ISTINITA PRIČA: 'Zarađivala sam za život uhodeći nevjerne muževe i njihove ljubavnice!'

Kada sam prije pet godina ostala bez posla, osjećala sam se očajno. Bila sam nadzornica, moglo bi se reći kućna detektivka, u jednoj velikoj robnoj kući. Znam da ljudi ne vole kontrolore, ali meni se posao dopadao. No, postala sam tehnološki višak. Bez pardona bacili su me na cestu.

Imala sam tada sedam godina staža, preda mnom je bio još cijeli radni vijek, a bojala sam se da neću uskoro naći novi posao. Roditelji su mi jedva vezivali kraj s krajem, a novac koji sam dobivala na zavodu za zapošljavanje nije bio dovoljan ni za kruh i mlijeko.

Svakoga sam dana dolazila pred burzu gledajući ponude poslodavaca, grozničavo listala novine s oglasima u kojima se nude radna mjesta, uporno se javljala na svaki koji bi mi mogao odgovarati, što bih mogla i znala raditi, ali bez uspjeha. Onda mi je za oko zapela jedna neobična ponuda. Neka je istraživalačka agencija tražila zaposlenike. Mlađe žene i muškarce.

Istraživalačka? Nije mi bilo jasno što to znači. Što to oni istražuju? Očigledno nisu tražili znanstvenike. Nije valjda escort, kad traže mlade ljude. Ali, tko bi to nazvao istraživanjem. Poslije kraćeg oklijevanja i premišljanja nazvala sam agenciju.

- Pročitala sam vaš oglas. O kakvoj se istraživalačkoj agenciji radi? Je li to neki znanstveni projekt? - odmah sam upitala.

- Ne bi se to tako moglo nazvati. Oprostite, a koliko vam je godina? - cvrkutao je ljubazni ženski glas s druge strane.

- Što se toga tiče, mislim da odgovaram vašim uvjetima. Tek se bližim tridesetoj. Dakle, o čemu se radi?

- Mi smo zapravo detektivska agencija.

- Istražujete ubojstva, provale, što li? - ostala sam iznenađena. - Nije to za mene, pogrešno sam razumjela - odmah sam dodala i već se spremala prekinuti vezu.

- Polako, ne žurite, ne radi se o tome. Mi se zapravo bavimo samo bračnim razvodima - objasnila mi je.

- Razvodima? Što bih ja tu trebala raditi, ako me kojim slučajem zaposlite?

- Najbolje je da navratite do nas pa će vam sve biti jasno - rekla je žena i izdiktirala mi adresu. - Toliko da znate, sve je legalno. I prilično dobro plaćeno. Dakle, vidimo se - rekla je prije nego što je spustila slušalicu.

Bilo je to prvi put da je javljanje na oglas urodilo nekim plodom. Barem za početak. Nisam imala pojma da prave detektivske agencije uopće postoje u nas. Ali, nemam što izgubiti. Pogledat ću o čemu se radi. Uostalom, nekog detektivskog iskustva imam iz robne kuće.

Bilo mi je odmah jasno da bih trebala pratiti neku osobu za koju bračni partner misli da ga vara. I nije baš neki posao, ali gotovo da sam osjetila nešto uzbuđenja. Tako sam se sutradan uputila na adresu koju sam dobila. Ni ulica, ni kuća u kojoj je bila agencija nisu baš ulijevali povjerenje. Ali, možda tako mora biti. Vrata mi je otvorio neugledni debeljko, koji me je sumnjičavo gledao preko debelih stakala svojih naočala.

- Vi ste gospođa Ksenija, pretpostavljam? - upitao me.

- Da. Imam dogovor…

- Znam, znam. Drago mi je. Izvolite, uđite - izmaknuo se i pustio me u ured.

