Je li moguće da je on taj? Prva reakcija je uvijek najiskrenija, a bila je takva u utorak popodne kad se pojavila vijest da će Splićanin Ivan Bilić postati novi predsjednik Hajduka. Splićo ili Bilić, tako smo ga zvali u navijačkim krugovima u vremenima početaka navijačkog pokreta hrvatske reprezentacije, koju su krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u stopu pratili i najistaknutiji članovi klupskih skupina BBB-a, Torcide, Armade, Ultrasa...
Od legendarne pobjede 2:1 nad Italijom u Palermu u studenom 1994., preko prvog nastupa na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, pa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. i dalje. Baš u Francuskoj formirala se i čuvena neformalna navijačka skupina “Ludara”, koja je i 26 godina kasnije na sceni, sveprisutna na svim kontinentima gdje je Hrvatska ikad igrala. Osnovali su je Mirko Blažević Bayro iz Vinkovaca i Marijan Novoselac iz obližnjih Komletinaca, a na jednom od desetaka gostovanja prvi put sreo sam i Ivana Bilića. Mislim da je to bilo 1. rujna 2001. u Glasgowu na utakmici Hrvatske i Škotske u kvalifikacijama za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.
Neponovljivi dani
Visok preko dva metra nije mogao ne upasti u oko, a od prvog susreta je djelovao kao osebujna pojava. Pravi nogometni fanatik, susretljiv, nasmijan, duhovit, velikodušan, nikad sa zmijom u džepu kada treba okrenuti rundu za ekipu... Nakon toga sretali smo se na desecima utakmica, a internetom kruži svevremenski televizijski uradak Roberta Knjaza Navijački dnevnik 1 i 2 iz Japana lipnja 2002. Bilić se u njemu pojavljuje u oba dijela, a u onom drugom već spomenuti Novoselac, on i ja zajedno pratimo u Yokohami dvoboj Ekvadora i Hrvatske, kojeg će između ostalih prokomentirati i Severina Vučković, stalna gošća na druženjima navijača u tokijskom klubu Croatia. I s njom i s Bilićem dočekivali smo jutra u Tokiju, neponovljivi dani...
Za novog predsjednika Hajduka vezane su i mnoge druge anegdote. Svi znaju da je na Europsko prvenstvo 2004. u Portugal išao biciklom s prijateljem Matijom Bermancem iz Velike Gorice. Prevalili su preko 3000 kilometara, a kako nisu mogli autocestama, morali su prijeći Pirineje da im i vozači Vuelte mogu pozavidjeti. Tempirali su dolazak na prvu utakmicu u Leiriju i stigli na vrijeme da bi vidjeli remi 0:0 sa Švicarcima.
Bilić je zbog poslovnih obveza na utakmice često dolazio sam. Nema ga, nema, pa se odnekud pojavi, nema šanse da izostane, taj ne odustaje da sjekire padaju s neba.
Sjećanje me izdalo kad i gdje, ali jednom je došao u modricama i s povezom oko glave. Što se dogodilo? Doživio je prometnu nesreću i slupao auto, ali ni to ga nije spriječilo da dođe na mjesto koje je zacrtao. Nije pitanje ide li se, već kad je polazak? To je bio moto stare navijačke garde, koja nije išla na utakmice da bi se samo naslikala za Facebook ili Instagram, koji na sreću tada nisu ni postojali.
Odradili smo zajedno i malteški zatvor, noć u “bajbuku” u La Valletti, sedmorica u samici s čučavcem i dva kreveta, ni krivi ni dužni! Riječ je o neredima poslije utakmice Malte i Hrvatske u rujnu 2005. kad je malteška policija pokazivala prstom na one na tribini, koji su imali bilo kakvo navijačko obilježje (na mene osobno pokazali su u trenutku kad sam diktirao izvještaj za SN legendarnoj daktilografkinji Štefaniji Veliki). Krivci za krš i lom odavno su bili pobjegli, a naivni su ostali na stadionu vjerujući da postoje pravo i pravda. Njih 103 završilo je u zatvoru, dan kasnije 100 je priznalo djelo koje nije napravilo samo da bi što prije krenuli na čarter za Zagreb, dok su trojica ostala i lako dokazala nevinost.
Kakav je čovjek Ivan Bilić? To pitanje grmi sa svih strana otkako je došao u fokus takve uloge kao što je predsjednik Hajduka. Jedna je riječ dovoljna - ljudina! U Dalmaciji taj izraz označava velikodušnog i plemenitog čovjeka, koji bi za drugog i krvi dao.
Prekaljeni poslovni čovjek
Takav je Bilić bio dok smo se družili, obojica smo tada bili na početku tridesetih, sada smo na pragu pedesete. Ne vjerujem da se promijenio ni za dlaku, čak mislim da je još bolji, prepošten i predobar. Tu zato vidim i mali strah kako će se snaći u bari sa sto krokodila i sto različitih interesa kakav je moderni nogomet, a pogotovo Hajduk, koji je u Splitu religija, za mnoge više od života...
No, Ivan Bilić je i prekaljeni poslovni čovjek. Dok je bio učenik imao je obilježje “wunderkinda”, a kada je devedesetih odlazio na studij u Ameriku birao je između biologije i ekonomije. Legenda kaže da je ekonomiju odabrao samo zato jer je bila u Atlanti, gdje su 1996. održane Olimpijske igre. Nije pogriješio jer je u području ekonomije, kojom se bavi, a to su revizija i dubinska kontrola, jedan od najeminentnijih hrvatskih stručnjaka, o čemu svjedoči i njegovo mjesto predavača na Hrvatskom institutu za financije.
Kako objediniti fanatičnu ljubav prema nogometu i Hajduku s brojnim i raznolikim zadacima predsjednika nogometnog kluba, bit će za Bilića izazov života. Za sve dosadašnje životne dosege zaslužio je čistu peticu, a premda je uloga koja ga čeka ipak drugi svijet, najviše ohrabruje njegova upornost do krajnjih granica, kao što treba imati i golemu hrabrost za uopće prihvatiti ovu ulogu. On je tip čovjeka koji ni po koju cijenu ne odustaje kad nešto zacrta kao svoj cilj i tu je najveća nada navijača Hajduka da dobivaju predsjednika koji će im ostvariti snove, a ne brzo sagorjeti u vatri velikih očekivanja...