BARBARA KOLAR 'U Hrvatskoj ne postoji muškarac koji bi me mogao osvojiti’

Kad netko spomene maturu, meni prvo padne na pamet maturalac, možda i zato što smo se uz svoj na put prikrpali i generaciji prije i onoj iza nas. Maturalnu večeru 1988. godine odradili smo u jednom zagrebačkom hotelu. Mamina teta krojačica prema mojoj je zamisli sašila prekrasnu bijelu haljinu bez naramenica sa suknjom punog kruga.

Nosila sam je uz bijele štikle koje su mi bile prve cipele s potpeticom u životu te žuti satenski pojas na kojem je bila tamnoplava ruža. Kombinacija zvuči malo švedski, ali nije loše izgledala - prisjeća se Barbara Kolar, koju ćemo gledati u novoj HTV-ovoj emisiji “Godišnjica mature”.

Bila sam aga

Popularnoj voditeljici ovo je nakon dugih osam godina prva samostalna televizijska emisija, a u njoj će svoje poznate goste ispitivati o uspomenama iz mladosti. I ona sama na tu temu imala bi mnogo toga za ispričati.

- Kao djevojčica imala sam mali milijun različitih ideja o tome što ću biti kad odrastem. Htjela sam, među ostalim, biti zvijezda Broadwaya, stjuardesa, arhitektica, dizajnerica i zoolog. ‘Opstanak’ mi je bila omiljena televizijska emisija. Istodobno, privlačila me i gluma. Obožavala sam dramsku grupu, to mi je bila najdraža izvannastavna aktivnost. Imali smo vrlo ambicioznog voditelja, profesora Pintera, s kojim smo redovito uspješno sudjelovali na natjecanjima danas poznatim kao Lidrano. Nekoliko godina za redom naš profesor postavljao je predstave prema bajkama Ivane Brlić-Mažuranić, a kad sam bila u osmom razredu, odlučio se baciti na Mažuranićev ep, inače ne pretjerano popularni dio lektire. Predstavu smo igrali u dvije verzije: kao djelo u cjelini i samo izdvojeno pjevanje ‘Harač’, što je publika u načelu lakše podnosila...

Iako u cijelom tom komadu nema nijednog ženskog lika, sve uloge glumile su djevojčice, a ja sam bila nesretni despot, odnosno Smail-aga Čengić. Naravno, i danas se sjećam gotovo cijelog teksta - priča popularna voditeljica koja svoje djetinjstvo opisuje kao sretno vrijeme, puno radosti, druženja i igre.

Prva slova

- Odrastala sam u obitelji koja se danas smatra vrstom u izumiranju, tzv. srednjim slojem. Ničega nije bilo previše, ničega premalo. Moji su roditelji pravi ‘društvenjaci’ pa sam odmalena bila okružena knjigama. Naučila sam čitati s tri godine, a s pet sam jednako tečno čitala i ćirilicu. Iako smo živjeli u Bjelovaru, redovito smo išli u Zagreb na sve zanimljive izložbe i kazališne predstave. Svaki vikend i dobar dio ljetnih praznika provodila sam kod obožavanih bake i djeda u Čakovcu. Od svojih sam naslijedila ljubav prema putovanjima: svake smo godine odlazili na more na neku drugu destinaciju, a podjednako zanimljivo kao sam boravak bilo je i putovanje do odredišta koje je znalo trajati i par dana. Moj brat Igor mlađi je od mene 16 godina, no unatoč razlici u godinama, vrlo smo vezani. Završava studij industrijskog dizajna i ima velike ambicije, što me silno veseli - govori Barbara, koja kaže da kao srednjoškolka i nije bila velika “partijanerica”.

- Paralelno sam pohađala dvije srednje škole, ‘običnu’ i ‘muzičku’, pa sam ono malo slobodnog vremena najčešće provodila u kinu i kazalištu. Loša strana toga što sam uz kulturno uzdizanje tek ponekad otišla na neki tulum bila je da nisam svoje navikla na redovite izlaske pa se događalo da me i onda kad bih htjela nekamo navečer izaći nisu pustili.

Ali ne sjećam se da smo se oko toga svađali. Bila sam odlična učenica. Vjerojatno bi netko rekao i štreberica jer sam uvijek zadovoljavajućim smatrala jedino prosjek 5.0. Najdraži mi je predmet od prvog razreda bila matematika pa onda kasnije uz nju i fizika, kemija i biologija. Zbog dobrih ocjena nisam morala polagati maturu, tako da sam bila pošteđena tog stresa - prisjeća se plavuša koja je nakon srednje škole upisala Veterinu.

Debi uz svijeću

- Obožavala sam životinje. Godinu dana poslije upisala sam i ekologiju na PMF-u, no od paralelnog studija sam odustala. Kako nikada nisam radila u struci, bizarnije od toga što sam završila svojem današnjem poslu potpuno nesrodan fakultet bilo bi valjda još samo to da sam završila takva dva. Ali, to nije sve. Kako sam se kao klinka zaljubila u mjuzikle, po završetku veterine, nakon što sam zaključila da nikad neću raditi u svojoj struci, odlučila sam pokušati upisati Hochschule fur Musik und Darstellende Kunst u Beču. Ispunila sam prijavnicu i spremila materijal za prijemni na koji nikad nisam otišla.