Ured? Teško bi se taj neuredni stan mogao nazvati uredom. Na trenutak mi je došlo da se nasmijem, okrenem i izađem, ali onda sam zaključila da ću, kad sam već tu, poslušati što nude. Najprije sam mu morala ispričati kakve kvalifikacije imam, što sam dosad radila, zašto sam ostala bez posla. Licem mu je preletio izraz zadovoljstva kada sam mu govorila o poslu u robnoj kući. Bilo je to donekle blizu njegovoj struci.

- Gledajte, mi smo, što vjerojatno već znate, specijalizirani za brakorazvodne parnice. Zapravo, na neki ih način pripremamo - stao mi je objašnjavati.

- Ne razumijem. Kako ih pripremate?

- Ako jedan od bračnih partnera misli da ga drugi vara i zbog toga želi razvod, mi prikupljamo dokaze.

- Špijunirate, znači?

- Moglo bi se to i tako reći. Ali zapravo želimo samo saznati istinu i to reći klijentu. Dakle, sasvim pošten posao. Nismo mi ti koji nekoga varaju, nabijaju mu rogove i povlače ga za nos. Slažete se?

Dobro, u osnovi je bio u pravu. Samo, je li to posao za mene? Nije to isto kao promatranje kupaca u trgovini. Neću valjda spasti na to da se šuljam ulicama i zalazim u sumnjive hotele i motele da bih ljubavnike zatekla na djelu. A, opet, bila sam u novčanom škripcu i možda ne bi bilo loše pokušati. Uvijek mogu odustati. Nitko me ni na što ne može prisiliti.

- Mogu li još malo razmisliti? Jer, iskreno govoreći, nisam sigurna kako bih se u tome snašla - rekla sam mu.

- Razmislite, naravno. Nećemo potpisati nikakav dugoročni ugovor. Shvatite to kao honorarni posao. Pokušajte obaviti prvi zadatak, pa ako ne ide, prijateljski ćemo se rastati - rekao je kao da mi je pročitao misli. - A što se tiče honorara, nećete biti nezadovoljni, uvjeravam vas.

Dogovorili smo se da ću razmisliti i javiti se za dva-tri dana. No, već sutradan sam odlučila da ću prihvatiti posao. Ništa ne mogu izgubiti ako pokušam. I tako mi je šef dogovorio razgovor s mojim prvim klijentom.

Zdravka, žena četrdesetih godina, posumnjala je da je suprug vara. Bio je šef odjela u jednoj velikoj firmi, često je putovao ili odlazio na poslovne ručkove i večere u gradu.

- Nedavno sam u džepu njegova sakoa našla hotelski račun za noćenje i jelo. Bio je prilično visok - objasnila je.

- Znate i sami da su hoteli prilično skupi. A i rekli ste da često putuje - prekinula sam je i onda se ugrizla za jezik. Požurila sam sa svojim komentarom, odmah sam shvatila.

- Pustite gospođu da završi svoju priču - ukorio me šef, pa sam se skrušeno ispričala.

- Da, ali to je bio račun hotela koji se nalazi ovdje, u gradu. Nekoliko dana kasnije našla sam još jedan. A nekoliko mi je puta zamirisao po tuđem parfemu. Ne mogu biti posve sigurna u to, ali mislim da me vara. Željela bih da to istražite kako bih bila načistu i odlučila što ću poduzeti - govorila je tiho, kao da se stidi onoga što traži od nas.

- Jeste li ikad ranije posumnjali da se upušta u ljubavne avanture? - upitao ju je šef.

- Ne, nisam. Baš nikad. Bila sam sigurna da mi je vjeran. Jednostavno, nije taj tip. Ali sad više ne bih dala ruku u vatru. To s računima mu ne ide u prilog. Moram saznati istinu - smilila mi se dok je to govorila, neka tuga i nespokoj izbijali su iz nje. Sasvim sam dobro znala kako se osjeća.

- Gospođa Ksenija će to diskretno istražiti i čim nešto saznamo, javit ćemo vam se. Trebat će nam nekoliko dana - najavio joj je šef.

