Xenia Detoni: Kada sam ljuta, vičem na mađarskom. Psovke su im ‘maštovitije’ nego naše. Drastične su i dugačke, opisne, detaljne...

Xénia Detoni je, bez sumnje, izvrsna prevoditeljica mađarskih književnih djela na hrvatski jezik. Objavljeno je, do sada, tridesetak njenih prijevoda knjiga mađarskih autora, od nobelovca Imre Kertésza do najnovije knjige Pétera Nádasa “Paralelne pripovijesti”. Za ovu zadnju, koja ima 1600 stranica, gospođa Detoni dobiva prošle godine veliku nagradu hrvatskog Ministarstva kulture, “Iso Velikanović”. Prevođenje književnih djela iznimno je zahtjevan rad, umijeće i umjetnost kojima su alati ne samo jezici nego i svestrana kultura, enormno znanje, tradicija, posvećenost i neopisiv “zicflajš”. Dobila je i veliku nagradu Kiklop za prijevod romana “Harmonia caelestis” grofa Pétera Esterházyja 2005. godine. Aktualno je, ponovno, uz Trudu Stamać i Gigu Gračan, u konkurenciji za tu istu uglednu nagradu. Uz to, Xénia Detoni je simultana i konsekutivna prevoditeljica, mama dizajnera Vibora i pijanista Danijela, supruga slavnog hrvatskog kompozitora Dubravka Detonija, snaha velikog slikara i grafičara Marijana Detonija. Xénia i Dubravko Detoni već dvadesetak godina žive i rade u Dubrovniku...

Mađarica ste?

- Uvjetno rečeno, jesam. Odrasla sam s majkom i bakom koje su Mađarice. Oca sam srela samo jednom u životu, na sat i pol. Rođena sam i odrasla na salašu uz rijeku Tisu, kod Bačkog Gradišta, to je 11 kilometara južno od Bečeja, u Vojvodini, naravno.

Zvuči kao - u priči.

- I bilo je kao u priči. Nažalost, salaš više ne postoji, ne postoji ni divan botanički vrt što ga je moj djed, školovani seljak, tamo posadio.

Lokalni pekar je posjekao četiri jablana stogodišnjaka. A nema više ni bagrema. Bilo mu je zima pa je trebao drvo za ogrjev. Mama je tamo živjela sama, imala je blizu 80 godina. Kome da se žali? Ja sam tada, već dugo, živjela u Hrvatskoj. Sječa jablanova bila je potkraj devedesetih. Razumijete?

Bilingvistička obitelj

Razumijem. Jezik vaše mame, i vaš, je mađarski?

- Doma smo govorili mađarski, išla sam u dvojezičnu školu: svi predmeti bili su na mađarskom osim tadašnjeg srpsko-hrvatskog. Tek sam u Zagrebu naučila hrvatski jezik.

Naučili ste muža govoriti mađarski? On svakako ima sluha. Kompozitor je.

- Dubravko nije naučio mađarski. Ima pasivno znanje. Dosta razumije.

A sinovi?

- Sinovi su školovani u hrvatskim i mađarskim školama i na fakultetima u Budimpešti. Govore izvrsno oba jezika. Bilingvisti su. Iako, nitko od nas nema mađarsko državljanstvo.

Dubrovačko narječje poznajete...

- Da, ja sam sada već vrlo odgovorna pripadnica dubrovačke lokalne zajednice. Ne osjećam se strancem u Gradu. Moj dom je u Dubrovniku.

Kakav je osjećaj živjeti u Dubrovniku zimi?

- Ono što me osupnulo je ta neopisiva tišina zimi. Čudesna, nakon one jezične vreve ljeta. Prolaze sati a da se ne glasa ni čovjek, ni životinja, ne čuje se ni vozilo. Ništa. Mi stanujemo na brdu, poviše ‘Argentine’. Treba mi točno osam minuta pješice od kuće do Kneževa dvora na Stradunu. Dubrovčani su tihi i kad slave, čak im ni svadbe nisu pretjerano bučne. Fini ljudi, Dubrovčani. Žive svoj život. Buku tamo prave samo oni koji ne poštuju Grad.

Budućnost Dubrovnika

Turisti?

- Zimi ih je malo. Inače, zanimljivo je, primijetila sam da su najtiši turisti Azijati. Rusi, Japanci, Kinezi... Naravno, govorim o ljetnom dobu. Čujem ih kako prolaze kraj naše kuće i odlaze na famoznu dubrovačku Žičaru, pa njome na Srđ.

Srđ, golf-tereni?

- Kreativnost je ono što sasvim sigurno koristi. Ako paze kakva će to biti vizura, kakav će biti sadržaj, to naselje lijepih vila, kao što je to u Rijeci dubrovačkoj i Lozici s hortikulturom i reprezentativnom arhitekturom - zašto se ljepota Dubrovnika ne bi prenijela i na jednu višu razinu? Ljudi koji gore žive prodali su svoje kvadrate i hektare i naplatili su to. Nije bilo prisile. Prema tome, prepostavljam da su svi zadovoljni. Gore na Srđu je selo Brgat koje je, zapravo, dio grada. Tamo ljudi ne žive baš lagano: nemaju redovitu komunikaciju s gradom pa ako se njih pita, oni nisu protiv gradnje novih sadržaja na Srđu. Kvaliteta života će tamo gore svakako porasti. Jedino što me brine je to što još nitko ne razmišlja, nakon 64 godine Dubrovačkih ljetnih igara, o gradnji festivalske koncertne dvorane, gore na tom prekrasnom Srđu. To bi bio pun pogodak. Dvorana s predvorjem, a predvorje bi imalo fenomenalan pogled na more, na Elafitske otoke i otočiće.

Kad odlučite prevesti knjigu s mađarskog na hrvatski, kako to započinjete? Prvo čitate knjigu na mađarskom?

- Da, ali ne samo tu knjigu. Pročitam knjigu i sve kritičke osvrte, eseje i napise o njoj. Odem i na internet, na Google, na mađarsku digitalnu Književnu akademiju... Tamo su svi značajni mađarski psici, a posebice oni koji su dobili najvišu državnu, ‘Kossuthovu nagradu’, poput našeg ‘Nazora’. Dakle, dobro se pripremam. Čak, pokušavam doći i do onoga što je bilo prije same knjige, romana, odnosno doznati što je to motiviralo autora da je napiše. Zatim, moram sve razumjeti na mađarskom. Na primjer, kod Nádasevih ‘Paralelnih pripovijetki’ morala sam se dosta baviti problematikom eugenike, znanosti koja se bavi poboljšanjem ljudskih gena. U istoj knjizi, radi nabrajanja tipičnih zanata i alata Roma, morala sam identificirati kako se to zove na mađarskom pa potom i na hrvatskom. Pročitala sve što sam našla o Romima u Hrvatskoj. To je dugo trajalo. To je nešto poput komplicirane križaljke: dobro je kad riješiš horizontalne linije, ali to se mora perfektno uskladiti i s okomitim linijama.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista