Andrea Zlatar otvoreno o svom mandatu, lomu noge, problemu s alkoholom: 'Stres je bio okidač. S poslom se očito nisam mogla nositi'

Kako sam? Hmmm… ovisno o razinama. Zdravstveno, čeka me završna operacija koljena, pokretna sam ograničeno, štake su tu zbog sigurnosti, a i zato što nogu ne smijem u potpunosti opteretiti. Ali ono najvažnije - fizički sam samostalna osoba”, kaže Andrea Zlatar, ministrica kulture u vrijeme SDP-ove Vlade, burnoga i zbunjujućeg mandata koji je nakon velikih očekivanja kulturnjačke zajednice prekinut njenom ostavkom. Ktome, prije godinu i pol u njihovoj kući u Dubrovniku pala je i slomila nogu.

Doktorica je znanosti i profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. “Sporija, ali samostalna!” dodaje, s puno zadovoljstva, i objašnjava: “Ovo mi je drugi semestar da radim, i mislim da će me vratiti na razinu na kojoj sam bila. Prošli bih semestar, koji mi je bio prvi nakon četiri i pol godine odsutnosti s faksa, sebe ocijenila sa 3, 3 plus…”

Emotivno?

- Kao i kod većine ljudi, ovisno o danu, ovisno o temi.

Jeste li politici konačno rekli - ne?

- Teško je to reći kad su u pitanju temeljne strasti. Ne sudjelujem ni u kakvoj političkoj aktivnosti, niti kanim, osim kao promatrač. Ali sam ovisnik o vijestima i precizno pokušavam pratiti što se zbiva. Ujutro moram prvo pregledati portale… Ukratko, zanima me društvo u kojem živim. Dnevnik ne gledam jer znam da tu ne mogu mnogo doznati, ali čitam ozbiljnije članke, pratim inozemne novine, politološke studije.

Meni je to nalik na - nikad ne reci nikad.

- Povratak je i u fizičkom smislu nemoguć. Već i 2011., kad sam imala moždani udar, trebala sam shvatiti da ja to po opsegu i težini posla ne mogu izdržati. Nemam manijakalni tip upornosti koji pojedinci imaju, moje su granice i fizičke i emotivne. Teško se mirim s nizom stvari, što je nemoguće ako si u politici.

Na primjer...

- Nepravda, činjenica da budeš preglasan tj. izravan, da moraš dići ruku za nešto za što misliš da nije u redu ili dovoljno o tome ne znaš. Niz stvari moraš prešutjeti. Nisam ni diplomat ni trgovac, i to je možda moj najveći nedostatak. Ne znam se cjenkati, ja vama onaj projekt, vi meni onaj, što su sve stvari s kojima se u današnjoj politici srećeš. Nema meni povratka u politiku, moguća je samo refleksija, ne u memoarskom ključu nego u kontekstu perspektiva politike kao javne djelatnosti, a posebno javnih politika u području humanistike, kulture i medija u cjelini.

Kao prvu stvar s kojom se ne mirite naveli ste ‘nepravdu’. Je li vama u nekom času nanesena nepravda? Kad nitko nije stao iza vas nakon otkrića podizanja novca sa službene kartice?

- U trenutku ostavke ostala sam bez političke podrške, jer je procjena bila da je politička šteta prevelika, i to nije bilo osobno pitanje. U potpunosti sam to shvatila. Postoje razlike između pravde, prava i pravičnosti. Današnji je pravni sustav opterećen nizom problema, od prenormiranosti do preklapanja dijela zakona. A pitanje javne percepcije je ono što jest, s tim se teško nositi, i nije baš niti zdravo ići o sebi guglati po trash portalima. Nisam tip za polemike a još manje za tužbe oko ‘duševnih boli’. Ima odlična riječ u Krležinim ‘Baladama’ - himbolajavci.

Činilo mi se da vi kao već jako obavezama opterećena žena ulazite u politiku.

- Točno, imam obitelj za koju se moram brinuti, na drugačiji način prije petnaest godina kad sam ušla u politiku, drugačije sada. Između supruga i mene je 30-godišnja razlika u godinama. Imam 55, doba ženskih promjena, i za većinu žena to su tipične godine kada se pojačava obiteljski teret, moraš se brinuti za starije članove obitelji, moraš za mlađe, bilo da su djeca ili unuci.