Dala mi je fotografiju muža. Krepki četrdeset i petogodišnjak, ovalna lica, tamne kose, s naočalama. Nije izgledao loše, ali zaista nije bio tip zavodnika i ljubavnika. Barem kako sam ih ja zamišljala. Dobro, vidjet ćemo.

Kada je klijentica otišla, šef mi je objasnio što ću i kako poduzeti. Iako sam, i što se praćenja ljudi tiče, već imala iskustva. Ako se to može nazvati iskustvom. Slijedila sam, naime, svog bivšeg muža Božu. I ja sam, baš kao i sadašnja moja klijentica, posumnjala da me vara. Ali, ja sam sama istražila što se događa.

Poslije četiri godine braka naš se ljubavni život pretvorio u dosadnu rutinu. Vjerojatno smo oboje tome pridonijeli, ali meni se činilo da se žar brže gasi kod njega. Često je kasno dolazio kući, premoren od posla, sposoban jedino da se zavali pred televizor. Od nekadašnjih nježnosti i strasti nije ostalo gotovo ništa. Čak ni vikendom nije imao volje posvetiti se meni, nego bi izlazio s prijateljima.

Onda je počeo igrati tenis. Nikad se nije bavio sportom, vrhunac rekreacije bilo mu je gledanje televizijskih prijenosa nogometnih i košarkaških utakmica. S pivom u ruci i zdjelicom kikirikija pred sobom. A sada je odjednom odlučio igrati tenis.

- Nikad nisam primio reket u ruku, ali Mirko me nagovorio. Uostalom, moram se malo gibati, inače ću potpuno zahrđati - pokušao mi je objasniti to iznenadno zanimanje za tenis.

- Nemam ništa protiv, i ja mislim da ti je potrebna rekreacija, ali sada ćeš imati još manje vremena za mene - promrmljala sam.

- Pa možeš nam se i ti pridružiti - rekao je ležernim glasom. Kasnije ću shvatiti da je to predložio reda radi, čvrsto vjerujući da ću odbiti.

- Ne, hvala. Ali razmislit ću o teretani.

Dva dana kasnije došao je kući s reketom, tenisicama, bijelim hlačicama i majicom, torbom za stvari. Sve novo novcato. Zaista je ozbiljno naumio igrati tenis, zaključila sam. Ali, ne samo vikendom, kako sam očekivala, nego i preko tjedna. Utorkom i četvrtkom, kadšto i drugih dana u tjednu, išao bi na tenis u večernjem terminu. No, igrao je sasvim drukčije igre, za koje mu nisu trebali ni loptice ni reket. Redovito sam mu prala odjeću za tenis, iako nikad nije bila osobito prljava ni znojna. Tek malo izgužvana. Vodio je računa o tim detaljima.

Ali onda je jedne večeri pogriješio. Došao je kasnije nego inače, objasnio da su se zanijeli igrom, odložio torbu u predsoblju i odjurio pod tuš. Željela sam odjeću odmah staviti s ostalim bijelim rubljem u stroj i otvorila torbu.

Imala sam što vidjeti! Odjeća je bila uredno složena, uopće je nije upotrijebio. Protrnula sam. Lagao je, dakle. Nije igrao tenis. Odmah sam pomislila na ženu. Da je bio sa svojim društvom, ne bi imao razloga bajati mi kako su se dečki zaigrali.

Zatvorila sam torbu. Ništa mu nisam rekla. Uvukla sam se u krevet i uzela knjigu u ruke. Ali, nisam mogla čitati. Božo me vara! Ipak, u dnu duše još je tinjala nada da možda griješim. Moram saznati istinu.

Trudila sam se da u onih nekoliko rečenica koje smo razmijenili prije spavanja ne primijeti koliko sam uznemirena. Loše sam spavala, a on je rano ujutro otišao na posao. Teniska je odjeća sada ležala na hrpi prljavog rublja, koju sinoć nisam potrpala u stroj. Bila je, kao i obično, lagano zgužvana. Naravno, nije imao pojma da sam vidjela da je nije upotrijebio. Kao, vjerojatno, ni puno puta ranije.

