'Gospoština, skromnost, poštovanje, to se negdje u međuvremenu izgubilo'

ZAGREB - Dr. Željko Matuš je hrvatski dr. Sócrates, hrvatska inačica nekadašnjeg velikog brazilskog kapetana. Reprezentativac, nogometaš, liječnik. Usporedba je trenutačno pomalo neumjesna jer je Brazilac u 57. godini teško bolestan, a hrvatski je Sócrates vitalni 75-godišnjak koji živi na relaciji Zürich - Novigrad. U njegovom drugom domu u Istri razgovarali smo o predstojećem nastupu Dinama u Ligi prvaka. Zagorec, tako su ga od 1954.- 1965. zvali suigrači u Dinamu, s nostalgijom progovara o starim vremenima, no gorčine nema ni u tragovima. Jedini sportaš iz Donje Stubice i jedini iz Hrvatskog Zagorja koji ima zlatno olimpijsko odličje, sa sjetom priča o nekim drugim - “u moje vrijeme” vremenima - no potpuno je realan sugovornik o nogometnoj sadašnjosti:

- Redovito sam na Dinamovim utakmicama, Dinamo je moj klub. Bio sam na ‘tekmi’ s Helsinkijem, s Malmöom, doći ću i na Real, to se ne propušta.

Kako doživljavate današnji Dinamo, današnji hrvatski nogomet i nogomet uopće?

- U moje je vrijeme sve bilo drugačije, puno mirnije, dostojanstvenije. Danas je novac jedino mjerilo uspješnosti i ne treba zato čuditi da je naš klupski nogomet puno pao u odnosu na vremena kada su naši klubovi bili u europskom vrhu. No, to ne treba čuditi jer se najbolji igrači rano prodaju. U moje si vrijeme do 30-e morao igrati doma. To je sad nemoguće, bilo bi to kršenje ljudskih prava da se igrača nekom normom pokušava zadržati u matičnom klubu ili zemlji. Tko bi to probao, završio bi na sudu u Strasbourgu. Zato na neki način razumijem Mamića koji je osuđen da rasprodajom održava klub. Tako bi bilo i sada da Dinamo nije ušao u Ligu prvaka. Badelj i Vrsaljko, možda još neki igrači, već bi bili vani...Kako držati kvalitetu kad moraš prodavati da bi preživio? Tako je danas gore u Švicarskoj, nije to samo kod nas u Hrvatskoj slučaj. Dinamo s Modrićem, Ćorlukom, Vukojevićem...bila bi super.

Vi ste jedan od rijetkih koji kaže da razumije Mamića...

- S njim osobno nemam problema. Znam samo to da je Mamić sposoban, vidim da je sada i Konzum ušao u klub kao veliki sponzor. To treba znati i moći odigrati. On je možda malo previše emotivan i na krivi način pokazuje koliko voli Dinamo. I njemu ‘i onom dole dečku’ u Hajduku (Maleš, nap, a.) fali malo gospoštine i takta. Ovako podgrijavaju lošu atmosferu - kako to danas vele - između sjevera i juga.

Je li tako bilo i nekad, u vaše vrijeme. I u relaciji s Beogradom?

- Ni blizu, to s Dinamom i Hajdukom nikako ne razumijem. Međusobni rivalitet, to da - još veći sa Zvezdom i Partizanom, ali ovo bih danas nazvao gotovo mržnjom. Tu nije bitno pobijediti, čitam da se huligani sastaju izvan grada, tuku se. To je nepojmljivo, to je živi očaj. Polovica nazovi navijača ne dođe zbog utakmice nego ružnih emocija. Bio sam na jednoj tekmi u Splitu, navijači su okrenuli leđa terenu i drmali ogradu. Nema ni poštovanja prema trenerima. Čuo sam ono “Biliću odlazi, Jurčiću odlazi” - to je smiješno. Taj Jurčić doslovno spava na terenu, on je nogometni fanatik, pa valjda je on taj koji zna svoje igrače. I nekad su navijači bili zahtjevni, mi smo kao Brazilci - svaki navijač zna više od svakog trenera, ali ovo nema smisla. Dostojanstvo, gospoština, skromnost, poštovanje, to se negdje u međuvremenu izgubilo.

Treba li biti skroman i u očekivanju od Dinama u Ligi prvaka?

- Treba očekivati samo to da igraju dobro, borbeno i da ne izgube glave. Bod doma s Realom bio bi čudo, tam’ će sigurno izgubiti. Nisam nikad igrao u Madridu protiv Di Stefana, Genta, Puskasa, Coppe...ali sam igrao s Barcelonom u isto vrijeme. Igrali su Suarez, Kocis, Evarista, Csibor, Kubala, jednako jaka momčad. Dva puta bilo je neriješeno u Zagrebu, jednom smo izgubili na Camp Nouu sa 3-4 s Vlatkom Markovićem na halfu, a vodili smo 2-0 i 3-2. Ajax je Dinamo već dobijao, može možda i sada, vrijedi ono najvažnije - samo bez euforije. Lyon također. Neka ne budu zadnji u skupini i ostave dobar utisak. Nek’ i zgube, ali da igraju muški.

Kakva je razlika tadašnjeg i modernog nogometa?

- Danas je puno veći pritisak bio je i u moje vrijeme. Mi smo imali odgovornost prema gradu, publici, klubu. Sada je tu ušao novac i stres je puno veći. Dalje, zarade su nerealne, pa Modrić na tjedan zaradi više nego ja u karijeri, to nije normalno. No, isto je i tenisom, Federerom...Također, ja sam plakao kad sam izgubio utakmicu. Nemam ništa protiv crnih dečki, no stranci ne doživljavaju Dinamo kao neki Zagorac, Zagrepčanec...

Danas su igrači malo preopterećeni. Stalno rade i treniraju dvaput dnevno, mi smo to radili samo na pripremama za OI, SP. EP, a inače samo četiri puta tjedno po sat i pol-dva. kako onda uspoređivati ta dva sporta? To su stvarno dva različita sporta....

Koja je razlika nekad i danas u navijanju za Dinamo u Ligi pravaka...

- Danas je stadion ušminkan, to je super, no štimung baš i nije neki. Bio sam na Maksimuru na jednoj utakmici protiv Osijeka i bilo je petsto navijača. Pao je jedan gol, samo predsjednik Barišić i još jedan gospodin su pljeskali. U naše vrijeme su navijači sjedili i na atletskoj stazi. Bilo je na treninzima više ljudi nego danas na nekim prvestvenim utakmicama. Nažalost, danas tata ili deda ne dovedu ‘dečeca’ na tekmu jer se boje da mu se nešto ne dogodi, da dijete ne dobije petardu u glavu...Bilo je tada - ujutro doručak i obiteljska šetnja, prijepodnevna utakmica neke ZG lige, pa ručak i dijete za ruku i pravac Maksimir. Bio je to pravi i jedini način zabave za ljude koji vole sport. No, ne plačem jer se vrijeme ne može zaustaviti, moraš s tim živjeti i prilagoditi se. Bilo je to vrijeme romantike, danas je tako, kako je.

Jesi li i vas nekada ganjale manekenke?

- Mene osobno ne, bio sam provincijalac s curom i prije no što sam došao u Dinamo. Ja sam gledal knjige, a ne puce. Moj trener Gustav Lehner, bio je neženja, intelektualac, nije razumio da sam se oženio sa 22 godine i mislio je da je to loše za mene. A ja sam bio miran, smiren, siguran...

Nešto kao Niko Kranjčar danas?

- Otprilike tako. A sad kad vidim malog Drpića i Nives, kako se ono zove - Celzijus - mene je sram. Kaj je to? Nije samo njegova manekenka, bila je to i supruga Roberta Kovača, ne znam sve. Normalno je da zgodne cure trče za nogometašima bilo je tako i nekad, ali ne tako agresivno. Draža je bio zgodan, imao je auto i lovu i svaku curu koju je htio...Osim Crnkovića, samo se jedan rastao - i Čonč, Benko, Lipošinović, svi su imali djecu i obiteljski život. Zagrebačke su frajle trčale za igračima, ali vrlo diskretno.

Koja je najbolja Dinamova generacija?

- Priča se samo o onoj 1967. i Kupu velesajamskih gradova, dvije godine nakon što sam otišao u Švicarsku. Osam igrača iz moje generacije igralo je u tom finalu, to je zapravo ista generacija. Gledajte, oni su uzeli Kup velesajamskih gradova, dobili su Eintracht Frankfurt, Juventus i u finalu Leeds. Mi smo četiri godine prije dobili Porto, Bayern u Münchenu 4-1, Ferencvaros u Budimpešti. Mađari su tad bili jaki, jaki, to znaju svi. Izgubili smo od Valencije, koja je u to vrijeme, kao i Barcelona, osvojila dva finala Kupa velesajamskih gradova. Naša je generacija bila jednako jaka.

