EKSKLUZIVNO IZ PARIZA

ONI SU BIZNIS OKRENULI NAGLAVCE: Veliki svjetski festival sharing-ekonomije

Ne želimo oteti posao vašim taksistima, ali ćemo im pokazati što je prava konkurencija. Omogućit ćemo građanima da jedni druge voze autom i usluge plaćaju putem mobilne aplikacije, kao u San Franciscu. Tamo smo sad pet puta jači od cijelog tržišta taksi-usluga.
 Dora Koretić i Getty images








Kakav je to paradoks: na najvećem svjetskom festivalu sharing-ekonomije prošlog tjedna u Parizu jedino što bi svi posjetitelji očekivali da će moći dijeliti, nikako nije radilo.

“Znam, wi-fi nam je katastrofa. Zato molim sve naše francuske posjetitelje da u duhu ovog festivala podijele 4G veze s onima koji nemaju pristup internetu”, povikala je s pozornice moderatorica Francesca Pick.

Već sam bila odustala od bezuspješnog spajanja na vezu stanovitog Mauricea, pokušala sam se prešvercati i na zaštićeni račun pariškog parka de la Villette, a nisam imala sreće niti s Juliette324 čiji je account tražio kompliciraniju šifru od četiri nule.

“I bolje”, pomislila sam i spremila mobitel u džep kad mi je prišla sitna, crnokosa djevojka, stara možda oko 25 godina, i ponudila mi malo svoje internetske veze. U takvoj prijateljskoj atmosferi protekla su puna dva dana koliko sam provela na najvažnijem ekonomskom događanju protekloga tjedna u svijetu: festivalu OuiShare koji se treći put održavao u Parizu, a na kojem su se okupile najvažnije face takozvane ekonomije dijeljenja, što je doslovan prijevod engleske sintagme “sharing economy”.

Za sve one koji o tome nisu čitali, bit će dovoljno za primjer spomenuti internacionalnu kompaniju Couchsurfing – platformu za upoznavanje novih prijatelja, i to tako da im se na nekoliko noći besplatno uvališ na kauč, a oni ti malo pokažu svoj grad, upoznaju s prijateljima, pripreme kakvu domaću deliciju...

GLAVNI IGRAČI Dakle, u Parizu su od srijede do petka bili svi koji su protest protiv klasičnog ekonomskog modela preveli u poslovni model razmjene znanja, dobara, tehnologije, a kako ću kasnije naučiti – čak i novca.

Posebni govornik na festivalu bio je 38-godišnji osnivač najjače francuske sharing-kompanije BlaBlaCar Frederic Mazzella, Uber je u Pariz poslao svog direktora za Zapadnu Europu, predstavnike je imao jedan od najuspješnijih startupa Airbnb, a u prolazu sam srela i Juana Cartagenu, CEO probitačnog portala za izgradnju poslovne reputacije Traity.

Negdje u masi provirila je i glava Paulina Dementhona, izvršnog direktora peer-to-peer rentacara Drivy koji korisnicima omogućava da automobile, umjesto od klasične agencije, za znatno manje novca unajme od koga god požele.

Bilo je to trodnevno okupljanje tisuću sudionika iz cijeloga svijeta koji su u Pariz došli razglabati o otvorenom kodu, kolaborativnoj konzumaciji, crowfundingu, alternativnim valutama, a mnogi su se ponadali upoznati i kakvog venture kapitalista koji bi uložio novac u njihov biznis.

“Ja nisam među njima. Sve što radimo je dobrovoljno i zasad nam je to dovoljno. Stvaramo online platformu na kojoj će mali proizvođači proizvode moći direktno prodavati kupcima”, priča mi plavokosa Cynthia Reynolds koju sam upoznala pored automata za kavu.

Strastvena je u vezi sa svime što radi, a kasnije ću na njenom Facebooku vidjeti da kuha i domaće džemove od ekoloških namirnica, sakuplja bilje, piše blog...

To nije sve – kad je čula da dolazim iz Hrvatske, objasnila mi je kako je zajedno sa suprugom dugi niz godina kao menadžerica vodila internacionalnu karijeru najpoznatijeg hrvatskog ronioca Kristijana Curavića. Pariški park de la Vilette bit će ta tri dana vjerojatno najprijateljskije mjesto na zemlji.

Većina je posjetitelja mlada, dvoranom su šetale sve rase i vjerske zajednice, a odjevni stil bio je vrlo ležeran. Prvog dana na stanici metroa Porte de la Villette dočekao me “ljudski autobus” – takozvani pedibus – sastavljen od hihotavih volontera s golemim tablama na kojima je pisalo “OuiShare”. Inače, park de la Villette treći je po veličini park u Parizu (prostire se na 35,5 hek- tara), nalazi se u 19. arondismanu, u blizini mjesta gdje se susreću Saint-Denis i l’Ourcq kanal, a u njemu je najveća koncentracija pariških kulturnih dobara.