Idućeg sam četvrtka odlučila pogledati kako on to igra tenis. Nije časno uhoditi muža, ali još je kudikamo nečasnije lagati ženi i varati je. Naravno, nije ga bilo na terenu. Ni njegova prijatelja Mirka. Igraju li možda negdje drugdje?

Ne, odmah sam odbacila tu pomisao. Rekao mi je da je član kluba u koji sam navratila, tu nije bilo nikakve dileme. Raspitala sam se u upravi, Božo na taj teren nije dolazio.

Naš odnos već neko vrijeme nije bio ni sjena nekadašnjeg, ali ipak sam se osjećala povrijeđenom i izigranom. Ako ima drugu, najbolje je što prije sve raščistiti i razvesti se. Bila sam posve mirna i staložena kada se te večeri vratio kući.

- Onda, dragi, kako je bilo večeras? Na tenisu, mislim - upitala sam ga gotovo pa maznim glasom, tako da ironiju nije osjetio.

- Dobro, dobro. Sve mi bolje ide. Zamisli, danas sam isprašio Mirka. Prvi put. Nije mogao doći k sebi. Odmah sam mu morao dati revanš - lagao je gledajući me ravno u oči.

- Tamo, u vašem klubu? - željela sam biti posve sigurna.

- Naravno, a gdje drugdje? - pogledao me u čudu.

Još nije slutio što se iza brda valja. Kako li je samo samouvjeren i bezočan. Odlučila sam mu odmah zadati konačni udarac.

- Imate neki poseban teren? Nevidljiv za posjetitelje? Bila sam danas tamo, ali od Mirka i tebe ni traga ni glasa, a kamoli tenisa. Niti si uopće član kluba - zinuo je od zaprepaštenja kada sam mu to rekla. Nekoliko je sekundi samo piljio u mene.

- Ja, objasnit ću ti… - počeo je mucati.

- Sve je jasno, dragi moj. Ti uopće ne ideš na tenis. Shvatila sam to nekidan i po tvojoj odjeći, zaboravio si je zgužvati. Nismo mala djeca, nemojmo se igrati. Imaš drugu. Ne vuci me za nos. Budi pošten i priznaj. Barem toliko zaslužujem nakon što smo toliko vremena proveli zajedno - izgovorila sam u dahu.

Grozničavo je razmišljao. No, shvatio je da nema odstupnice i priznao je da sam u pravu, da je zaljubljen u drugu ženu i da bi želio biti s njom. Zacijelo je i njemu laknulo kad je istina izišla na vidjelo.

Razvod mi nije preteško pao. Naš je brak ionako izgubio smisao. Bila sam još mlada i bit će prilike da upoznam nekog drugog muškarca. No, nisam računala s tim da ću, osim muža, uskoro izgubiti i posao. Tako sam se našla tu gdje jesam - sama i bez posla. Hoće li mi detektivska agencija pomoći? Nisam u to baš vjerovala, ali zdušno sam se bacila na svoj prvi zadatak.

Nije bilo lako pohvatati sve konce, uhvatiti eventualnog preljubnika na djelu. S Božom mi je bilo lako jer sam ga dobro poznavala. Sa suprugom moje klijentice išlo je kudikamo teže. Šef mi je savjetovao da ga pokušam pratiti od odlaska s posla do povratka kući. Nije to baš bilo tako jednostavno. U gradskoj vrevi svaki vam se automobil u trenu možete izgubiti s oka.

Onda sam došla na ideju da ga ne slijedim, nego da ga čekam u hotelu gdje zalazi, čije je račune klijentica našla. Doduše, nekoliko sam poslijepodneva uzalud sjedila u hotelskoj kavani, odakle sam imala dobar pogled na recepciju, ali onda sam ga napokon ugledala.

