Proširenje EU u sjeni drugih prioriteta

Europska komisija jučer je, s gotovo mjesec dana zakašnjenja, objavila godišnji paket proširenja i izvješća o napretku država koje čekaju na red za članstvo u EU. Kako je ovo prvi paket koji objavljuje Junckerova Komisija, očito je da su i izvještaji skrojeni u skladu s pristupom da proširenja, zapravo, neće biti do kraja mandata, dakle u sljedeće četiri godine.

Zato je Komisija, prodajući to kao “novu metodologiju” ili “novi pristup”, umjesto godišnjih prioriteta objavila srednjoročne procjene i ciljeve za iduće četverogodišnje razdoblje. Neki diplomati, kojima je stalo do proširenja više nego drugima, i ovo vide kao svojevrsno cementiranje procesa, a ne dinamiziranje.

Ove se godine Europska komisija našla u situaciji da mora balansirati između očekivanja država iz procesa proširenja koje žele vjerovati u njihovu skoru budućnost u EU i strahova onih koje su već članice, a kojima je zadnje što im pada na pamet proširiti ovakvu Uniju, koja jedva funkcionira u suočavanju s glavnim izazovima poput izbjegličke krize. Dakle, kako nastaviti proces kojega, zapravo, nema? Tu dilemu Unija je formalno riješila. U izvješćima o napretku jasno se vidi da niti jedna od zemalja kandidata nije ni približno spremna za članstvo u EU.

Ovaj put Europska komisija ne mjeri samo napredak u pojedinim poglavljima, najčešće izražen kroz suhoparne fraze o usvajanju brojnih zakona i pokazivanju volje za nastavak reformi, nego i stupanj pripravnosti za preuzimanje uvjeta iz članstva. U nekim područjima te su države tek u početnoj fazi priprema, u drugima imaju tek “umjereni stupanj pripremljenosti”, ali su daleko od toga da im se već može predvidjeti buduće članstvo. Zato je konstatacija da nitko od sadašnjih kandidata neće ući u EU u sljedeće četiri godine samo priznanje realnosti i toga moraju biti svjesne i same te države.

Ova novost u izradi godišnjih izvješća o napretku nije promijenila bit tih dokumenata čiji je utjecaj sve ograničeniji. I dalje se gotovo svi izvještaji mogu sažeti stereotipnom rečenicom da je “određeni napredak postignut, ali je još puno toga preostalo napraviti”.

Nekad iščekivana sa strahom jer su objektivno ocjenjivala funkcioniranje države, a oporba ih je koristila za napad na vladu, izvješća više ne izazivaju ni zabrinutost lidera zemalja na koje se odnose. Sada se čini da im je svejedno jer ionako znaju da se u cijelom procesu neće ništa dogoditi bez obzira na razinu napretka. Zašto bi, uostalom, vlast neke države usvajala teške odluke radi integracije u EU da bi se ona možda integrirala za desetak godina, i to u najboljem slučaju. Zato su izvješća izgubila i moć i odjek kakve su imala prije u procesu proširenja, a toga se mi u Hrvatskoj i dalje dobro sjećamo.

Iz ovogodišnjeg paketa proširenja zapravo nema vijesti. Niti jedna preporuka nije objavljena za neki sljedeći korak u procesu EU integracije neke države. Promjena preporuke za Makedoniju zapravo se čini donekle i smiješnom. Ta je država šest godina zaredom imala jasnu, nedvosmislenu i izravnu preporuku Komisije da otvori pristupne pregovore, ali sve je ostalo na preporuci jer Vijeće nije odobrilo otvaranje pregovora zbog spora s Grčkom oko imena. U međuvremenu se situacija u Makedoniji pogoršala, pogotovo kad je riječ o slobodi medija i zbog političkog sukoba vlasti i oporbe, pa je Komisija sada dala samo svojevrsnu uvjetnu preporuku.

Govorimo o državi koje je prije 15 godina u procesu približavanja EU bila ispred Hrvatske, a sada debelo zaostaje za Crnom Gorom, koja prije 15 godina nije ni bila država. Imala Makedonija uvjetovanu ili neuvjetovanu preporuku, isto joj se piše; pregovore neće otvoriti. I tu je sada vjerodostojnost Europske unije dovedena u pitanje, jer poruke da o dinamici približavanja EU odlučuju same zemlje kandidati svojim reformama u ovom su slučaju dokazano netočne. Iako je bilo poruka da se pitanje proširenja ne povezuje s upravljanjem izbjegličkom krizom, upravo se to dogodilo, ne zbog Zapadnog Balkana, nego zbog Turske.

Predstavljajući Izvješća o napretku, povjerenik Johannes Hahn priznao je da je izbjeglička kriza promijenila dinamiku u odnosima Europske unije s Turskom. Sada EU od Turske očekuje da riješi problem izbjeglica tako što ih neće pustiti da otplove prema grčkim otocima. Zauzvrat EU nudi “ubrzavanje pregovora o članstvu”, a zapravo nitko ne zna što to znači. Turska je i prije bila strateški partner EU, i dalje je bila važna za politiku prema Bliskom istoku, ali je proces godinama blokiran. Iako je pregovore otvorila isti dan kada i Hrvatska, u deset je godina uspjela otvoriti tek 14 poglavlja i zatvoriti samo jedno. Dakle, i u turskom jer slučaju politika EU nejasna, bez jedinstva i neiskrena.