Odjednom sam mislila da ću kad završim biti prestara za bilo kakvu ulogu, da ću teško dobiti stipendiju koja bi mi omogućila da uopće živim u Austriji i tko zna što još. Prava je istina vjerojatno da sam se prepala... - priznaje Barbara. Ne može se odlučiti koji joj je najdraži mjuzikl. Pamti, kaže, djetinje oduševljenje “Gubec begom” i “Gričkom vješticom”, “Mačke” na West Endu koje joj je pri prvom posjetu Londonu bilo važnije vidjeti od Big Bena, kao i “Jadnike” na Broadwayu. Iako se nije uspela na pozornicu, prije dvadeset je godina prvi put stala iza mikrofona. No, nije zapjevala, nego progovorila.

- Radijski debi odradila sam prije 20 godina na Radio Samoboru. Nakon što sam prošla na audiciji, prvo što mi je mentor Drago Celizić povjerio bilo je pročitati reklamu za jedne novine. Mislim da sam imala zamjetan vibrato od treme. Televizijsko krštenje imala sam u Obrazovnom programu na blagdan Svih svetih koju godinu kasnije. Bio je petak, dan za teme iz kulture i umjetnosti.

Na stolu je gorjela svijeća, a ja sam se nastojala oteti dojmu da će do kraja emisije gorjeti za pokoj moje duše jer ću izdahnuti od straha. Danas gotovo nikad nemam tremu, uglavnom samo neko pozitivno uzbuđenje pred početak emisije. Zato se stvarno razveselim kad osjetim malo panike, kao što je to bio slučaj pri snimanju prve od emisija ‘Godišnjice mature’. Spoj odgovornosti prema urednicama, poštovanja prema gostima i još neiskušan format uspio mi je ozbiljno dići razinu adrenalina - kaže televizijska zvijezda čiji radni dan baš i ne izgleda zvjezdano.

Dan pun posla

- Ustajem u 4.30 čim zazvoni alarm na mobitelu jer ono ‘samo ću još malo’ ozbiljno povećava rizik toga da ću zaspati. Kako bih potaknula buđenje bacam se pod tuš i dok voda pršti razmišljam što odjenuti jer sam rijetko dovoljno pametna da bilo što pripremim večer prije. Kratko prošetam svoju ljubimicu pa zajedno odlazimo na radio.

U eteru sam od 6 do 9 sati, nakon čega slijede pripreme za sljedeći dan. Oko 11 na rasporedu je duga šetnja s Lolom pa, ako imam slobodno poslijepodne, malo odmora. No, srećom po stanje na računu, a nesrećom po zdravlje, češće sam ipak na nekim snimanjima ili sastancima. Večernji su angažmani više izuzetak nego pravilo, tako da nakon još sat do dva ugađanja četveronožnoj prijateljici odem u kino, čitam, gledam televiziju ili spavam.

I slušam dosta glazbe. Ovisno o raspoloženju, biram u rasponu od Novog vala, preko Georgea Michaela i grupe Muse do Mozartova Requiema. Kakav mora biti muškarac koji bi Barbaru Kolar uspio oboriti s nogu?

- Kad smo već kod glazbe, svakako neki s kojim bi mi se podudarao ukus po tom pitanju! To se zabrinjavajuće rijetko događa. Kad mi inače po svemu OK tip kaže kako se najbolje opusti na narodnjacima, dođe mi da počnem plakati - govori Barbara, koja priznaje da ne zna gdje obitavaju muški primjerci po njezinoj mjeri.

- Da znam, možda ne bih bila solerica! Ali realno, koliko u ovako maloj državi može biti slobodnih muškaraca primjerene dobi i interesa sukladnih mojima? - smije se voditeljica koja je svojedobno izjavila kako majčinstvo bez supruga nije njezina opcija.

- Poštujem žene čija je želja za majčinstvom jača od te male tehničke nesavršenosti: nepostojanja muške podrške. Ne sumnjam da one sa svojim djetetom žive ljepše i bolje nego nesređene obitelji koje samo na papiru imaju sve potrebne članove, ali vjerujem da je to kod većine u startu ipak bila rezervna varijanta - govori.

A poroci? Barbara ne puši i ne pije.

Jedini porok

- Ako je porok ono čime liječiš nemirne živce ili popravljaš loš dan, onda je moj hrana - priča dugogodišnja zagrebačka podstanarka koja je preklani, u svojoj 42. godini, odlučila kupiti vlastiti stan.

- Ne znam je li kupiti stan u ovim vremenima hrabro ili glupo, ali kad sam jednom prelomila u sebi da ću to učiniti, znala sam i da s tom odlukom ide promjena cijelog životnog stila. Nažalost, bila sam potpuno u pravu - otkad plaćam kredit, nisam si priuštila nijedno ozbiljnije putovanje, a i trošenje na besmislice sam svela na najmanju moguću mjeru. Umjesto odjeće radije kupujem sitnice za stan, no sigurno će proći još koja godina prije nego što ga uspijem do kraja namjestiti baš onako kako želim. Ali zato uživam u toj svojoj oazi punoj svjetla i jedva čekam proljetnu kavu na balkonu s pogledom na Savu i prekrasan zeleni park - kaže Barbara.