Lako sam ga prepoznala po fotografiji koju mi je klijentica dala. U društvu s njim bila je lijepa, mlada plavuša, barem dvadesetak godina mlađa od njega. Kako li ju je samo uspio smotati? Zacijelo troši puno novca na nju.

Na recepciji su uzeli ključ od sobe. To sam uspjela snimiti mobitelom. No, nisu krenuli prema dizalu, nego u restoran. Dakle, najprije će nešto pojesti. Činilo mi se da, barem za početak, imam prihvatljiv dokaz o preljubu, ali ipak sam odlučila još pričekati.

Bilo bi dobro da ih vidim kako odlaze u sobu. To bi bio završni udarac. Naručila sam još jednu kavu, a onda otišla u toalet i pritom zavirila u restoran. Bilo je malo gostiju, pa sam ih odmah ugledala. Unijeli su se u razgovor. No, nisu se dodirivali, što me začudilo. Ni po čemu se ne bi moglo zaključiti da su ljubavnici. Naravno, paze da ih netko ne primijeti.

Prepustit će se jedno drugome kasnije, gore u sobi. Vratila sam se u kafić, spremna čekati koliko bude potrebno da ih uhvatim kako ulaze u dizalo.

Dva su sata proveli u restoranu, a onda su se napokon pojavili. Došli su do recepcije, on je kreditnom karticom platio račun. Za jelo i sobu, zaključila sam. I onda su me iznenadili. Djevojka je, držeći ključ sobe u ruci, pozvala lift, poljubili su se u obraze i ona je sama otišla u sobu. A muškarac je krenuo prema izlazu iz hotela.

Zaboga, kakvu li to igru igraju? Jesu li toliko oprezni u strahu da ih netko ne vidi? Hoće li k njoj doći nekim drugim putem?

Ostavila sam novac za popijene kave na stoliću i pohitala za njim. Otišao je na hotelsko parkiralište, sjeo u automobil i odvezao se. Ostala sam potpuno zbunjena. Što se to događa? Još sam neko vrijeme šetala oko hotela misleći da će se možda vratiti, ali nije se više pojavio.

Sve to nije imalo nikakva smisla. No, možda se iznenada nešto dogodilo što ih je spriječilo da ostanu zajedno. Ali, zašto je onda djevojka otišla u sobu?

Nisam znala što da radim. Da čekam da se on vrati? Hoće li možda ona uskoro izaći? Moj prvi zadatak, pa tako kompliciran i zagonetan. Baš nemam sreće. Nazvala sam šefa da mi savjetuje što da radim, ali nisam ga dobila. Ni na telefon u uredu ni na mobitel. Krenula sam kući. Onda mi je palo na pamet da bih mogla nazvati klijenticu, možda joj se suprug vratio kući. Tako je i bilo.

- Ne mogu sada razgovarati, upravo mi je muž došao doma - prošaptala je u slušalicu.

- Dobro, nazovite me kad budete mogli - zamolila sam je.

- Jeste li nešto doznali?

- Ne, još ništa - ostavila sam si mogućnost za uzmak jer mi uopće nije bilo jasno što se zapravo događa. Ima vremena, tješila sam se, saznat ću. Nije pitanje sata ili dana.

Sa šefom sam razgovarala sutradan u njegovu uredu. Ispričala sam mu potanko što sam saznala i vidjela, pokazala mu fotografiju na mobitelu. Pažljivo me slušao, rukom se gladeći po bradi.

- Nije mu ljubavnica - način na koji je to rekao pokazivao je da uopće ne sumnja u taj zaključak.

- Mislite? A što mu je onda? Zašto se sastaju u hotelu, zašto to taji od žene?

- To još ne znamo pouzdano. Postoji nekoliko mogućnosti. No, gotovo sam siguran da znam o čemu se radi. Pozvat ću gospođu Zdravku pa ćemo najprije s njom popričati.