Što vam je najgore iskustvo nakon tri godine u Ministarstvu i loma noge?

- Što se tiče Ministarstva, vlastita glupost. Od početka sam trebala angažirati pravnika koji bi me nedvosmisleno upozoravao na moguće propuste. Što se tiče loma noge, najgora je ovisnost o drugima! Moraš moliti da ti netko donese čašu vode. To me beskrajno ubijalo, bilo je ponižavajuće, jer ja nisam mogla ubrzati proces zarastanja. A nisam po prirodi strpljiva. Sad sam djelomično to usvojila, moram biti sporija. U bolnici i na rehabilitaciji bila sam tri mjeseca, gotovo u potpunosti vezana uz krevet. Iz toplica sam izišla tako da sam jedva s hodalicom mogla doći metar i pol do kupaonice. Nisam mogla presvući sama posteljinu, sama se otuširati.

Kad ste došli kući? Postoji organizirana skrb?

- Dolazila je gospođa za fizioterapiju, a mi smo se u kući organizirali. I onda shvatiš da živiš ne računajući na bilo kakvu nesreću tog tipa. Nemamo tuš-kadu, nego visoku, na tom smo visokom katu, četvrtom prema petom, bez lifta… Kad sam se počela kretati po kući, kuhanje me izvuklo jer volimo jesti, a to sam mogla raditi sjedeći.

Zaprepaštena sam… kuhanje, pospremanje. Usisavanje?

- To malo teže, ali gotovo sve se postupno može. Brigu o nama preuzeo je u najvećoj mjeri sin, ali mora krenuti dalje u život. Suprug naprosto ima poteškoće svake zdrave osobe u dobi od 85 godina. Kralježnica… i tako.

Jeste li se u nekom trenutku uplašili činjenice da imate sina od 24 godine, muža od 84, a sami ste jako bolesni?

- Pojačalo je odgovornost. U prvim sam mjesecima imala dovoljno problema sa sobom, u kućnim poslovima pomagala je naša ne baš brojna obitelj, prijateljice i prijatelji. Poslije sam shvatila da moram početi život organizirati racionalno, a ne kao što sam prije živjela iz dana u dan, radeći uvijek najmanje dva posla istovremeno, od Stojedinice, Studentskog lista, Vijenca, Zareza, za Algoritam, pa u gradskoj politici… i mislila da ću ja to sve uspjeti napraviti. I da se ne moram brinuti za neku tamo nesreću. Ni sad nemam osjećaj straha, ali mnoge stvari mijenjam.

Na primjer?

- Za početak, radim samo kao nastavnik na Filozofskom fakultetu, koncentriranost na primarni posao je ključna za nerasipanje energije. Organiziramo život u stanu shodno dobi. Uz odgovornost tu je i vječno pitanje ‘krivnje’, jesam li najveći dio života na prvo mjesto stavljala posao? Ok, uvijek je bilo nešto toplo za pojesti, ali koliko sam ja vremena zapravo bila doma mentalno prisutna...

Meni se uvijek činilo da ste previše sebe davali javnosti, pa ste umjesto omiljene profesorice izabrali da budete neomiljena političarka.

- Jednom mi je kolega još davno rekao da imam više demona u sebi, imam paralelne interese, ne mislim da su oni autodestruktivni… ali da sebe nisam čuvala, nisam. Danas sam se recimo zbog intervjua našminkala, ali inače ne bih, iako je bolje da se namažem kad idem na faks, to je kao neka vrsta vanjske zaštite. Osobno, radije bih tih pola sata još pripremala predavanje.

Zbilja mi je drago da smo vam ih ukrali.

- Eto… napravila sam elementarno apgrejdanje. Inače, pitanje krivnje i odgovornosti za našu je generaciju uvijek bilo jako pomiješano. Još u socijalizmu postojeća priča da ne ‘ne smiješ razočarati’ u školi se rješavala lako, tako da prolaziš sa 5, ali kad završiš faks, prvi je minus ako se nisi udala s 25, drugi ako se nisi udala za nekoga tko je financijski sposoban, po godinama prikladan…

U velikim obiteljima je lakše.

