Optužnica koju je USKOK nedavno podignuo protiv 19 osoba zbog sumnji da su čak 660 građana iskamatarili uz pomoć lihvarskih ugovora nudeći im tzv. “kredite bez jamaca”, a zbog čega su ljudi ostali bez čitave imovine, naći će se ubrzo na neočekivanome testu.
NAJVEĆA HRVATSKA PREVARA Vojno ustrojeni tim od 19 lihvara ukrao 660 kuća i stanova
Za očekivati je da će se veliki broj optuženika pred tzv. optužnim vijećem koje bi trebalo odlučivati o potvrđivanju ili odbijanju USKOK-ove optužnice pozvati na argument da kazneno djelo koje im se stavlja na teret više ne postoji. Riječ je o karti iz rukava koju je optuženicima donijela izmjena Kaznenoga zakona koji je početkom prošle godine stupio na snagu, prema kojemu za dokazivanje lihvarenja više nije dovoljno dokazati samo ogromne kamate već i da je osoba bila teškom životnom situacijom natjerana da uzme takav nepovoljan zajam.
Neočekivani adut osumnjičenicima je došao u studenome prošle godine, kada je na traženje 19-osumnjičenoga Nine Bevca, profesor Petar Novoselac, jedan od kreatora novog Kaznenog zakona, dao mišljenje prema kojemu djelo koje se Bevcu i ostalima stavljalo na teret upravo u tom novom kaznenom zakonu više ne postoji. Budući da je riječ o jednoj od najpozvanijih osoba u zemlji za davanje mišljenja o zakonu na čijoj je izradi radio, Novoselčevo će mišljenje svakako biti jedan od ključnih argumenata obrane pri pokušaju da sruše optužnicu.
Međutim, USKOK je pri podizanju optužnice Bevca i druge optužio za teži oblik lihvarenja, koji postoji i u novome zakonu, no pitanje je bi li se to moglo napraviti a da se osumnjičenike nije upozorilo na nove optužbe koje im se stavljaju na teret. Na sjednici optužnog vijeća koja se uskoro očekuje u ovom slučaju, vidjet će se može li ovim manevrom USKOK izbjeći iznenadnu Novoselčevu minu.
O čemu se točno radi? Prijašnji kazneni zakon propisivao je da je lihvarski ugovor svaki ugovor koji davatelju zajma omogućuje nesrazmjernu korist odnosno kada zajmodavac na njega naplaćuje nesrazmjerne kamate. Dakle, bilo koji ugovor, bez obzira pristaje li na njega osoba svojom voljom ili ne, s većom kamatnom stopom od dopuštene bio bi smatran lihvarskim ugovorom te kažnjiv za zajmodavca. Međutim, novi kazeni zakon koji je stupio na snagu kada je istraga u ovom slučaju već bila pokrenuta, prilično je ublažio stavak o lihvarskom ugovoru. Dakle, stavljanje bilo koje kamatne stope u ugovor o zajmu više nije bilo samo po sebi kazneno djelo, već je žrtva takvog ugovora morala na takve uvjete pristati iz nužde, neiskustva, lakomislenosti, smanjene sposobnosti rasuđivanja ili znatne slabosti volje. Točnije, morala je postojati neka velika nužda koja bi žrtvu netjerala da pristane na takav zajam. S druge strane, uzimanje takvih zajmova potpuno dobrovoljno više ne bi bilo kažnjivo zakonom, već se radi samo o prekršaju. No, premda Novoselčev stav svakako predstavlja jak argument na strani obrane, pitanje je koliko će on biti bitan za konačni ishod predmeta. Naime, premda je USKOK tijekom istrage osumnjičenike teretio da su kazeno djelo lihvarskog ugovora počinili zbog visokih kamata, iz iskaza žrtava, ali i nekih osumnjičenika koji su priznali djelo, kao i iz zaplijenjene dokumentacije, ispada da su ljudi ostajali bez novca i zbog jednog oblika prevare. Jedan od modusa koje USKOK inkriminira je da su zajmoprimcima posuđivali samo dio ugovorenoga zajma. Primjerica, osoba bi tražila zajama od 30.000 kuna. S njom bi bio napravljen ugovor na taj iznos, međutim isplatili bi joj samo 25.000 kuna. Kada bi osoba pitala gdje je ostatak novca, u kreditnom uredu bi joj rekli da je to normalna procedura, odnosno da 5000 kuna otpada na troškove solemnizacije ugovora ili neke druge izmišljene troškove. Osoba bi tada bila stavljana pred gotov čin te bi ili morala uzeti 25.000 kuna, a potpisati da je dužna 30.000 kuna ili joj novac ne bi ispatili.
Također, iz samih iznosa vidljivo je da je veći broj žrtava takve kredite dizao zbog nekoga vida nužde. Radilo se, naime, o zajmovima u iznosu od po nekoliko desetaka tisuća kuna za čije bi vraćanje ljudi garantirali imovinom koja vrijedi i više od milijun kuna. Dakle, čak i kada sam lihvarski ugovor u osnovnom obliku više ne bi bio kazneno djelo, jednostavnom dopunom istrage u kojoj bi se žrtve ispitalo pod kakvim su okolnostima dizali zajmove, inkriminacije bi se mogle promijeniti te se pitanje kontinuiteta djela više sigurno ne bi postavljalo.