Zanimanje je pobudilo to što je na nedavnom turniru Vlatko Marković ponajbolji hrvatski igrač bio lijevi branič. Za državu čija se A vrsta upravo sprema otići na Svjetsko prvenstvo bez ijednog lijevog beka, osim stopera koji iz nužde pokriva tu poziciju, Joška Gvardiola, to je intrigantna priča.
Taj je dečko rođen 19. ožujka 2011. godine i daleko je prerano pisati kakve će imati konačne igračke domete, ali oni koji duže prate mlađe uzraste Modrih reći će da talentom podsjeća na Joška Gvardiola te da bi se moglo dogoditi to svjetsko čudo da Hrvatska konačno, nakon Roberta Jarnija, dobije svjetski vrsnog lijevog braniča. Iako je i Jarni više bio bočni igrač s izraženim ofenzivnim sklonostima. Borna Sosa jedno je vrijeme bio na tom tragu, nositelj je i bronce iz Katara, ali u međuvremenu dionice su mu strmoglavo pale.
Radi se o Rafaelu Barišiću, na čijem su kontu brojne asistencije ove sezone u uzrastu U-15, tako i dvije u finalu Kupa za pobjedu nad Istrom 1961, 2:0, a izvrtio je i igrače Hajduka kako bi namjestio pogodak u derbiju. Osam je godina u Dinamu, prije toga bio je u Vrapču i Bubamari, a "pikantno" je da ima pravo na čak četiri putovnice. Formalno ima hrvatsku i švicarsku, a ako poželi, mogao bi uzeti bosanskohercegovačku i slovensku.
Turnir Vlatko Marković okupio je elitne reprezentacije poput Brazila, Portugala, Engleske; to je privuklo skaute gotovo svih najvećih klubova. Oko terena, kažu svjedoci, bili su ljudi koji rade za pedesetak klubova iz Europe. Klinci su itekako zanimljivi svima jer naći talent što mlađi znači i manji trošak za dovesti ga, iako ne vidimo razlog zašto bi Barišić razmišljao o bilo kojem drugom razvojnom putu nego o Dinamu. Mnogima je zapeo za oko, pa se tako i proširila priča da u Hrvata konačno raste lijevi bek koji bi mogao nadmašiti sve koje znamo posljednjih dva i pol desetljeća.
Sad mu dolaze ključne tri-četiri godine koje mu mogu odrediti cijelu karijeru. Kako će kod nas mnogi reći, talenta uvijek ima. Ali lijevog beka nikad nema, zato je lijepo ukoliko postoji potencijal. Iako je u toj ekipi glavnu pozornost odnio Matheus, sin Eduarda da Silve. Dok je Matheus punio medijski prostor, u stručnim nogometnim krugovima širi se ta čudna priča, jer ako Hrvatska nakon svega "proizvede" vrhunskog lijevog beka, bit će to najčudnija priča. Doza sarkazma nikad nije naodmet, a da se nismo iskazali po tom pitanju, nije dvojbeno. Je li Dinamova struka, koju sada vodi Albert Capellas, našla rješenje ili će opet biti stativa? Ovisi o dečku, ali jednako i o svima koji su odgovorni za njegovu karijeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....