Tamo se nalaze najveći europski znanstveni muzej – Muzej znanosti i industrije, tri koncertne dvorane te jedna od najpoznatijih europskih škola za glazbu i ples Conservatoire de Paris iz 1795. godine.

Festival OuiShare smjestio se odmah pored kanala, sa stražnje strane Muzeja znanosti i industrije, u objektu Cabaret Sauvage. To je montažna građevina u obliku cirkusa, s drvenim izrezbarenim stupovima i podovima na kojima se odvijaju koncerti, partiji i drugi sadržaji.

Cirkus se organizatorima pokazao kao idealno mjesto za više od tisuću pojedinaca koji u Parizu nisu očekivali nikakav luksuz, a od kojih su mnogi besplatno spavali na kaučima pariških prijatelja. Da ne trebamo očekivati hohštaplerstvo, upozorili su nas nekoliko dana ranije pa sam primila obavijest da je manifestacija ove godine organizirana kao “slobodna od otpada”, da će hrana dolaziti u “smanjenim, ali dostatnim količinama” te da će sve što ostane organizatori prepustiti humanitarnoj udruzi.

U skladu s filozofijom zaštite okoliša, nisu se dijelili ni papirnati programi, svi posjetitelji propusnice su dobili putem aplikacije Eventbrite za organizaciju događaja, a već prvog dana na e-mailu nas je doče kala i virtualna “goodie-bag” s popustima na usluge Drivyja i DJUMP-a, konkurenta kontroverznom Uberu.

“Ne mislim da nas većina gleda kao problem. Naša je misija preispitati ideju posjedovanja automobila i učiniti svijet boljim mjestom”, kaže za globus direktor ubera Pierre Dimitri Gore-Coty .

SAMOODRŽANJE Priznajem, ovo je bio prvi ekonomski festival na kojem sam sudjelovala, ali sigurna sam da nijedan drugi nije sagrađen na premisi kako je dužnost ekonomije optimizirati ljudske potrebe i vlasništva, zbližavati se sa strancima, mijenjati samoga sebe i stvarati bolji svijet.

Da ne bi bilo zabune – svi su oni zainteresirani da projekte učine profitabilnima, a festival u Parizu trebao je doskočiti problemu kako od potpuno besplatne platforme koja se temelji na dijeljenju napraviti samoodržavajući poslovni model. Nametnulo se još jedno pitanje: kako sharing-platformu koja je na sebe privukla rizični kapital – pa time postala i vlasništvo venture-kapitalista – spriječiti da postane biznis-orijentirana korporacija, pa onda i sve protiv čega se ekonomija dijeljenja protivi.

“Bila bih oprezna s Uberom, ne znam koliko oni više imaju veze s dijeljenjem”, iskrena je kolumbijka Isabel Aponte koju sam upoznala na terasi ispred cirkusa.

Govori mi da zasad nema projekt, ali ima ideju: napraviti platformu za dijeljenje second-hand materijala koji drugima više ne trebaju, a koje bi korisnici mogli razmjenjivati sa sugrađanima. U razgovoru s ljudima dobivam osjećaj da većina dijeli njeno mišljenje kad je riječ o Uberu.

Teško je shvatiti kakve veze s filozofijom dijeljenja ima privatna prijevoznička kompanija – osim što se reklamira kao aplikacija za dijeljenje vožnje, ali je u suštini tvrtka koja regrutira profesionalne i neprofesionalne vozače, a koji u slobodno vrijeme novac dodatno zarađuju taksiranjem.

Ipak, Uberov direktor za Zapadnu Europu Pierre Dimitri Gore-Coty bio je jedan od važnijih govornika na festivalu, ali i jedna od traženijih osoba za intervju, koji je uspio dobiti i Globus.

“Mi smo u samim počecima trebali pružati tehničku podršku prijevoznicima za optimiziranje njihovih sustava poslovanja. Ali smo izrasli u nešto puno veće od toga pa Uber danas zapravo oblikuje mobilnost, način kako grad funkcionira”, ispričao je Gore-Coty ekskluzivno za Globus.

Ovaj 33-godišnjak Uberu se pridružio u listopadu 2012. godine, samo dva mjeseca nakon što je ta američka kompanija otvorila svoje prvo internacionalno tržište – Pariz. Naravno, mene je najviše zanimalo da mi Gore-Coty otkrije dolazi li Uber napokon u Hrvatsku.