Drugi trube samo o 1982. i naslovu prvaka. To mi je razumljivo jer su osvojili naslov nakon 24 godine. Bilo je to hrvatsko nogometno proljeće. Ako nogometni grad kao Zagreb četvrt stoljeća čeka naslov, onda je jasno zašto su bili toliko opjevani.

Kako stojite s dvorskim ratom koji smo imali pri izboru predsjednika HNS-a?

- Ne bih htio da pomislite da držim štangu prijatelju Vlatku Markoviću, nije mi miliji od Igora Štimca. Obojica su bili veliki igrači na sličnom nivou, treneri. Vlatko je mentalno super dečko kao i Sepp Blatter, kao Ćiro koji sa 77 ide u Iran. Godine nisu važne i Vlatko može još puno dati i radi dobro. Kod izbora u politici je isto, slušam i čitam Kosoricu i Milanovića, frka je bila i kod izbora predsjednika Fife. Svašta se govori, udara se ispod pojasa i pitam se jel’ to baš tako mora biti. Vidim sada da se lobira za Davora Šukera kao nasljednika, drugi pitaju zakaj ne Boban. Dobro, borite se, ali dajte gospodski.

Kad smo već kod Šukera, koja je najbolja hrvatska (u vaše vrijeme jugoslavenska) reprezentacija?

- Dvije su. Moji su idoli oni posljeratni prije mene. Svi su znali napamet: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas, Zebec. Imao sam čast igrati sa Crnkovićem, Horvatom, igrao sam protiv Beare, Vukasa, Bobeka, Zebeca. To su bili za mene blagdani. Olimpijski turnir u Rimu gdje sam igrao donio je novu generaciju iako su ovi prije mene bili najbolji.

Druga je ona iz 1998., postigli su najveći uspjeh, Šuker je bio prvi strijalac, Prosinečki je manje igrao - kažu zbog Ćire. Je, Boban je malo zeznuo u polufinalu s Francuzima. Žuti je bio prvak Europe sa Zvezdom, igrao je u Španjolskoj u velikanima. Tko je bolje rolal, Bobek ili Prosinečki - to je teško reći.

Ako ste nostalgičar, recite da su Bobek, Vukas, Zebec...bili bolji.

- Neću to reći...

Tko je najbolji igrač svijeta svih vremena?

- Mali Messi je čudo. Nije kao Drogba, gola sila, lopta na prsa, okret, felša, gol, ali je čudo. Maradona je bio igračina, ali mi se nije svidio kao čovjek. Pele je bio čudo i danas ga volim. Ne treba zapravo uspoređivati jer se tu brkaju kruške i jabuke. Kako uspoređivati i mjeriti Hitreca, Wölfla i Šukera, to ne ide. Danas se igrač ne može ni okrenuti, a već mu je netko za vratom. Taktika je drugačija. Ima logike, ako ja držim loptu, nema je protivnik, no mene bi Mara Wölfl, bio je tehnički direktor, bacio van da sam jednu loptu dodal natrag. Bilo je - samo naprijed, pa igralo se 4-2-4. Nekad je mogao biti jedan flaster, recimo naš Branko Režek na Vukasa. I to je to. I bilo je puno duha u svemu. Režek doma kolje Vukasa i ovaj mu zaprijeti - “Došel buš ti meni u Split.” A ovaj mu fakinski odgovori - “Daj mi adresu, došel bum ti i doma ak’ treba”. To su bili super štosevi. Ivica Olić je super. Možda i nije najbolji, nekad je kao muha bez glave, a toliko je napravio i zabio jer ima srce.

Teško je gledati tko je bio najbolji, najboljeg nema. Svaka čast Jerkoviću, no on je stajao i zabijao na račun nas suigrača. Lamza, sjajan nogometaš, bio je potencijal, da ga ja ocjenjujem - nije dao ni 50 posto koliko je mogao. Novinari vele da je Lamza bio najbolji Dinamov igrač...a Boban, Prosinečki...Moj prijatelj Amigo (legendarni Zvonimir Magdić, nap. a.) veli da je Ico Hitrec najbolji svih vremena, no ja ga se ne sjećam.

A Cristiano Ronaldo danas?