- Ha, požalila sam što nisam iz neke velike familije s pet nećaka koji svi voze aute, jer od nas nitko ne vozi, a i malo nas je od obitelji tu u Zagrebu... Da, to je problem s malim gradskim obiteljima. Zbog toga se i nisam odlučila za drugo dijete, bilo me strah da neću moći sama. Ne trebamo govoriti o društvenim pravima žena i potporama, jer ne, ne daje ih, i nikad nije davalo. A danas možeš valjda birati između odgovornosti i krivnje s jedne strane, i frustracije kao kućanica ako u glavi nešto imaš, da se nisi ‘realizirala’. U trenutku kad se službeno pokreće rasprava o pravu na pobačaj, očito moramo ponavljati da vezivanje žena uz model djeca-kuhinja-crkva nije perspektiva 2016-e. Jednako kao i podlijegati medijskoj projekciji ideala da se sve to može, biti samostalna poduzetnica i obiteljski uspješna. To je bilo i ostalo ekonomsko i socijalno pitanje, rod i klasa, dakle, političko pitanje. Nema tu puno sretnih figura, ili, kako kaže jedna stranačka kolegica: prije ili kasnije, politika svaku ženu na kraju pozlijedi.

U kojem ste trenutku primijetili da je alkohol stvar koju ne možete kontrolirati?

- Kad sam shvatila da mi je alkohol potreban da se opustim, socijalno pijenje za opuštanje. Kad je to jedini način da se opustiš, onda nešto ne valja. Shvatila sam to kad sam vidjela da se od posla ne mogu opustiti ni na koji drugi način.

Šetnja? Vježbe…

- Za šetnju ili teretanu bih bila preumorna, za čitanje također. Tu je, naravno, i problem svakoga na izvršnoj funkciji u kulturi što njemu posao ne završava u pet popodne, jer navečer slijede predstave, izložbe, promocije, uvijek u istom socijalnom okruženju s istim navikama. S poslom se očito nisam mogla nositi. Bi li tablete bile bolja opcija? I na svoj način se liječiti. Dakle, stres je okidač za alkohol. Kad nema stresa, nema potrebe za alkoholom.

Što su bili najgori stresovi kroz koje niste mogli proći?

- S jedne strane, sama količina posla i činjenica da istovremeno odgovarate vlastitim načelima, profesionalnoj etici, očekivanjima javnosti. Drugo, različite vrste pritisaka. Kultura kao područje ne može biti uređena kao druga područja, tu ne možete stvari ‘pošlihtati’ po formalnom redu, jer komunicirate s umjetnicima, s kreativcima koji donose projekte izvan birokratski predviđenih ladica. Najozbiljniji problem u raspodjeli sredstava, koja zapravo većinu korisnika i zanima, jest nemogućnost provođenja čisto estetičkih kriterija u odlukama. Zbog financijske nemoći lokalnih i županijskih razina, osim Zagreba, Ministarstvo kulture ne može samo podržavati samo projekte od ‘nacionalne važnosti’ i estetički najvrednije, već uskače kao sufinancijer u manjim sredinama, za manje projekte.

Kako je obitelj reagirala na vaš posao i probleme? Jeste li imali vremena za međusobni razgovor dok ste radili u Ministarstvu?

- Kod kuće sam uvijek imala emotivnu i intelektualnu podršku. Tehničku baš i ne, ali nisam izabrala život s kućnom pomoćnicom. I prije prihvaćanja ministarskog posla pitala sam ih, imali su pravo veta. Nisu ga iskoristili zato što su shvatili da bih to vjerojatno doživjela kao propuštanje izazova. I cijelo vrijeme su bili svjesni mojih problema, upozoravali me. Oduvijek razgovaramo dnevno po nekoliko sati, bolje reći raspravljamo, i tako je bilo otpočetka. A ljeti, kad smo u Trstenom, i po osam sati.

O čemu?

- O svemu. Sada o njegovim sjećanjima, o knjigama koje se čitaju, o politici trenutno najmanje jer se ništa zanimljivo ne događa, o životu ‘kao takvom’ jako puno… O tome kako ljudi nestaju, o kulturnoj amneziji, o tome da je neka vrsta umjetničke sudbine da si svugdje, u svakom sustavu nepripadan, pa makar radio i društveno. Da si sam. Puno razgovaramo o razlici između pisanja kao jednog totalno samotničkog posla i kazališta kao posla koje je u velikom dijelu kolektivni čin… Ovo ljeto smo razgovarali o Olimpijskim igrama, gledali ih, jer me to apsolutno opuštalo.

