U nogometu je puno faktora koji utječu na rezultat jedne utakmice. Forma, kompletnost, sreća, pogreške igrača i sudaca i slično prelomi dvoboj. U nogometu međutim kvalitetnije momčadi, s posljedično više mirnoće i iskustva, ili ako se to želi zvati “pobjednička navika”, naposljetku ostvare najbolji rezultat.
U tom kontekstu se odražava i viđeno na Rujevici, gdje je Dinamo napravio odlučni korak prema obrani (još jednog) naslova prvaka. Cijelu sezonu su Modri bili u nekom turbulentnom stanju, s puno padova i uspona, promjena, ali su stalno bili “tu negdje” kad se govori o zoni borbe za naslov. Kada su se riješili svih europskih tereta, Zagrepčani su se mogli fokusirati na prvenstvo, te su kad se lomila trka, pokazali navedeno iz uvoda. Prekaljenost, iskustvo, pobjednička mirnoća i, naposljetku, (naj)veća kvaliteta u odnosu na konkurente. Nije slučajno da je Dinamo izdominirao Rijeku u međusobnim susretima. Posljedica je to veće kvalitete i ona u konačnici prelomi odnose...
U derbi je Željko Sopić ušao s postavom koja je sugerirala da će biti ipak malo oprezniji nego inače. U 4-1-4-1 sustav ubacio je Hodžu, a na klupi ostavio Jankovića. S Hodžom vezni red ima više balansa, jer mladi riječki igrač po definiciji jest šestica, ali ima dobru trku i stav da se može uključivati u napad. S Ivanovićem na devetki tražio je očito više hitrine i agilnosti, kako bi na krilima Pjaca i Pašalić imali manje pritiska braniča Modrih. Sergej Jakirović odgovorio je, pomalo očekivano za svoj taktički pristup, opreznom postavkom.
U 3-5-2 je Dinamo trebao imati više sigurnosti u posljednjoj liniji (5), te usporedo i dovoljno čvrsti središnji blok koji će parirati rastrčanoj i hitrijoj riječkoj sredini. No dinamika igre pokazala je da se poletnija riječka momčad vrlo dobro postavila i neočekivano je lako kroz sredinu terena stvara višak. Jedan od razloga je što su se Modri odveć širili u bloku da bi duplirali bokove pa su se uz manjak defenzivnog doprinosa dva napadača, stvarale središnje rupe. Rijeka je u tome imala prevlast, inicijativu te niz šutova s distance. No u napadačkom smislu to je bilo nedorečeno. Kao i Dinamova ofenziva, koja odavno nije djelovala tako jalovo.
U drugi dio Jakirović je ušao s promjenom sustava, 4-2-3-1, ali je dinamika utakmice ostala više manje slična prvom dijelu. Rijeka nije imala neke značajnije šanse, ali je zato izborila kazneni udarac koji bi, vjerojatno, malo koji hrvatski sudac svirao. Mađarski sudac je dopustio “mušku” igru, ali je kod starta Dinamova braniča Pierre-Gabriela vidio gaženje Pašalićeve noge. To što je riječki napadač uspio udariti loptu ne znači da nema prekršaja braniča. Bognar doduše nije pokazao istu revnost kod prekršaja Selahija nad Baturinom. Riječki vezist je u prvom dijelu već dobio žuti zbog vrlo grubog đona na gležanj Baturine, koji je imao sreću da nije ozbiljnije stradao. U drugom dijelu Selahi se opet zaboravio i žustro “ušao” u klinč Baturini i objektivno je bilo očekivati da će dobiti drugi žuti. Umjesto suca izlazak mu je, racionalno, pokazao Sopić (i to nije prvi puta) da ne bi momčad ostala s 10 igrača. Selahijev izlazak će se u nastavku osjetiti u defenzivnoj igri Rijeke...
Domaći su kod 1:0 imali još jednu dobru priliku u kontri, ali opći dojam napadačke nedorečenosti upotpunio je Fruk neuvjerljivim šutom. Na drugoj strani Bruno Petković isukao je argument svoje klase. Izborio je slobodnjak u opasnoj zoni, a onda ga fantastičnim pogotkom realizirao. Razliku uvijek čine individualni potezi. Rijeka nije imala sreću u Smolčićevom šutu (vratnica), ali je Jakirović imao u slanju Hoxhe na travnjak tri minute prije kraja. Brzi napadač je u kontri izborio poziciju za šut i pogodio za naslov.
Rijeka je pružila sve što je mogla, a Dinamo je i pored neuvjerljive igre pobijedio. To je još jedna potvrda da je kvalitetniji i iskusniji suparnik, naviknut dobivati ovakve utakmice.