- Jako mi se sviđa, ima fantastičan udarac i lopta leluja za golmana teško obranjivo. Ima dobre štoseve, primi loptu, brzo se okrene i zabije...Trebamo ga se paziti sada.

Kako doživljavate Josea Mourinha koji dolazi?

- On je čudo i uspjesi mu daju za pravo. No - dobar trener je onaj koji iz datog materijala izvuče maksimum, a ne uvijek pobjednik i onaj tko uzme trofej. Mourinho je kao nekad Interov Helenio Herrera. Zona otraga i kontra. Sve su tekme dobili 1-0. Od naših su bili super treneri Branko Zebec, Milan Antolković, fin i inteligentan. Razgovarao je s nama, pomagao, Lehner je bio super, Miljanić, Mladinić, Poklepović, Barić također. Neću biti moj veliki prijatelj Fredi Kramer - Ćiro je bio čudo, motovator. I ako je rekao ono ružno za Prosinečkog, zasluge mu se ne mogu negirati. Tko radi taj i griješi.

Kako vam se čini Dinamova momčad danas?

- Sve je OK, ali nam fali pravi napad. Krstanović i Rukavina nisu klasični robusni centarfori, nešto su mi nježni. Beqiraj je taj tip razbijača, ali njemu fali onaj finalni touch. Fali nam malo i veza. Neću se hvaliti, ali ja sam igrao 428 utakmica za Dinamo i zabio 147 pogodaka. Zabio sam na svakoj trećoj, a igrao sam i beka i halfa, nisam bio špica. Zabio sam skoro sve izvan 16. To danas nije slučaj, evo svi smo pjevali sad kad je Modrić za reprezentaciju zabio jednog izvana. dajte ljudi, pucajte sa 20 metara. U tom segmentu današnji igrači nisu ništa bolji nego mi nekad.

Što vas najviše smeta danas?

- Nama kao mladoj naciji fali samouvjerenosti i neke komplekse liječimo na nekorektan način. Tako se hrabrimo jer ne želimo priznati da nismo najbolji, najhrabriji, najljepši. Fali nam i izvjesna doza skromnosti. U nogometu smo 10., a ne odemo na SP. Pa što...i veći od nas nekada ne uspiju. A nama je to tragedija.

Je li danas stres ubitačan u nogometu?

- Evo, aktualan je Sócrates. Siromah je malo zaglibio u alkohol. Evo, ja sam skoro 20 godina stariji i živ sam i zdrav. Treba se i sportski živjeti, bar malo...Puno je takvih priča i kod nas - Rudi Belin, Štef Lamza, Tomislav Crnković, Mirko Braun. Meni je žao, ali toga ima i u običnom životu. Nije to samo u nogometna ekskluziva. Ne treba patiti kad prestanu karijere. Ja sam bez drame preživio kad sam prestao igrati i kad sam otišao u ovu svoju stručnu, stomatološku mirovinu. Ima toga dosta, primjer je njemački vratar Robert Enke koji se ubio. Nadam se da će se izvući Markus Miller, koji je nedavno priznao da je u komi. On se otvorio i nadam se da će mu terapije pomoći.

Koliko je istine u vječitoj tvrdnji da Dinamo i Hajduk nisu osvojio puno naslova u Jugoslaviji jer su suci favorizirali beogradske klubove?

- Nije bilo permanentne krađe iz Beograda. Moj prvi kup 1960. osvojio sam u finalu protiv Partizana na Stadionu JNA. Mi smo uvijek bili fino odgojeni zagrebački dečki, tako se i govorilo, a oni malo više fakini jer su imali leđa. Bili su u pravilu drskiji i bezobrazniji, zato su i više uzeli od nas. Recimo tada protiv Partizana u finalu dobili smo 3-2 jer smo tada i mi imali neki inat i bezobrazluk. Sudio je Đuro Taslić iz Osijeka i dan danas se priča da on tada nije mogao toliko ukrasti koliko Dražan Jerković može zabiti.

Romantika je zaista ono što nam nedostaje?

Evo jedan primjer, Dinamo je igrao doma prijateljsku s Racingom Buenos Aires 1948. Dinamo je dobil 3-0 na Maksimiru,1948. neki je bek lupil loptu na tribinu i loptu je uzeo neki stari gospon u dugom zimskom kaputu. I on ju neda, sjedi na njoj. Svi ga mole, igrači - daj nam loptu, daj nam loptu. I navijači žele da se utakmica nastavi. A on ju neda i neda. Bila je jedna jedina lopta na cijelom terenu, a danas svaki klinac dolje na stazi ima po tri komada. Trajalo je to sigurno pet minuta, deda je svima pokazal ‘bosanski grb’, ali ju je konačno dao i utakmica se nastavila. Pogledajte kol’ko je tu romantike.

