ANTE TOMIĆ Imam objašnjenje kako su to ljudi iz Živog zida navukli 117 tisuća lakovjernih građana da im daju glas...

Prijateljstva na Fejsu su kao kemijske olovke: imaš ih sto pedeset, a samo dvije rade. Ova bi divna dosjetka mogla poslužiti za objašnjenje političkog fenomena Živog zida i svih onih čudnovatosti što se u Živom zidu posljednjih dana događaju. Ljudi koji su se okupili oko Pernara i Sinčića imaju u osnovi malo zajedničkoga. Oni su heterogena gomila bez ideologije i bez političkog cilja, osim nekakve maglovite predstave pravednosti koja, čini se, jednako duguje katoličkom katekizmu, kao i starim udžbenicima marksizma. Oni ne dijele interese, ni hobije, ni omiljene pisce, filmove i tamna piva, a nisu se ni privatno družili, igrali mali nogomet, udarali u tambure ili kupovali u Ikei. Jedino što ih povezuje je Fejsbuk i sklonost da u gluhu uru na Fejsu opsesivno tipkaju nečuven paštroć, neprobavljivu papazjaniju filozofskih, socioloških, ekonomskih, političkih, medicinskih i drugih teorija koje su pobrstili po utjecajnim popularnoznanstvenim publikacijama tipa Astro magazin.

Drljali su po tome katkad i do zore jer ih nitko nigdje, u kancelariji, dućanu, radionici, na njivi ili gradilištu, nije čekao. Poslanički posao koji su upravo dobili, većini njih prvo radno mjesto u životu, zgranut će ih svojom zahtjevnošću. O, sudbo kleta, ustajat će u jedanaest! Još do jučer bili su bezbrižni mislioci, dokoni ispijači kapučina, mladi i nezaposleni, od onih što od proljeća 2003. imaju još dva ispita i diplomski. Bez alata i zanata, bez karijere i ugleda, niti je društvo prepoznalo njih niti oni poznaju društvo. Društvo su nadomjestili društvenom mrežom. Stranke ustvari ne bi ni bilo da nije internetskog alata koji je napravio Mark Zuckerberg, prvi put u povijesti hrvatske demokracije, a vjerojatno i šire, imamo političku organizaciju gdje su svi članovi prijatelji na Fejsu.

A na prijatelje s Fejsa, znamo, ne treba specijalno računati. Teško je razviti dublji odnos ako većinom komunicirate emotikonima i skraćenicama. Nešto može savršeno funkcionirati u internetskom svijetu, ali je u fizičkom potpuno neupotrebljivo. Naprosto je bilo neizbježno da se mladići i djevojke iz Živog zida stanu čupati i gristi i gurati prste u oči trenutak nakon što su se uživo vidjeli. Istina, na izborima su napravili impresivan uspjeh, u čak 117 tisuća lakovjernih građana po izvanredno povoljnom tečaju promijenili su lajkove i smajliće u glasove i osvojili velikih osam saborskih mandata, no to je bio njihov vrhunac. Sve dalje što ćemo gledati od Živog zida je freak show, uvrnuti cirkus s kepecima, gutačima mačeva, bradatim ženama, ljudima od gume i, najgorima od svih, hrvatskim dance zvijezdama.

Kad vidite Ivana Pernara, poželite da se taj medicinski tehničar s egom veličine cepelina vrati u Fejsbuk profil iz kojega se iščarao. OMG, povikali biste užasnuto. Dvaput LOL i triput WTF, zavapili biste gledajući zastupnike Živog zida, vratite te Pokemone natrag u njihove crveno-bijele kuglice. Ali, onda opet, ima i jedna dobra stvar s njima. Otkad smo otkrili Živi zid, definitivno znamo da ljudska vrsta nije sama u svemiru.