Stjepan Gal iz Slatine bio je na Papuku, gdje radi kao rendžer. Potres su, kaže, osjetili i tamo, a tada je poruka o velikoj šteti i žrtvama na Baniji stigla putem interne WhatsApp grupe u kojoj HGSS-ovci međusobno komuniciraju. Odmah je otišao po opremu i psa i krenuo na put. Stigao je na potresom pogođeno područje u 16 sati. Prizori koje su tamo ugledali bili su nestvarni.
Gal i njegov pas Adi bili su naime u selu Žažini, gdje se urušila lokalna crkva.
U njoj su u trenutku potresa bili župljani koji su u utorak ujutro došli raščišćavati štetu koja je nastala u manje razornom potresu dan prije. Kad se zatreslo u 12.20, većina ih je uspjela pobjeći iz zgrade, no jedna osoba nije. Ispod ruševina ostao je zarobljen orguljaš koji je čistio svoj instrument, orgulje. Nažalost, do Galova dolaska već je bilo jasno da je, nažalost, mrtav, a Adi je to potvrdio svojim lavežom, u 18.46 sati.
Naime, kako priča Gal, kada je pronađena osoba živa, Adi laje veselo, a kada je mrtva, uznemiren je i tužan, i ima specifičan lavež, kao da reži.
- Orgulje su na lijevoj strani, tamo su stepenice, sugerirali su mi da je osoba tamo. Na lokaciji su već bili alpinisti i speleolozi iz Splita koji su ga pokušavali locirati. Tri su ulaza u crkvu, a na prvome pas je osjetio osobu, i to na suprotnoj strani od onoga gdje se mislilo da jest. Svako toliko tlo je podrhtavalo, padala je žbuka... Dečki iz Splita, kolege GSS-ovci, došli su unutra, i vatrogasci... Cijelo vrijeme postojala je opasnost da se na nas uruši ostatak crkve. Ja sam u jednom trenutku rekao da izađu. Ako već moramo nastradati, da nas bude što manje. Da nas bude dvoje, a ne šestero. Par puta smo morali bježati van iz crkve. Ako vam padne nekoliko tona materijala na glavu, ne može vam ništa pomoći - govori Gal. GSS-ovci i vatrogasci uspjeli su poginulog orguljaša izvući iz ruševine već u 19.20 sati. U razgovoru s Galom doznajem da njegov potražni tim ima veliko iskustvo s pronalascima mrtvih. Pitam ga kako se nosi s tim.
- Puno radimo stare grobove, i moj pas i psi mojih kolega sposobni su naći grobove stare 100, 200, 500 godina. Radimo puno u potrazi za nestalima iz Domovinskog rata, radimo s policijom... Nažalost, imao sam dosta pronalazaka mrtvih osoba... Čujte, nama je u interesu da njihova obitelj može tu osobu dostojno ispratiti i sahraniti, ako ništa drugo. Nažalost, puno sudbina se vidi, teških i tragičnih. Mora se čovjek malo distancirati od toga, jer ne bi bilo dobro po nas. Dok se radi, ne stigne se razmišljati o tome, to dolazi kasnije, kada stignete kući. Kada se opustite, obuzmu vas emocije - kaže.
Gal već ima iskustvo sudjelovanja u pretraživanju ruševina nastalih u potresu, i to u jednoj od najvećih tragedija u Europi posljednjih desetljeća, u talijanskoj L'Aquili. No, to je, kaže, bilo potpuno drugačije od Banije.
- Tamo smo došli već pred kraj, u ispomoć. Talijani imaju jako puno potražnih timova i već je sve, manje-više, bilo gotovo. Ovdje smo, pak, stigli odmah nakon potresa i bilo je strašno. To je bilo nešto s čime se još nismo susreli. Dok smo putovali prema Baniji, nismo očekivali da će biti tako strašno, netko nam je pokazao snimke i mislili smo da se zeza, da je to negdje iz Japana, iz Hiroshime, a ne iz centra Petrinje. Na terenu smo imali nekoliko potražnih timova i već do pola noći sve je bilo pregledano, a mi smo cijelo to vrijeme odlazili do ljudi, pomagali im, što god je trebalo, nosili im hranu, vodu i druge potrepštine - govori.
