Studentske patnje i problemi saborske zastupnice Perković

Nema nikakve sumnje da su sport i sportaši, za većinu hrvatske javnosti, ono što se obično naziva “najboljim promotorima Hrvatske u inozemstvu”. Bez obzira je li u pitanju nogometna reprezentacija, rukometaši, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Nikolaj Pešalov, prosječan Hrvat uvjeren je da ljudi diljem svijeta misle dobro o Hrvatskoj zbog bronce “Vatrenih” 1998. u Francuskoj ili jer je Toni Kukoč godinama nastupao s Michaelom Jordanom.

Pokojni predsjednik Franjo Tuđman može biti spokojan jer njegova je ostavština teza kako je sport nastavak rata drugim sredstvima, koja je danas općeprihvaćena koliko i sposobnost bilociranja Zlatka Sudca. I podjednako istinita, ako ćemo biti realni.

U tom kontekstu može se gledati slučaj Sandre Perković, kao profesionalno biolocirane mlade žene, koja je istovremeno poznata bacačica diska, ali i saborska zastupnica s liste Milana Bandića. Ona je legitimno izabrana zastupnica, koja to, zapravo nije jer nikada ne dolazi u Sabor. Ali ovo nije neki problem jer unatoč nedolascima na posao, na Markovu trgu joj ide radni staž i prima plaću. Ipak joj nije lako i prije nekoliko dana je objavljeno kako ove godine ima više problema s odnosom Hrvatskog olimpijskog odbora nego lani jer HOO još nije isplatio stipendije.

Prema podacima iz imovinske kartice, ona je prošle godine od bavljenja atletikom zaradila 1,178.302,44 kune, što je oko 150.000 eura. Pošteno zarađen novac, i baš zato, potpuno je promašena njezina kuknjava o kritičnoj socijalnoj situaciji bilociranih sportaša, koji se u slobodno vrijeme bave politikom.

Za to vrijeme, nitko ne zna što zastupnica Perković misli o Karamarkovoj aferi s MOL-om, Jasenovcu i Bleiburgu, reformi javne uprave, treba li ukinuti županije ili koje kandidate podržava za nove ustavne suce? A to su, uglavnom, teme koje spadaju u poslove žena i muškaraca čije je radno mjesto u Hrvatskom saboru. Jedino po čemu je Sandra Perković upamćena u ovdašnjem parlamentarizmu bio je njezin prvi (i jedini) dolazak u Sabor kada su mediji objavili da je nosila “majicu otvorenog dekoltea, no ono što je mnogima posebno zapalo za oči bila je njezina kožna mini-suknja”. Nakon konstituirajuće sjednice, prema službenim podacima, više nije pojavila u Saboru, a ako se i pojavila, nije se registrirala. Pritom je imala ispričnicu jer je bila na pripremama pa bacala disk u Šangaju, a za to vrijeme znojili su se u vladajućoj koaliciji, jer tjednima nisu uspjeli skupiti kvorum u Saboru.

Slučaj Sandre Perković pokazuje sav besmisao populističke politike kojom se glasovi na izborima kupuju zahvaljujući popularnim sportašima. Politika je ozbiljna javna djelatnost kojom se ne bavi u fušu.

Ionako je sport mistificiran u Hrvatskoj, a prema mišljenju ovog autora, jedan od najsramotnijih poteza vlade Zorana Milanovića bilo je donošenje zakona o sportskim mirovinama.

Čak 163 hrvatska sportaša vlasnika medalja s olimpijada i svjetskih prvenstava ima pravo na mjesečnu naknadu, čim navrše 45 godina. Ni lijeni zastupnici nisu se izborili za ovakve privilegije.