Kaže da ne voli karantenu, da joj šminka na ljetnim žegama nije najdraža stvar na svijetu i da ne može samo tako zaspati nakon što se ugase reflektori. No, kada Zorica Kondža izađe na pozornicu, mistika preuzima glavnu riječ. Nakon zagrebačkih trijumfa naša glazbena diva donosi istinski spektakl u svoj rodni Split. Ispred Galerije Meštrović slavi velikih 40 godina solističke karijere - bez kočnica, s vrhunskim glazbenicima i prepoznatljivom energijom.
Nakon dva rasprodana koncerta u Lisinskom, koja publici uvijek daruje u razmaku od dvije godine pružajući joj istinski glazbeni doživljaj, Zorica Kondža priprema spektakl u rodnom gradu.
- Nikada ne forsiram velike koncerte jer to ne valja. Smatram da je dvije godine idealan odmak od publike da se jedni drugih zaželimo jer su ti koncerti uistinu posebni. Izlazak na pozornicu zagrebačkog Lisinskog za mene je poseban. U hramu glazbe imala sam osam koncerata - kaže nam splitska diva za čiji se koncert uvijek iznova traži ulaznica više.
- To mi godi jer čovjek o sebi može imati svoje mišljenje, ali publika je ta koja diktira tempo karijere. Isto je i s novom pjesmom, uvijek treba vremena da uđe ljudima u uho, da im sjedne na svoje mjesto. Meni je osjećaj izlaska na pozornicu uvijek kao da je prvi put. I ta publika u Lisinskom priprema se i uređuje cijeli dan za izlazak, baš kao što i ja to činim. Rekla bih da je to obostrani respekt. Ali, nemojmo zaboraviti da je to ujedno respekt i prema prostoru koji se zove Lisinski jer su te daske s vremenom upile puno zvukova i svjetskih i domaćih izvođača. Uvjerena sam da se sva ta glazba poredala jedna pokraj druge. Govori sve jezike svijeta i nema barijera. Opisujem to sebi kao bajku, kao da komentiraju: ‘Sutra nam dolazi Zorica i baš ćemo vidjeti što će napraviti za razliku otprije dvije godine‘. Sve je to meni neka mistika i maštovito je, tome se prepuštam. Uz to, imam sreću što iza sebe imam Joška Banova i vrhunske glazbenike kojima sam beskrajno zahvalna na svemu što činimo zajedno.
Mogla je Zorica Kondža zaredati još koncerata upravo u Lisinskom, no smatra da "sve što je preslano, nije drago", kako slikovito objašnjava.
- Nekako se i ja potrošim. I sve ono što bi uslijedilo poslije, moj je osjećaj da to možda nije dobro za mene. Imam zahtjevne pjesme i nisam toliko disciplinirana. Nisam tip za karantenu, volim se družiti, volim popričati s prijateljima i nisam tip pjevača koji nakon što se svjetla ugase ide u sobu. Meni je jako važno da moje glazbeno društvo, koje je dugo godina na okupu, ima zajedničko opuštanje. Svi smo takvi i nitko ne bježi. Naprotiv, svi guštamo u tim zajedničkim i opuštajućim trenucima. To je naš ispušni ventil. I zbog tog adrenalina ne mogu odmah poslije koncerta ići spavati. Kako ću nakon toliko uzbuđenja leći u krevet, ugasiti svjetlo i zaspati - govori nam Zorica kroz smijeh.
Neposredno prije zagrebačkih koncerata poznata je pjevačica razgovarala sa skladateljem i umjetničkim direktorom Tomislavom Mrduljašem o akustičnom koncertu ispred Galerije Meštrović 27. lipnja, u sklopu ovogodišnjih Melodija Jadrana.
- Shvatila sam da mi sugrađani znaju reći: ‘Uvijek ideš u Zagreb raditi proslave obljetnica i neke posebne koncerte‘. Mi, nažalost, trenutačno nemamo koncertnu dvoranu, pa se sada otvorio idealan prostor ispred predivne Galerije Meštrović, i to je prilika da u Splitu obilježim 40 godina solističke karijere. Napravit ćemo osebujan koncert s drugačijim aranžmanima i vjerujem da će biti odlično. To je izazov, ali, iskreno, meni i stres. Jer, ja ne volim ograničenja da moram biti točno u neko vrijeme na nekom mjestu, nisam od onih koji slažu svoj život u sate i minute.
Pjevačica se voli družiti s ljudima koji je opuštaju i ne voli onu napetost u zraku da se nešto mora.
- Jer, to me asocira na sat, na datum, na stegu. Da sam takva, vjerojatno bih bila matematičarka ili nešto slično. Zato, kada mi je Tomo predložio koncert, malo sam stala. Imala sam već dosta rezerviranih termina za ljeto, takozvanu mini ljetnu turneju, ali ovo se ipak ne može propustiti.
Odaje kako je prije dvije godine shvatila da je stalno u automobilu i na koncertima po najvećim vrućinama dok se drugi kupaju i uživaju u ljetu.
- Po najvećoj žezi mi odrađujemo tonske probe, lijepimo trepavice, šminka se topi, navečer koncerti. Naravno da to ima svoje čari i zato smo mi glazbenici drukčiji od drugih, ali promislila sam kako godine idu i kako ih ne mogu vratiti te da to neko vrijeme nikada neću moći nadoknaditi. I donijela sam odluku da u drugoj polovici kolovoza održimo posljednji ljetni nastup, a onda ću rujan maksimalno posvetiti sebi. Mi kojima je more ispred kuće svaki dan nalazimo opravdanje zašto ne ići na kupanje baš danas. I tako prolaze dani. Uvijek imamo neki razlog: gužve, vrućine, i prođe ljeto. Znam ljude na mom Hvaru koji se ne okupaju pet, šest godina. A ja sam si lani prvi put dala oduška, bila u moru svaki dan i napunila baterije za dalje. I tako sam uspješno prezimila - priča Zorica.