Svim HGSS-ovcima koji su sudjelovali u potrazi i spašavanju bilo je to veoma emotivno iskustvo, gdje su, uz traganje za nestalima, tješili i pomagali onima koji su preživjeli, s ozljedama ili bez njih, nesretnim ljudima koji su ostali bez domova, bez članova svojih obitelji. U razrušenim naseljima, na hladnoći u mraku, bez struje, ljudi su bili uplašeni i izgubljeni, a tlo se sve vrijeme trese.
I nisu bili jedini koji su otišli tamo.
U utorak ujutro članovi HGSS-ovih potražnih timova, koje čine čovjek i pas tragač, bili su u Karlovcu na treningu. U 12.10 trening je već bio gotov i spasioci su se družili uz zakusku, analizirajući rezultate treninga, kada se tlo zatreslo.
Odmah je bilo jasno da se nešto ozbiljno dogodilo i da ćemo biti potrebni - priča nam Dubravko Butala Bana, voditelj HGSS-a iz Karlovca. Na treningu je bio Kruno Stipetić Drnke iz Ogulina, a vodio ga je njihov instruktor Neven Putar Neno. Butala, Stipetić i Putar odmah su doznali da je epicentar potresa u Baniji i da su se srušile mnoge kuće te da ima ljudskih žrtava. Pokupili su svoju opremu i sa psima krenuli put Banije, gdje su stigli za manje od sat vremena.
- To je bila situacija koja nadilazi sva emocionalna i psihička stanja s kakvima se susrećemo inače... Kada vidite da su stradali ljudi, i to pretežno slabije imovinske moći.... To vam je izgledalo kao da je netko kamionom iskrcao šutu. Kao da je smetište šute, nije se uopće vidjelo da su to do trenutka potresa bile kuće - kaže nam Neno Putar, koji je koordinirao akcijom iz HGSS-ova stožera. Ali, vremena za procesuiranje šoka i tuge nije bilo, to se radi kasnije, u samoći ili s prijateljima iz službe.
Potraga je krenula. Stipetić je ušao u petrinjsku Gradsku vijećnicu, gdje se sumnjalo da je, pod ruševinama, zatočena jedna osoba.
- Pretraživao sam zgradu i vidio da je u jednoj od prostorija od 20-25 kvadrata nekih metar i pol cigle, a vrata su bila blokirana. Draco je dao signal da je unutra živa osoba. Već po frekvenciji njegova laveža znam prepoznati je li osoba živa ili mrtva - kaže Stipetić.
- Na potražnim timovima velika je odgovornost jer mi smo ti koji nakon što psi pregledaju ruševine ustanovljujemo da unutra nema nikoga i obustavljamo daljnu potragu. Prostor za grešku ne postoji jer su u pitanju ljudski životi - dodaje.
Draco je Stipetićev belgijski ovčar star sedam i pol godina. Kako kaže Stipetić, odmah po pronalasku, Draco i on morali su ići dalje, pretraživati druge zgrade, a kolege iz HGSS-a i vatrogasci počeli su micati cigle. Ispod njih pronašli su živu žensku osobu, zaposlenicu Grada.
- Dva sata kasnije kolege su došle do mene, čestitati i poljubiti psa. Uspjeh ovakve akcije nije rezultat rada pojedinca, već čitavog tima, jer sami čovjek i pas, bez logističke podrške, bez koordinacije, takvo što ne bi mogli odraditi - kaže.
Dubravko Butala Bana, HGSS-ovac s četrdesetogodišnjim iskustvom, stigao je u Majske Poljane gdje su prizori bili stravični - selo je u nekoliko sekundi nestalo s lica zemlje. Prvi pronalazak njegova psa Tora bile su dvije mrtve osobe pod ruševinama jedne kuće. Kako priča Butala, za razliku od Stipetićeva i nekih drugih pasa tragača, Tor nema različiti lavež kad nanjuši živu ili mrtvu osobu.
- Ali, osjeti moju vibru, osjeti kada sam tužan ili uznemiren - kaže.
Dok su bili kod prve kuće sa žrtvama, dojavljeno im je da ima nestalih još u jednoj ruševini. Žurno su krenuli tamo.
- Ispod su bili djed i baka. Djed je, nažalost, bio mrtav, ali baka je bila živa. Dok smo je otkopavali, razgovarali smo s njom, provjerili smo joj puls... Uspjeli smo je izvući, i to nam je najveća nagrada. To je razlog zašto uopće radimo ovaj posao, jer mi HGSS-ovci smo volonteri, a spašeni ljudski život najveća nam je motivacija - priča Butala, koji nam kaže da pas može nanjušiti jednu ljudsku molekulu ispod sve te šute.