“Ne mogu vam odati konkretne planove, ali naša je ambicija stići u sve velike svjetske gradove i nema nikakvog razloga da to ne napravimo i u Hrvatskoj. Naravno da nam je lakše na onim tržištima koja su naprednija, imaju vizionarski pristup prijevozničkim aktivnostima i dopuštaju poduzetničke inicijative u tom segmentu”, kaže mi Gore-Coty, referirajući se na stroge zakone i donedavni monopol hrvatskog taksi-tržišta o kojima sam mu govorila.

Ipak, čini se kako probijanje takvih tržišta za Uber nije nikakav problem, o čemu svjedoče sve češći prosvjedi lokalnih taksista zemalja u kojima je Uber proširio biznis. Gore-Coty mi kaže kako im je jedno od najkompleksnijih tržišta bilo ono susjedno – austrijsko.

“Postavljeno je tako da je na njemu gotovo nemoguće doći izvana i početi se baviti prijevozničkim poslom, ali zato za vozače koji rade za četiri glavne prijevozničke kompanije uglavnom ne vrijede nikakva ograničenja. No mi danas normalno radimo u Austriji jer smo s gradovima u koje dolazimo odlučili izgraditi prijateljski odnos i pomoći im mijenjati legislative kako bi bolje organizirali mobilnost”, objašnjava Gore-Coty za Globus i dodaje kako velik broj lokalnih legislativa nema baš puno veze sa zdravim mozgom.

Baš iz tih razloga – jer donose komešanja na većinom monopolizirana taksi tržišta – Uber je strah i trepet većine europskih prijevoznika koji u njemu vide nelojalnu konkurenciju. Stvar fukcionira putem Uber mobilne aplikacije pa kad korisnik poželi prijevoz, zatraži ga putem online platforme, i po njega stiže Uberov vozač – bilo tko s vozačkom dozvolom i automobilom koji se odlučio u slobodno vrijeme – ili kao stalni posao – prevoziti putnike.

Kod Ubera je zanimljivo što nema direktnog plaćanja – sve transakcije obavljaju se putem aplikacije, od čega dio novca odlazi kompaniji, a dio vozaču. Dakle, od dijeljenja zapravo nema niti d, ali je Uber svejedno dosad uspio prikupiti 2,8 milijardi dolara rizičnog kapitala, a pokrenuo je i trend “uberifikacije”, jer su kompanije počele kopirati njegov poslovni model.

“Ne mislim da nas većina gleda kao problem, to su pojedinačni stavovi. Naša misija nije oteti dio tržišta taksistima, nego preispitati ideju posjedovanja automobila i učiniti svijet boljim mjestom. Kad dolazimo na novo tržište, onda obično dokažemo da je taksi biznis tamo izrazito protektivan, da nikad nije dobio pravu konkurenciju i da na tržištu ima mjesta za više tipova usluga.

Dokaz tome je San Francisco, grad u kojem je Uber danas pet puta veći od ukupnog tržišta koje su u vrijeme našeg dolaska držali svi taksisti”, ponosan je Gore-Coty, s kojim sam razgovarala u hodniku koji spaja središnji dio festivala, odnosno cirkus, i terasu na kojoj se moglo zapaliti, popiti kavu, protegnuti noge ili zavaliti se u goleme šarene jastuke ispunjene stiroporom.

RAZMJENA PORUKA Tu su organizatori postavili i kutak za ostavljanje poruka: ostaviš neku optimističnu poruku, a uzmeš papirić s nečijom tuđom. “Keep the faith. Get paid. Stay real.” Vjeruj. Budi plaćen. Ostani svoj – stajalo je na papiriću koji sam izvukla iz te kutije, a takve su pozitivne više manje bile sve poruke koje su stizale od sudionika ove manifestacije.

Tema ovogodišnjeg okupljanja glasila je “izgubljeni u tranziciji”, a podrazumijevala je čvrsto vjerovanje kako korporativni model više ne vrijedi te da je budućnost ekonomije u dijeljenju, a ne u posjedovanju robe. Za hrvatske prilike možda pomalo utopistička premisa, ali za naprednije europske i svjetske ekonomije stvar već itekako funkcionira pa tako danas imamo primjere gradova koji među sobom razmjenjuju komunalnu opremu kao i sve većeg broja “klasičnih” kompanija koje su shvatile da se novac može zarađivati i kroz “sharing”.

“Zašto kupovati Lego koji će djeca prerasti kad ga možeš unajmljivati? Od prošlogodišnjeg festivala broj kompanija koje se baziraju na dijeljenju dvostruko je narastao, takve tvrtke ušle su već u bolnice, logistiku, a mnoge klasične kompanije zaposlenicima su dolazak na posao organizirale upravo kroz sharing usluge”, rekao je Jeremiah Owyang iz Crowd Companies, što je neka vrsta vijeća i potpore za sharing-kompanije.

Spominje primjer Hasbroa: umjesto da kompanija zabrani ilegalno 3D printanje svojih akcijskih junaka, pridružili su se sharing-maniji i lansirali “Super awsome me” platformu koja omogućuje djeci da si isprintaju 3D akcijske figurice. Važnost dijeljenja prepoznao je i glavni francuski željeznički operater SNCF pa je tako jedan od govornika na festivalu bio njihov direktor za digitalnu komunikaciju Yves Tyrode.

“Zajednički transport mora postati standard u svijetu i ja vjerujem da će do 2030. godine oko 30 posto svjetske populacije dijeliti prijevoz, bilo kroz željeznicu bilo kroz servise kao što je to BlaBlaCar”, rekao je Tyrode koji nimalo ne podsjeća na direktore HŽ-a.

Čovjek je aktivan na Twitteru i Facebooku, a objasnio nam je kako je SNCF “otvorio” otprilike 50 posto podataka o poslovanju kompanije te pozvao sve da se njima posluže i predlože kako unaprijediti tvrtku. Nije uzalud spomenuo BlaBlaCar.

Ta je francuska tvrtka jedan od najuspješnijih svjetskih primjera sharing-ekonomije. Osnivač Frederic Mazzella (38) o tome je rado pristao govoriti za Globus pa smo uzeli dvije kave i zavalili se u kauč u press roomu.

“Kad sam pokretao BlaBla, glavni motiv nije bio zarada, nego kako utjecati na okoliš. Naime, primijetio sam da je većina automobila na autocesti poluprazna, samo s vozačem i shvatio da je potpuna glupost na takav način trošiti energiju”, prisjeća se Mazzalla u ekskluzivnom razgovoru za Globus. BlaBlaCar pokrenut je 2006., a danas ima više od 20 milijuna članova u 19 zemalja i na tri kontinenta. Njihove web-stranice mjesečno imaju sedam milijuna posjetitelja, a tvrtka je samo lani u srpnju privukla 100 milijuna dolara investicije od kapitalnog fonda Index Ventures.

Riječ je o zajednici za dijeljenje prijevoza na dulje rute: ako si vozač, otvoriš profil, objaviš gdje putuješ, odrediš koliko ljudi primaš u automobil i koliko ti novca moraju dati za naknadu troškova.

“Dakle, stvar funkcionira tako da korisnici sami određuju cijene, a naša zarada dolazi od provizije koju uzimamo od svake vo žnje. Taj model, međutim, još nije zaživio u Hrvatskoj u kojoj BlaBlaCar trenutačno ne zarađuje ništa”, objašnava mi Mazzalla, ali odbija dati ikakve informacije o hrvatskom tržištu jer je politika kompanije iznositi samo globalne brojke.

Dakle, BlaBla u Hrvatskoj još ne naplaćuje proviziju, ali će početi u trenutku kad zaključe da je promet dosegao zadovoljavajući nivo.

“A do toga može proći nekoliko godina”, iskren je Mazzalla. BlaBlaCar javno ne iznosi ni podatke o prihodima, rashodima, zaradama i slično. Francuski i svjetski novinari sredinom prošle godine špekulirali su da bi tvrtka mogla vrijediti milijardu dolara, a moguće je da je ta brojka do danas još narasla. U svakom slučaju, BlaBlaCar jedan je od poželjnijih poslodavaca.

Tvrtka ima 110 zaposlenih, prosječna dob je 29 godina, a posebno se ponose vlastitim call-centrom od 40-ak osoba koje direktno “hendlaju” 20 milijuna članova. Mazzalla je inače bivši zaposlenik NASA- e i vješt klavijaturist.

“Da, radio sam u NASA-i i za mnoge je to posao iz snova, ali sad je moj san BlaBla- Car. Osim toga, nisam htio ostati u SAD-u nego sam se vratio u Francusku. Mislim da je posao važan, ali nije najvažnija stvar na svijetu pa čovjek ponekad treba pustiti i privatnim razlozima da mu upravljaju životom”, iskren je Mazzalla koji mi priznaje da je prije dva tjedna kupio automobil.

“Nisam siguran da je to bila dobra odluka”, smije se, ali pojašnjava da će ga svakako dijeliti s drugim putnicima. Ja ga pak ispitujem kako BlaBlaCar probija tržišta.