A najveću svađu imali ste o Aristotelu i Brechtu.

- To je bilo vrijeme prije kompjutora, pa nismo mogli imati ni pobjednika, jer nismo mogli guglati. Ja sam tvrdila da je loše pročitao Aristotela, ali nisam mogla reći - evo, u ‘Poetici’ ti piše to i to, a ti pojednostavljuješ jer si ga čitao prije dvadeset godina. Počelo je njegovim zagovaranjem psihološkog realizma koje je meni išlo apsolutno na živce, sve dok on kroz tekstove nije poslije razjasnio što je zapravo mislio, posebno u odnosu na Gavellu. Znate i sami, bili smo obrazovani u različitim sustavima, na drugim knjigama, naša generacija je odgojena na Eurokazu, na postredateljskom kazalištu… I sama naša veza je počela kroz razgovor o kazalištu, na pripremi Violićeva prvog izdanja knjige ‘Lica i sjene’.

Je li vam ta usamljenost u pisanju teška?

- Možda je to ružno reći nakon ove godine kad sam se samoće nauživala i previše, ali jako volim samoću. Potrebna mi je. Možda sam zbog toga promijenila bioritam, i čekala da bude ponoć, da se sve u kući smiri da ja mogu pisati i čitati što god hoću. I noćas sam čitala jedan rukopis, dugo, i bilo mi je sasvim svejedno što se neću dovoljno naspavati.

Jeste li još uvijek u HNS-u?

- Član sam, ali nisam ni na jednoj funkciji.

Biste li htjeli biti?

- Ne, nikako, došlo je vrijeme za mlađe ljude, posao u stranci je terenski rad, traži snagu, brzinu… Ali još nešto sam htjela reći u vezi sa samoćom. Mislim da bi mi život bio puno kvalitetniji da sam svaki dan za sebe odvojila - nažalost, meni dvadeset minuta nije dosta - nego dva, tri sata za sebe. To za mene ne znači otići na frizuru, nego čitanje i pisanje, a na političkom poslu nisam mogla to imati. Čitanje i pisanje ozbiljnih stvari podrazumijeva vrijeme da uđeš u tekst.

I, što ste noćas čitali?

- Rukopis novog romana Slavenke Drakulić, koji se zove ‘Mileva Einstein, teorija tuge’, bit će promoviran na Interliberu, i po temi pogađa niz ovih stvari koje smo dodirnuli, Milevu muči je li odustala od studija zbog djece, je li joj prvo dijete umrlo zato što ga je ostavila na brigu obitelji. To je prva supruga Alberta Einsteina. Događa se prije 100 godina, ali osnovne dileme žena mislim da su ostale do danas.

Što mislite o Nini Obuljen, mogućoj ministrici kulture?

- Još kad se tražila zamjena za ministra Biškupića, u nekoliko navrata govorila sam da je Nina Obuljen najkvalitetnija kandidatkinja za to mjesto. U ovom trenutku ne bih tome ništa dodavala, ne bih htjela da joj moja preporuka bude prepreka, s obzirom na činjenicu da postoji desno krilo HDZ-a kojemu se ona sigurno ne čini idealnom. Radila je u Ministarstvu, poznaje sustav, poznaje Europu i teorije kulturnih politika.

Budućnost Zareza nakon presude Trgovačkog suda o povratu potpore tijekom vašeg mandata?

- Tu ponovo otvaramo odnos prava i pravde. Formalni sukob interesa za koji sam osobno bila financijski kažnjena ne može biti razlog za ovakvu presudu, jer svi podaci govore da nisam kao ministrica Zarezu pogodovala budući da je godinama ranije dobivao istu potporu kao i Vijenac - dva dvotjednika za kulturu u Hrvatskoj. Budućnost Zareza je, kao i sadašnjost, u internetskom izdanju, a njegov jedini kapital je simbolički kulturni i intelektualni kapital. On je u desecima autora/ica i urednika/ica, i njihovim tekstovima. Tekstovima koji nikada nisu bili dovoljno plaćeni, a nerijetko su bili sasvim bez honorara. Svatko tko je radio u časopisima za kulturu to dobro razumije.