Samo u Hrvatskoj i Njemačkoj raste popularnost kazališta

Turneja Europske kazališne konvencije, u kojoj trenutno sudjeluje Zagrebačko kazalište mladih i još sedam europskih teatara, ove se godine odvija u sjeni velike financijske krize što potresa europski teatar, ali ne i hrvatski. Dubravka Vrgoč, direktorica ZKM-a, kao aktualna predsjednica Europske kazališne konvencije gotovo svaki mjesec posjećuje jedno od europskih kazališta i upoznaje se s alarmantnim izvještajima o kojima se govori i na dvije glavne skupštine koje Konvencija održi svake godine.

- Proteklih dana stigla je vijest kako se u Španjolskoj zatvaraju dramska kazališta budući da je država smanjila trećinu budžeta za kulturu. U Nizozemskoj su državne i gradske dotacije institucionalnim kazalištima još od prošle godine smanjene za 40 posto, što je također rezultiralo nestankom nekih kazališnih skupina. U Velikoj Britaniji i Francuskoj oko 20 posto smanjeno je financiranje kazališta, a budžet za javna kazališta u Italiji manji je za više od 30 posto. Portugal gotovo više nema institucionalnih teatara, već samo glumačke družine koje preživljavaju putem koprodukcijskih projekata i tako ih spašava neka druga, bogatija i kulturi sklonija europska zemlja - govori Dubravka Vrgoč.

Osiromašeni kupac

Dakle, države u krizi srezale su kazalištima subvencije bez kojih ona teško mogu preživjeti. Jer istovremeno, ne mogu se nadati većem ostvarenju vlastitog prihoda budući da s druge strane stoji jednako osiromašen potrošač, kupac kazališnih karata (u Francuskoj je u prva tri mjeseca prihod od ulaznica pao za 10 posto, a Španjolska je u rujnu i listopadu prošle godine povećanjem PDV-a na karte od 21 posto izgubila milijun gledatelja), i gospodarstvenik u krizi, sponzor koji više nije darežljiv.

- Europski teatar nalazi se na raskrsnici: hoće li se ugasiti ili opstati tako da postane komercijalan i pri tome se pretvoriti u mjesto za zabavu, a ne hram umjetnosti? Postoji također opasnost da za nekoliko godina u Europi kazalište postane samo luksuz bogatih, za što je primjer nekoć kultni alternativni Public Theatre u New Yorku, gdje ulaznicu od 100 ili više dolara danas može platiti samo publika iznad šezdeset, pa se po njenome ukusu i repertoar formira. Prošle sam se godine obratila čak i nekolicini europskih parlamentaraca s riječima - da biste zatvorili umjetničko kazalište treba vam manje od jednog sata, a potrebno vam je deset godina da ga opet otvorite - upozorava Vrgoč. Ali dok se primjerice u Litvi zbog krize uglavnom izvode reprizne predstave, Hrvatska je, uz Njemačku i skandinavske zemlje, jedna od rijetkih država čiji teatar kriza uopće nije pogodila. Njezino kazalište živi “najbolji od svih mogućih svjetova”.

Stari modeli

- Hrvatska i Njemačka ne znaju što je kazališna recesija. Hrvatska i Njemačka jedine su zemlje u Europi gdje je kazalište posjećenije od nacionalne nogometne lige. Dobro, Hrvatsku nogometnu ligu nije teško nadmašiti po broju prodanih karata, ali pobjeda nad Bundes ligom, to jest zavidan uspjeh njemačkog kazališta. U Hrvatskoj budžetska su sredstva za kazalište smanjena, ali ne drastično, dok se s druge strane hrvatska kazališta razbacuju s troznamenkastim ciframa umjetničkih honorara, a država i gradovi financiraju modele teatra stare 100 godina - ističe Vrgoč.

Nezamisliv luksuz

Istovremeno, nije riješeno pitanje češćih gostovanja uspješnijih kazališta po provincijama bez profesionalnih teatara, na koja bi profesonalne teatre, kako razmišlja Dubravka Vrgoč, država trebala obavezati. A uz to što imamo, u Europi nezamisliv luksuz, na malom prostoru čak četiri nacionalne kuće s četiri operna ansambla, u Hrvatskoj još zapomažemo što su nam neka kazališta u manjim gradovima poluamaterska. Što se tiče glumačkih družina koje po Europi umiru, u nas se od krize njihov broj - paradoksalno - povećava. Unatoč stalnim svađama oko kadrovskih rješenja za čelna mjesta i često neugodnim i javnim i internim obračunima kazalištaraca, posjećenost hrvatskih kazališta u krizi - raste. U zemlji od četiri milijuna stanovnika godišnje se proda oko milijun i 700 tisuća ulaznica.

- Hrvati su specifični po tome da kad je frka idu u kazalište. Povećan interes za kazalište kakav imamo sad, imali smo i ratnih 90-ih - primjećuje direktorica ZKM-a. Negativni krizni val koji ugrožava europski teatar hrvatsko bi kazalište stoga trebalo shvatiti kao upozorenje da već sutra može završiti kao Notthingam Play House, koji ove godine nije imao novca ni da plati članarinu u Europskoj kazališnoj konvenciji.