Ima li probleme s lokalnim legislativama?

“ Nema, jer BlaBla nije profesionalna aktivnost pa je vožnja putem ove platforme jednaka tome kad automobil dijeliš s najboljim prijateljem. No, da bismo došli na neko novo tržište, važno nam je da ljudi tamo masovno koriste smartphone, ali i to da su visoki troškovi benzina jer to svakako utječe na mobilnost”, kaže mi Mazzalla pa priznaje da mu je jedan od dražih “suparničkih” sharing platformi Drivy.

Inače, jedna od većih faca koja je gostovala na ovogodišnjem festivalu je CEO popularnog Couchsurfinga Jennifer Billock. Imala je gust raspored, ali je svejedno pri- stala na razgovor za Globus. Ova vedra i nasmijana 44-godišnja profesorica engleske književnosti, a uskoro i doktorandica psihologije, važno je ime u Silicijskoj dolini. Radila je za kompaniju koja je inicijalno razvila Yahoo mail, zatim za tvrtku koja je plasirala glazbeni servis Rhapsody, kasnije za digitalnu agenciju Digitas, a 2012. napokon je došla u Couchsurfing. Ta platforma ima dugu povijest: započela je 2004. kao neprofitni projekt za razmjenu gostoprimstva, a 2012. preuzela ga je tvrtka Couchsurfing International čime je platforma počela funkcionirati kao kompanija.

“Mislim da kod osnivanja motiv nije bio novac, ali u jednom trenutku projekt je počeo rasti, što se u Silicijskoj dolini smatra jako dobrom stvari”, priča mi Billock s kojom sam razgovarala u lounge sobi za govornike.

Dakle, javili su se prvi ulagači (u projekt je od 2012. uloženo 22,6 milijuna dolara), a Couchsurfing se brzo susreo sa skepsom korisnika koji su se bojali da će ulaskom kapitala platforma izgubiti na kvaliteti.

“Svaki rast donosi promjene, ali naš je posao brzo reagirati kako bismo zadržali sustav iskustva na koji su navikli naši korisnici. Couchsurfing je poseban, naši korisnici se ne bave iznajmljivanjem prostora, nego je ova usluga prvenstveno usredotočena na druženje i kulturnu razmjenu”, priča mi Jennifer koja i sama često u domu prima goste, najčešće obitelji s djecom kako bi njena kćerkica mogla upoznavati druge kulture i nacionalnosti.

“Da bismo došli na novo tržište, važno nam je da ljudi tamo masovno koriste smartphone, ali i to da su visoki troškovi benzina jer to svakako utječe na mobilnost”, kaže osnivač BlaBlaCara .

NAČIN ZARADE Dva su načina na koji Couchsurfing danas zarađuje.

Jedan je kroz digitalno oglašavanje, a drugi kroz naplatu detaljnijih informacija o korisnicima, za one koji to požele. U suprotnom, platforma je potpuno besplatna, a zajednica onih koji je koriste već je narasla na 10 milijuna ljudi, ostvarenih 6 milijuna noćenja u 97 tisuća gradova i 250 zemalja.

Kao i ostale takve zajednice, Couchsurfing funkcionira tako da prvo otvoriš profil, a potom strancima ponudiš – ili zatražiš – ležaj i nekoliko noćenja u njihovu domu.

“Kad smo počeli, Couchsurfing je, uz nekoliko online dating agencija, bio predvodnik ideje da je OK upoznavati se sa strancima, primati ih u kuću, automobil ili na brod. Za mene je to jedno veselo iskustvo i ne vidim razloga zašto se na svu robu ne bi primjenjivao pristup razmjene kao što on postoji naprimjer za knjige”, smatra Billock pa mi kroz smijeh priznaje da dosad naža- lost preko Couchsurfinga kod nje nije noćio niti jedan hedge-fond manager.

To je, naime, bila jedna od premisa pariškog eventa: da sharing-ekonomija dovodi do brisanja granica između managerskih, aktivističkih i hakerskih aktivnosti te da napredne kompanije moraju shvatiti da se ljudi koji će riješiti njihove probleme nalaze izvan i nikad neće biti dio njihova sustava. Puno je i onih koje smatraju da sharing- platforme imaju više mana nego koristi. Tu se obično za primjer uzima famozna Wikipedia – najveća svjetska online enciklopedija u čiju se točnost podataka korisnici baš ne mogu pouzdati.

Odgovor takvim nevjernim Tomama, na opće oduševljenje više od tisuću sudionika, ponudila je Robin Chase, osnivačica Zipcara, platforme za rentanje automobila. Bio je jednostavan. Glasio je: “Koga briga?”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 19:58