Svim HGSS-ovcima koji su sudjelovali u potrazi i spašavanju bilo je to veoma emotivno iskustvo, gdje su, uz traganje za nestalima, tješili i pomagali onima koji su preživjeli, s ozljedama ili bez njih, nesretnim ljudima koji su ostali bez domova, bez članova svojih obitelji. U razrušenim naseljima, na hladnoći u mraku, bez struje, ljudi su bili uplašeni i izgubljeni, a tlo se sve vrijeme trese.
- U jednu kuću pored one koju smo pretraživali došla je gospođa, rekla nam je da ide po robu, jer sutra mora na posao, da radi u trgovini. Dok je bila tamo, opet se zemlja zatresla, dosta snažno. Gospođa je odskočila gotovo metar u zrak. Pala je na tlo i počela se tresti, zagrlili smo je i tješili. Ljudi su strašno traumatizirani. To što su prošli, to je nezamislivo - priča mi Dubravko Butala.
Zoran Laslavić je vatrogasac iz Opatije koji je sa svojim potražnim psom, kujom Rain, s timom vatrogasaca iz Primorsko-goranske županije krenuo odmah nakon potresa i u Petrinji je dočekao i Novu godinu.
- Potraga sa psima samo je jedan dio posla koji obavljamo. Pas je uvijek uz mene i, ako se ukaže potreba, odnosno kada postoji sumnja da imamo nestalu osobu, onda krećemo u potragu, a cijelo vrijeme radimo sve druge poslove. Iako se, kao vatrogasci, stvarno nagledamo svačega, s ovakvim nečim još se nismo sreli - priča.
Vatrogasci su u radu sa psima relativno novi, u odnosu na HGSS. Laslavić je bio inicijator da se pse tragače uvede u rad vatrogasaca u potragama za nestalima. Danas je služba timova sa psima tragačima uspostavljena i ima ih sve više, po cijeloj Hrvatskoj, a Laslavić je instruktor i vodi školovanje tih pasa u Šapjanama. I njegova supruga je vatrogasac i ima psa tragača, ali ona nije išla u Petrinju. Prije godinu dana dobili su bebu, a Rain je obožava. Novu godinu Laslavić je, kao i brojni članovi interventnih službi koji su ostali na terenu, dočekao daleko od svoje obitelji, u šatoru, u noći u kojoj se temperatura spustila dva Celzijeva stupnja ispod nule. Atmosfera je to koju je većini ljudi teško i zamisliti - grad i sela bez struje, svuda uokolo mrkli mrak
. - Jedino svjetlo koje imate su rotirke interventnih vozila. Ali, dok radite, ne razmišljate o svoj toj tragediji oko sebe, o onome što ste vidjeli i doživjeli. Fokusirani ste na druge stvari. Kasnije, u šatoru, izgrlite se i isplačete s kolegama - kaže opatijski vatrogasac.
No, spasiocima je u glavi da će se oni vrlo brzo vratiti svojim obiteljima i biti u svojem domu, na toplome, dok su ovdje ljudi koji su ostali bez doma i njihova sudbina je neizvjesna. Mnogi od njih, stariji ljudi, nisu željeli otići od svojih kuća koje su pretvorene u ruševinu. Koordinator akcije Neven Putar Neno kaže da je u potrazi za stradalima na Baniji sudjelovalo ukupno 14 HGSS-ovih potražnih timova. Uz HGSS-ove i vatrogasne potražne timove, Putar nam kaže da su na terenu bili i članovi KOSPP-a, zagrebačkog kluba za obuku pasa tragača. Pored dvije žive, HGSS-ovci sa psima pronašli su četiri poginule osobe, i to u Majskim Poljanama.
- Kad se radi o spašavanju ljudskih života u ovakvim katastrofalnim uvjetima, pas je najvažniji resurs, jer najbrže može detektirati osobu koja se nalazi pod ruševinama. Ne postoje takva mehanička sredstva, takva kamera ili bilo što drugo što bi tako brzo moglo detektirati osobu pod ruševinama. Mi imamo strahovito puno akcija, nekoliko puta tjedno tijekom čitave godine, gdje psi nalaze osobe, žive, a, nažalost, i smrtno stradale - kaže Putar te ističe ono što govore svi spasioci, da uspješna potraga nije rezultat rada niti jednog pojedinca ili pojedinog psa, nego cijelog tima.