Kaže da je primijetila kako u Splitu na njezine koncerte dolazi većinom ženska publika. A poznato je da su upravo žene najvjernija publika.
- Davno je Đorđe Novković rekao da je, kada je vidio žene na koncertima Srebrnih krila, bio uvjeren kako će oni uspjeti. Muškarci dolaze radi žena, a one dolaze radi glazbenika, pjevača, pjesama. Sretna sam jer je u publici moja generacija, ali i puno mladih. Znam po svojim sinovima i njihovim prijateljima koji uvijek komentiraju i to mi je drago jer itekako i oni imaju svoje kriterije.
Publika koja dolazi na koncerte Zorice Kondže ima vrlo jasne kriterije jer zna da dobiva vrhunsku interpretaciju, pjesme koje donose emociju, no prirodno je i da škicnu kako je odjevena.
- Da. Dok nije bilo YouTubea i društvenih mreža, mogli smo cijelu turneju proći s dvije-tri haljine. Bila je bitna pegla jer većinom je sve bilo pamučno. Možete zamisliti da je najvažnija stvar u kovčegu bila pegla. Sjećam se jednog putovanja u Kanadu - smije se poznata pjevačica i dodaje:
- Danas je to nemoguća misija. Kupite neku skupu dizajnersku haljinu, što ja nemam običaj jer nisam toliko bogata i nisam tip osobe koja će dati cijelo bogatstvo za torbicu ili haljinu, i možete je odjenuti samo jednom jer snimke i fotografije preplave cijeli medijski prostor. Osim toga, najčešće se bolje osjećam u nekim jeftinijim komadima ili, pak, kreacijama domaćih kreatora s kojima često surađujem. Vremena su u kojima ne možeš dva puta nositi istu stvar jer odmah uslijede komentari: ‘Evo je opet u istom‘. Dogodilo mi se jednom da sam nakon četiri godine odjenula tuniku i, kao za vraga, prišao mi je jedan dečko u jednom gradu uz more i pokazao mi sliku otprije pet godina. I on mi govori: ‘Znate li da imamo sliku u istoj ovoj tunici?‘ Misliš, samo sam je jednom odjenula i onda mi se dogodi ovo - prepričava na duhoviti način.
Privatno se najbolje osjeća u sportskoj odjeći, tenisicama i bez šminke. Odlasci na koncerte za nju i njezinu ekipu izgledaju poput odlaska na maturalac.
- To mi ne može ništa zamijeniti. Dobra smo ekipa, duhoviti smo, volimo se smijati i šaliti na račun jedni drugih i tako nam put prođe u tren oka i s guštom. Na benzinskim crpkama srećemo kolege i ne prođe put da se ne nasmijemo do suza. To su posebni trenuci.
Godina iza nje bila je bogata putovanjima i koncertima na udaljenim odredištima. Zorica je održala koncerte u Australiji, Luksemburgu i Austriji. Pjesma ju je vodila u razne kutke svijeta.
- Budući da ja idem spavati tek pred jutro, a u bendu imamo i Sandru pa smo nas dvije žene, nas dvije brinemo da se dečki odmore i da idu spavati u neku pristojnu uru, no svima nam to teško ide. Nikako da se raziđemo. No, u nekom trenutku preuzimam ulogu učiteljice i kažem im: ‘A sad dosta. Razlaz!‘.
U bendu je i Toni Banov za bubnjevima, sin Zorice Kondže i Joška Banova, no imaju i Antu Jurinovića na basu kojemu također može biti mama i oni su predstavnici mlade generacije koja unosi neku drugu energiju.
- Fenomenalno je što svatko od nas nosi sa sobom svoju osobnost i svatko je uvrnut na svoj način pa se onda rugamo jedni drugima. Kao da se natječemo tko će se kome više narugati. I tako ukrug. I nikad se nitko ne ljuti, samo je smijeh. Zdrava smo ekipa koja zna primiti udarce na svoj račun. I zato smo toliko dugo opstali zajedno. Takvi su bili i Aki, Massimo, Dino, Oliver, Coce, ljudi koji nisu tu, a bili smo bliski.
Sa svima na sceni u dobrim je odnosima, od sportaša do novinara, ali malo je vremena za česta druženja.
- Doris i ja živimo u istom gradu, čujemo se, ali se rijetko uspijemo vidjeti. Sad smo se srele nakon pola godine na Jacquesovu koncertu gdje smo bile gošće i gdje nam se pridružila Hanka Paldum.To nije normalno jer smo prijateljice, ali svi smo nekako rasprodani. A kada dođemo kući i nismo u poslu, želimo neki svoj ritual, opuštanje samo za sebe. Moj ritual je trosjed. On je moj tron. Za opuštanje volim pustiti neki film koji nisam pogledala ili neku dobru seriju. Ako mi je nešto napeto, mogu ostati budna i do tri ujutro. Bit ću iskrena, kod kuće ne slušam glazbu. Obiteljski znamo pogledati neke vrhunske live koncerte na videu, a ako kuham, slušam radio pa onda znamo što se događa u gradu. Volim biti i sama sa sobom i sa svojim mislima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....