlić preskočiti a kamoli da bi se bavila nekakvim sportom. Kako su dakle svi prihvaćali pod normalno da to dvoje ljudi budu u vezi?
Jedina osoba kojoj sam mogla otvoreno iznijeti svoja razmišljanja bila je moja prijateljica Stela. Ona i ja uvijek smo podjednako razmišljale pa sam tako i ovaj put naišla na njeno razumijevanje.
- Iskreno, mislila sam da pretjeruješ kad si mi rekla da je Latica upecala pravog ljepotana. Međutim, nakon što sam vidjela tog Marka… - zavrtjela je glavom i vragoljasto podigla obrve. – Moram priznati da ti je mlađoj sestri stvarno pala sjekira u med!
Trebam li joj priznati ono što me najviše muči, nećkala sam se. To da sam postala opsjednuta Markom i da sam ga željela za sebe? Kad sam se ipak odlučila povjeriti Steli, ona me podržala.
- Pa kreni u akciju, što čekaš! Njima ionako ne može biti suđeno da ostanu zajedno. Sam Bog zna što je on vidio u njoj i pitanje je samo vremena kad će ta smiješna veza puknuti. A čim prije pukne, tim bolje jer će tako Latica manje patiti.
Stela je bila u pravu. Grižnju savjesti, koja bi me povremeno obuzimala jer planiram preoteti sestri dečka, tjerala sam od sebe njenim riječima da joj zapravo „činim uslugu“. Pa jasno. Što prije Latica shvati da Marko nije za nju, to bolje. I tako sam donijela čvrstu odluku da ću ga zavesti. Možda će se Latica u početku ljutiti na mene, ali će na kraju shvatiti da nije ni moglo drukčije završiti. Savršena prilika za provođenje mog plana bio je jedan produljeni vikend koji su naši roditelji i moja sestra odlučili provesti kod rodbine na selu. Dogovor je bio da s njima idem i ja, ali sam u posljednji trenutku otkazala pod izlikom da sam dobila mjesečnicu i da me užasno boli trbuh. Čim su napustili kuću, veselo sam otrčala do telefona i okrenula Markov broj.
- Halo, Marko – javila sam se maznim glasom kad je podigao slušalicu. – Možeš li, molim te, doći danas do nas? Trebala bih te da mi pokažeš nešto u onom novom kompjutorskom programu o kojem smo pričali…
- Zar niste otputovali izvan grada? – začudio se. – Latica mi je rekla da putujete. Kamo ono? Ah, da, k bratu od tvoga oca.
- Da, trebali smo svi ići, ali ja nisam mogla jer imam brdo posla koji moram dovršiti. Zato mi je i tako važan taj program.
- Dobro, stižem za nekih sat vremena – rekao je spremno i spustio slušalicu.
Čim se veza prekinula, počela sam skakati po kući kao luda. Marko će doći! Bit ćemo sami! Konačno mu Latica neće puhati za vratom i on će moći pokazati svoje prave osjećaje!
Dok sam se tako veselila, na trenutak mi je pogled pao na fotografiju na kutnoj komodi u dnevnom boravku. Prikazivala je mene i moju mlađu sestru kao djevojčice, zagrljene i nasmijane. Ugrizla sam se za usnicu, ali nedoumica koja me obuzela trajala je samo kratko. Ne činim ništa loše! On bi ju tako i tako vrlo brzo ostavio, uvjeravala sam samu sebe trčeći prema kupaonici kako bih se sredila za Markov dolazak. Kad je stigao, dočekala sam ga sa svježe opranom kosom, brižno našminkana, namirisana zavodljivim parfemom i izazovno odjevena. I meni samoj je na trenutak zastao dah od golemog zadovoljstva kad sam se pogledala u zrcalo, no Marko je uz ležeran smješak samo prošao pokraj mene i ostavio me zbunjenu na vratima u namještenoj izazovnoj pozi. Čekaj, čekaj, nećeš mi se ovaj put tek tako izvući, rekla sam samoj sebi i zatvorivši vrata brzo krenula za njim.
- Dakle, da vidimo, gdje je problem – rekao je hodajući ravno prema kutu sobe u kojem se nalazio radni stol s kompjutorom.
- Hej, čekaj – povukla sam ga za rukav, na što me iznenađeno pogledao. – Pa nećemo valjda odmah navaliti na posao. Hvala ti što si tako brzo došao, ali nije baš tako žurno s tim. Daj da najprije nešto popijemo. Umirem od vrućine – rekla sam i rukom prešla preko duboko izrezanog dekoltea kao da brišem znoj. Istodobno sam polako obliznula usnice. To je uvijek palilo kod muškaraca. Ali ne i kod Marka. Kao da me ne vidi, sjeo je na trosjed i izvadio mobitel iz džepa.
- Koga zoveš? – izletjelo mi je.
- Laticu. Iznenadit će se kad čuje da sam kod vas u kući.
- Ma, nema potrebe za tim – požurila sam se reći i uzela mu mobitel iz ruke. – Poznajvajuć moju sestru, još će biti ljubomorna jer si ovdje sam sa mnom. Oduvijek je bila ljubomorna na mene – nadodala sam otpuhujući tobože iznervirano zrak.
- Dobro – rekao je mirno i naslonio se leđima na naslon trosjeda. – Popijmo dakle taj sok pa da obavimo ono zbog čega sam došao.
To, to! Samo što ti još ne znaš zbog čega si došao, smješkala sam se u sebi.