Na neki me način zadivio u tim trenucima. Ponašao se poput pravih detektiva koje sam gledala u krimićima. Nema sumnje, ima iskustva i zna što treba raditi. Nazvao je klijenticu i ona je došla istog poslijepodneva. Bila je vidno napeta, strahujući od onoga što ćemo joj reći. Kao da se već pomirila s tim da je muž vara. Kad sam joj ispričala što sam jučer vidjela, i ona je ostala iznenađena.

- Ne mogu to shvatiti. Koliko razabirem iz vaše priče, čim je otišao iz hotela, došao je doma. I ostao kod kuće cijelo vrijeme. Dakle, nije mu se ništa ispriječilo zbog čega nije mogao ostati s njom - u nedoumici je vrtjela glavom.

- Pa to je ono što i mene čudi. Platio je račun i otišao. Doma, k vama. Šef misli da mu ta djevojka nije ljubavnica. Ali što… - nisam uspjela završiti rečenicu jer mi je šef potezom ruke pokazao da zašutim.

- Kada se uzme u obzir sve što se događalo, mislim da nema dvojbe. Zaista mu nije ljubavnica - rekao je samouvjereno. - Dakle, a što mu je onda? Ja znam. Dao bih ruku u vatru da ne griješim. Možemo to saznati istragom, ali najbolje je da on sam kaže istinu - uživao je u svojoj maloj predstavi.

Nas smo dvije šutjele. Što mu može biti? Prijateljica? Osoba koja ga zbog nečega ucjenjuje? Ali onda nipošto ne bi bio tako ljubazan s njom. Poslovna partnerica? Sve mi se to činilo besmislenim.

- Što bih sada trebala učiniti? - iz misli me prenuo klijentičin glas.

- Pitajte ga direktno tko je mlada žena s kojom se sastaje - predložio je šef.

- Onda će znati da sam ga uhodila, a to mi baš ne služi na čast - nećkala se.

- Samo ga vi pitajte. I njemu ponešto ne služi na čast. Bude li iskren, a nema razloga da ne bude, neće biti problema. Uostalom, recite mu da vam je to ispričala prijateljica koja ga je vidjela u gradu. Učinite to što prije - savjetovao joj je.

- Dobro, kažete da ste gotovo sigurni tko je ta žena. Recite mi onda tko je.

- Ne želim ništa prejudicirati. On vam to mora reći. Ako ne bude htio, povući ćemo novi potez.

Kada je otišla, znatiželjno sam pogledala šefa. Nadala sam se da će meni reći što mu je na umu.

- Gledajte, Ksenija, nije to tako zagonetno kako se čini. Ne mogu biti sto posto siguran, ali sve upućuje na to da je tajanstvena dama njegova kći. Iz nekog je razloga taji pred ženom, ali mislim da će sada priznati, pa će biti lakše i njemu i našoj klijentici - bio je posve uvjeren u ono što govori.

Nije pogriješio. Sutradan se javila Zdravka i rekla nam da joj je muž priznao da ima kćer sa ženom s kojom se nije vjenčao. Dijete je redovito financijski pomagao, iako s njom nije kontaktirao, što mu baš ne služi na čast. Njih su dvije živjele u Splitu, kćer je pukim slučajem vidio prije nekoliko mjeseci, kada je tamo bio na službenom putu. Kako je povremeno dolazila u Zagreb, želio ju je napokon upoznati, pa su se viđali. Očigledno mu je oprostila što ranije nije želio kontakt s njom. Platio bi joj hotel i ručak, otuda i računi koje je našla.

- Žao mi je što mi nije priznao da ima to dijete, uostalom dogodilo se to prije nego što smo se upoznali, ništa mu ne bih zamjerila. Ali, bojao se moje reakcije, što je potpuno besmisleno. Uopće ne razumijem takvo ponašanje. Puno ste pomogli i meni i mužu i zahvalna sam vam zbog toga - godila mi je njezina pohvala.