Ili - imali smo postolara Vargu koji je tukel štople, krampone na kopačkama. Nisu se mijenjali kao danas. Lopta je bila sa žnirancima. Kad je padala kiša, ona se natopila. Kad bi je netko nabio, a ti dočekao glavom, ‘em ti, skoro si pal u nesvest.

Vi ste nekad imali mali novac?

- Istina je, ali dalo se odlično živjeti. Ja sam se oženio 1957. i za ugovor na četiri godine dobio sam stan, a bio bih za stan potpisao i doživotno da su tražili. Sjećam se dobro, bio je jedan Petar Remete, bio je golgeter druge lige iz Bačke Palanke. Dinamo ga je kupio za milijun i pol dinara, a nije baš bio neki. Tada je, za usporedbu, ‘folcvagen’ koštao dvije tisuće i nešto. Tada smo se i mi ostali cjenkali. Ako vrijedi on - onda i mi ostali. I tako je i bilo, kupio sam auto, bio sretan. No, kad bi igrač u to vrijeme prestao igrati, tada mu ne bi ostala ni kinta u džepu.

Kako biste ukratko analizirali svoju karijeru, pa i život uopće?

- Sve što sam prošao, ne bih mijenjao ni za što. Po trofejima sam osvojio najviše - ta tri kupa, prvenstvo s Dinamom, zlato na OI, srebro na Euru. Statistika i brojevi u nogometu nisu sve, kao kod naše Blanke Vlašić. Ona skoči 203 ili 206, tu je sve jasno. Mogao sam i više, no zadovoljan sam karijerom...Nisam uvijek bio sasvim motiviran za nogomet, paralelno sam studirao medicinu, težak studij, imao sam kolokvije, ispite. Bio sam mentalno i fizički opterećen i nisam mogao postati svjetska klasa. Malo je patio nogomet, malo medicina. Da sam baš mogao postati Davor Šuker - ne, nisam. Danas se usporedo ne može studirati i igrati profesionalno. Karijera mi nije dugo trajala - tada je 30 godina bila granica.

Sa 30 sam otišao u Švicarsku, nisam išao ograti nogomet, gore se igralo amaterski, svi su radili kao i ja puno radno vrijeme i nakon toga trening ili utakmica. Nisam emigrirao, kao što se govorilo i za Željka Perušića, koji je bez dozvole otišao u München i pauzirao godinu dana. Nema spora, ni ja nisam pobjegao, nisma imao razloga. Supruga Rea bila je profesorica na gimnaziji, ja bih dobio posao bilo gdje. Na nekom turniru došao je Vujadin Boškov, koji je trenirao Sampdoriju. Bio sam dobar s njim, preporučio me u Švicarskoj i otišao sam bez novaca gore. Našli su mi posao, igrao sam i radio. Diplomirao sam sa 28, bio godinu dana u vojsci i otišao u struku. Mislio sam, naučit ću njemački, vratit ću se za dvije-tri godine, ali ostao sam. Nema tu nikakve pozadine. Supruga Tea je preminula, teško mi je bez nje, no imam kćer i unuke. Tata im je Švicarac, no govore hrvatski, stalno su u Hrvatskoj. Bili smo svi zajedno tu i kad se pucalo po Sloveniji i poslije u Hrvatskoj.

Kako gledate na ostale sportove u Hrvatskoj?

- Ne samo Hrvati, svi su ovdje u ovom dijelu svijeta talentirani za momčadske sportove. Nogomet uvijek dobar, rukomet, košarka, vaterpolo. Geni igraju ulogu, a i tradicija je vrlo važna. Mi smo nekad u tenisu imali Punčeca, Paladu, nakon toga Pilića, pa Ivaniševića, sada Ančića, Ljubičića...Srbi, osim Živojinovića nisu nikog imali, nigdje ih nije bilo, a sada su u svjetskom vrhu, imaju svog Federera Đokovića. Drago mi j eda vaterpolu i rukometu ide, žao mi je košarke, sada je sve platio Vranković, ali netko je drugi kriv.