Dok smo pili rashlađeni džin-tonik, koji sam za ovu prigodu već imala pripremljen u kuhinji, sjela sam tik uz njega, tako da su nam se bokovi dodirivali. Nije uzmicao, ali mi se nije niti pokušao približiti. Je li i on osjećao te trnce kao ja kad bi nam se dotakle gole noge? Morao je. No, ako i je, nije to ničim pokazao. Pričao mi je uglavnom o poslu i o Latici, što me stvarno užasno nerviralo. Kad sam ga i kod trećeg pokušaja da krene prema kompjutoru spriječila nudeći mu još jedno piće, Marko je ipak ustao.
- Ne moraš se više truditi, Lea – rekao mi je potpuno otvoreno. Zbunjeno sam ga pogledala.
- Ako misliš da sam glup i da ne znam zašto si me danas pozvala ovamo, onda si se prevarila. Isto tako si se prevarila ako misliš da ne vidim kako me gledaš otkako nas je Latica upoznala. Iskreno, ne znam zašto to činiš. Ona tebe obožava, a ti joj pokušavaš zavesti dečka.
Žarko rumenilo oblilo mi je obraze. Kako se usuđivao biti tako drzak prema meni? Ovako još nitko nikad nije razgovarao sa mnom!
- Ne znam o čemu pričaš! Ti si običan… - dok sam još do malo prije bila u potpunosti zaokupljena time kako ga odvući u krevet, odjednom sam osjetila snažnu potrebu izvrijeđati ga. No, Marko me prekinuo u pola riječi.
- Nemoj! – rekao je stavivši mi prst preko usana. – Nemoj da kažemo nešto zbog čega će nam kasnije biti žao. Meni je jasno u čemu je problem: ti si navikla uvijek dobivati sve što poželiš, baš kao što je Latica navikla ne dobivati ništa. Tebe ne zanimam ja, jer možeš imati svakog muškarca kojega poželiš, već te zanima dečko tvoje sestre.
- To nije istina! – skočila sam. Na trenutak sam zašutjela, a onda mu naglas priznala da mi se sviđa.
- To sad nije važno. Važno je da shvatiš da se Latica i ja volimo.
- Ti zaista voliš moju sestru? – upitala sam s nevjericom.
- Naravno – njegove plave oči su me prodorno gledale. – Što je u tome tako čudno?
- Pa, sad. Latica je moja sestra i ja je volim, ali budimo realni, ona je sve samo ne zgodna djevojka.
- U pravu si, ona nije zgodna, ona je prekrasna.
Takav me razgovor sve više zbunjivao. Ništa se nije odvijalo kako sam si bila zamislila. Sva moja maštanja kako će Marko začas pokleknuti pred mojim šarmom i zaboraviti na Laticu u trenu su se izjalovila.
- Znaš, Lea, u životu sam imao mnogo djevojaka, lagao bih kad bih rekao da nisam, i sve su manje-više bile poput tebe: prelijepe, atraktivne, samouvjerene, ali uglavnom i egocentrične. Sa strane sam se doimao poput sretnog čovjeka koji dobiva sve „na tanjuru“, ali zapravo sam bio prazan i osjećao se usamljeno. Sve dok nisam upoznao Laticu. Jedan gablec s njom na poslu bio je presudan da se zaljubim u nju. Možda nije fizički atraktivna u onom smislu koji propisuju nekakva današnja mjerila, ali za mene je ona najljepša žena na svijetu. Kad vidim njene jamice na licu, toplinu njenog osmijeha i te zlatne iskrice u njenim očima, sretan sam što me voli.
Nikad se ni s kim nisam osjećao tako kao s njom. Kad smo zajedno, potpuno sam opušten, znamo se smijati i glupirati poput djece. Ona je unijela veliku radost u moj život. Želio bih da zauvijek ostanemo zajedno.
I sada je, dakle, stigao i taj dan. Markova želja se ostvarila i dobio je moju sestru za ženu. Mogao je dobiti onu sestru koja je bila mnogo ljepša i kojoj su se svi divili, ali odabrao je onu drugu, koju nikad nitko nije primjećivao. No, njemu je očito važnija bila unutarnja ljepota a nje je Latica, kako je rekao, imala napretek. Ponovo sam pogledala kroz prozor svoje sobe prema vrtu koji se sada već potpuno ispunio gostima. Marku, koji je do malo prije stajao sam, sad se pridružila i njegova novopečena žena. Nešto su kratko razgovarali, a onda je Latica ušla u kuću. Trenutak kasnije već je bila u mojoj sobi.
- Sestrice najdraža – rekla je i pohrlila prema meni da me zagrli. – Molim te, spusti se dolje, svi pitaju za tebe i svima nedostaješ. Znaš i sama da si ti uvijek zvijezda svih događanja. Čak i danas, kad je kao „moj dan“, svi govore samo o tebi. Dođi i usreći onu gomilu neženja dolje koji te uzdišući posvuda traže pogledom.
Njene oči su me toplo gledale, a punašne ruke srdačno stiskale. Kako sam bila slijepa! U tom sam trenutku shvatila u što se Marko zaljubio kod moje sestre – u njeno ogromno srce! Posramljeno sam pomislila na to kako je stoički cijeloga života podnosila da je uvijek druga violina i da se uvijek sva pažnja poklanja meni. A ja sam joj htjela oduzeti sreću kad joj se konačno osmjehnula.
- Idemo, draga – rekla sam i nježno je poljubila u bucmasti obraz. – Hoću da znaš da ti želim svu sreću ovoga svijeta i da ovo bude najsavršenije vjenčanje ikad! Ah, da, i još nešto: zvijezda si danas jedino i isključivo ti. Ništa drugo ne prihvaćam!
Kad su me gosti u vrtu dočekali s veselim povicima, mislili su da vide staru Leu, onu kakvu su oduvijek poznavali. No, pred njima sam stajala nova ja - manje samoživa, produhovljenija i mudrija za jednu životnu školu.