KOMENTAR JUTARNJEG Naš je problem to što je država uništila živote građanima

Ljudi su zbunjeni, govore mnogi. Kao da nema nikoga na kormilu, ako uopće kormila ima. Osiromašena nacija gubi vrijeme s pitanjima kao što su Lex Perković, zdravstveni odgoj, istospolni brakovi i par ćiriličnih natpisa. Televizijski se dnevnik sveo na pitanja najuže domovine; ni susjedi gotovo ne postoje, a o vanjskom svijetu da se i ne govori. Neki drugi kontinenti? Afrika? Gdje je to? Imamo dosta zbrke u vlastitom kvartu, kao da govore zbunjeni izgubljeni gledatelji.

No, kako ne biti zbunjen? Što li nam se sve nije obećavalo kad je jednom, prije dva i pol desetljeća, srušen naš nepostojeći Berlinski zid? Prisjetite se. Politički je centar, primjerice socijalni liberali, obećavao slobodu i blagostanje u poduzetničkom raju. Svi ćemo postati poduzetnici, sitni i srednji. Tržište, pravedno, a katkad i milostivo, nagradit će marljive i sposobne: počnite jednom tezgom, malim poslovnim računalom, minimalnim ulogom, i onda ćete se penjati. Ako ste jako sposobni, vrlo brzo, ako ste malo manje, nešto polakše. I oni koju su povjerovali, pokušali su.

Nitko im nije rekao da će malobrojni, dobro pozicionirani igrači prigrabiti, a onda i rasprodati sve što je vrijedno grabljenja, da je glavno sredstvo “tržišnog” napredovanja podmićivanje vlasti, da oni nisu jamili, nego je jamio tko je jamio. O zaposlenicima da se i ne govori: oni su se trebali okoristiti poslovnom uspješnošću svojih poslodavaca u nekoj vrsti partnerstva koje svima donosi samo koristi.

Nitko im nije rekao da tijekom radnog vremena neće imati vremena ni da odu na WC, nitko im nije prijetio “fleksibilnim” radnim vremenom niti im je objasnio rizik da će se, s velikom vjerojatnošću, naći na ulici. Što se sve obećavalo intelektualcima, bolje je i ne spominjati: radit će na bogatim privatnim sveučilištima obdarenima čudesnom izvrsnošću. Za njihove će se studente grabiti bogata privreda, i sve to tako redom. Što je od toga ostalo, svi znamo.

Politička je ljevica bila obećavala sretnu socijalnu državu. Bit ćemo društvo pune zaposlenosti, znanja i pune zdravstvene zaštite. Dobili smo društvo nezaposlenih, jadnih i bolesnih. A ono malo stečenog znanja nitko ne misli honorirati.

Rodoljubna je desnica obećavala “promicanje hrvatske kulture”, njezin pravi preporod. Hrvati su, zna se, najkulturniji narod u regiji, hrvatska je katolička kultura bliska bečkoj kulturnoj šminki, onom najboljem u cjelokupnoj kulturi Zapada, i tako redom. Kad hrvatska lisnica bude jednom u hrvatskom džepu, hrvatska će država velikodušno darivati svoje kulturne perjanice; jednom riječju, zasjat ćemo svojom kulturom na europskom i svjetskom nebu.

Danas ta ista politička desnica nema nikakav kulturni program, niti jednog svog intelektualca koji bi makar naznačio kamo bi trebala krenuti nacionalna kultura. Od bogatog katoličkog nasljeđa, od skolastike do sakralne umjetnosti, za javnost je vidljiva samo mržnja prema homoseksualcima, veličanje desničarskih svećenika koji su se suprotstavljali komunizmu te žarka želja da se mlade ostavi u neznanju u pogledu vlastitog spolnog života, pa koštalo to koliko koštalo.

Ukratko, stupovi političkih i kulturnih uvjerenja su se rastočili, nijedan od kompasa koji su u našem ranom kapitalizmu, odnosno postsocijalizmu prodavani nije proradio. Jesmo li doista takve “zbunjole” i jadnici kao što bi izgledalo iz ovog opisa? Ako i jesmo, nismo sami.

Naše slične nam susjede, Slovenija i Mađarska, prolaze kroz iste labirinte; izgleda da ni s Poljskom nije bitno drugačije. Politička desnica koja je glasove skupljala na nacionalnoj kulturi i identitetu zatvara (ili je, kao u slučaju Slovenije, zatvarala) “suvišne” humanističke studije, reže i one minimalne subvencije zanimljivoj, avangardnoj kulturi, a kad je se pita za mišljenje, nudi tačerovsku litaniju o svemoćnom tržištu. Državnim novcem podupire privatna sveučilišta koja se uglavnom bave prodajom diploma i titula. A ljevica, kad dođe na vlast, izlazi s mjerama prepisanim od svojih ne-lijevih konkurenata.

Čini se da je razmjerno civilizirani postsocijalizam u većini država krenuo istim putem. (Manje civilizirani doveo je do diktatura i vladavine sile, u Bjelorusiji, Ukrajini i slično.)

Imale one rat ili nemale, graničile s moćnima i bogatima ili ne graničile. Uzroci su očito, kako se to lijepo kaže, “strukturalni”. Što žrtvama nije na utjehu.

Ima li izlaza? Prvi bi korak bio složiti se oko top-liste problema. Shvatiti da izručenje šačice pretpotopnih udbaša nije krupno političko pitanje. Da obitelj razaraju siromaštvo, frustracija i nasilje, a ne par gejeva koji bi sklapali brak. Da se djeca uče zlima na nemilosrdnoj ulici, a ne na proučavanju svojih intimni(jih) dijelova i njihovih mogućih funkcija. Da je potpuno svejedno na kojem su pismu napisani nazivi državnih ustanova koje te cijede i bacaju na ulicu. Pa da se s lažnih problema preselimo na one prave. Da shvatimo da tržište neće riješiti pitanja socijale i društvene pravde. Da je kombinacija bespoštedne tržišne privrede i političke zloupotrebe uništila život većini građana Hrvatske. I da od toga, nesumnjivog vrha problemske top-liste krenemo dalje. Dok nije prekasno.