Glazbeni vremeplov Pink Floyda

U vrijeme u kojem je gotovo svaki album, danima pa i tjednima prije službene objave, dostupan na internetu, ekskluzivno preslušavanje “The Endless River” Pink Floyda - dva tjedna prije izlaska Dancing Bear ga je upriličio za osam hrvatskih glazbenih novinara u skopu Zagreb Hi-Fi Multimedia Showa - izgledalo je poput povratka u doba u kojem su izlasci važnih albuma bili nestrpljivo iščekivani događaji od kulturološke i društvene važnosti.

Naime, mi, glazbeni kritičari već godinama uglavnom pišemo o onome što je publika već mogla čuti i teško se sjetiti kad smo posljednji put bili u prigodi da pišemo o novom albumu kojeg “još nitko u Hrvatskoj nije čuo”, a koji se u slučaju “The Endless River” Pink Floyda čuva poput Fabergeovih jaja.

Prog-rock simfonija

Doduše, ovo “novi” u slučaju “The Endless River” treba uzeti sa zrncem rezerve jer posrijedi su snimke nastale na bazi sessiona, kolokvijalno nazavanog “Big Spliff” iz kojeg je prije 20 godina proziašao tada posljednji album Pink Floyda “The Division Bell”. Dakle, nije sve na novom albumu Floyda novo, ali nisu posrijedi ni samo stare snimke.

Najispravnije je konstatirati kako su gitarist David Gilmour i bubnjar Nick Mason, uz niz suradnika i koproducenata, odabrali njima najzanimljivije dijelove iz opsežnog “Big Spliff” arhiva, nadodali nove sekvence i od svega sklopili jedan “hommage” ili “tribute” album u spomen na Ricka Wrighta. Tehnički – jer Wrighta više nema, ali je niz njegovih dionica ostao, a Waters, premda živ i zdrav, već tridesetak godina nije u bendu – posrijedi je album dvojice živućih i jednog pokojnog člana Pink Floyda.

Izuzevši na sam kraj smještene, pjevane skladbu “Louder Than Words” koja ima funkciju singla ili radijskog teasera, “The Endless River” je posve instrumentalni album kojeg je moguće percipirati i kao četverostavačnu prog-rock simfoniju s nekoliko nosećih melodijskih tema s kraćim, provodnim umecima. “Montaži” snimaka nema se što prigovoriti, Pink Floyd su i s Watersom i bez njega u tom poslu ostali majstori. Nadalje, Gilmourova gitara instantno je prepoznatljiva, nadnaravno lijepa i čista. Ona je prava zvijezda unatoč izostanku vokala ipak tipičnog albuma Floyda. Karaktersitične Wrightove klavijature također su naglašene dok su Masonovi bubnjevi manje istaknuti.

“The Endless River” prvenstveno je ambijentalni album, ali ne i “Pink Floyd za 21. stoljeće”, kako je to najavio Gilmour. Ipak je ovo, kako je i sam Mason izjavio za NME, “ekstremno staromodan” album”. Kao stvoren za dvostruku LP ploču na čijoj se “A strani” nalazi skladba “Ebb And Flow” koja jako podsjeća na glavne teme s albuma “Wish You Were Here” dočim na “C strani” kompozicija “Alons-y (1)” priziva gitarističke i ritmičke obrasce s albuma “The Wall”.

Također, “Autumn '68” asocira na komoziciju “Summer '68” s albuma “Atom Heart Mother”, a naslovi “Things Left Unsaid” i “The Lost Art Of Conversation” sugeriraju slom komunikacije što je bila i tema albuma “The Division Bell”.

Prvi u posljednjih 20 godina

Fanovi Pink Floyda, posebice stari i tvrdokorni, definitivno će doći na svoje, a oni kojima radovi tog slavnog i povijesno velikog i bitnog, no često i precijenjenog benda teško sjedaju, naći će niz zamjerki poput glomaznosti cjeline koja se u svojoj grandioznosti povremeno doima ispraznom i pretencioznom. No, zgodno je primijetiti kontekst u kojem izlazi novi studijski album Pink Floyda, prvi u posljednjih 20 godina što je jedna od najdužih diskografskih stanki u nečijoj karijeri. U vrijeme objave albuma “The Division Bell” CD se tržio ka halva, LP je bio na zalasku, a stalno dostupna i (gotovo) besplatna glazba na internetu u stratosferi nezamislivog.

Danas je obrnuto, ali nema sumnje da će i u radikalno drugačijim okolnostima 2014. godine novi album Pinkića biti jedan od najprodavanijih albuma ove i posljednjih nekoliko sezona. Zanimljivo jer, premda djelo uvijek traženih Pink Floyda, “The Endless River” je instrumentalni, ambijentalni i konceptualno donekle zastarjeli prog-rock album. Bude li tako, logično je postaviti pitanje je li “The Endless River” kojeg u raznim gradovima svijeta prate i ogromne ulične instalacije argument u prilog teze o neuništivosti ili labuđi pjev albuma kao umjetničkog formata rock i popularne glazbe. Debata je otvorena.

Ako, pak, Gilmour i Mason odluče u dogledno vrijeme organizirati turneju Pink Floyda, bez pokojnog Wrighta i Watersa koji za takvo što ne želi ni čuti, brutto zarada mogla bi se popeti iznad pola, a možda i cijele milijarde dolara, ovisno o broju eventualnih koncerata. To je “realna dimenzija” novog albuma Pink Floyda čija karijera, ma koliko se navike slušatelja i narav popularne glazbe u proteklih 20 godina izmijenili, teče kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.

Baš poput “beskonačne rijeke” koju nisu zaustavili ni tektonske promjene glazbene industrije, ni odlazak Watersa, ni smrt Wrighta kojem je posvećen “The Endless River”, a ni koncem 60-ih gubljenje razuma također već neko vrijeme pokojnog “ludog dijamanta” Syda Barretta kojem su sredinom 70-ih Pink Floyd posvetili album “Wish You Were Here”.