Posudio očev auto i taksirao po Zagrebu da provjeri isplati li se tako raditi: Trebalo je samo jedno predavanje, dvije kave i potvrda o nekažnjavanju

Aplikacija mi javlja: Dominik, koji vozi Opel Astru, upravo je došao na lokaciju.

Izašao sam i ugledao mali crni auto. Ćelavi muškarac sjedio je za volanom. Ušao sam, sjeo naprijed i odmah počeo pričati. Rekao sam mu da želim postati vozač Ubera i on mi je dao neke prijateljske savjete.

- Gledaj, nikako nemoj voziti blizu taksi stajališta, bolje ti je ne miješati se s tim dečkima.

Kaže da on s njima još nije imao problema, ali da svejedno izbjegava njihove lokacije. Prije je bio skladištar, a zadnja dva mjeseca stalno vozi i kaže mi da sad napokon normalno zarađuje.

Ovo je moj prvi doticaj s Uberom, vozio me s posla na Lašćinu.

Po prirodi sam znatiželjan, tako da urednicima nije bilo teško nagovoriti me na ovaj eksperiment. Brzo sam odlučio da ću pokušati na jedan dan postati vozač Ubera. Moj put počeo je u zagrebačkom hotelu Westin, gdje je organizirana prezentacija za buduće vozače Ubera.

Prezenterica Lana

Kad sam te srijede u 18 sati ušao u dvoranu Maksimir, tamo je bilo već 16 osoba. Sjeo sam u treći red. Većinom su u dvorani bili muškarci u dobi od 20 do 45 godina, među nama je bila samo jedna žena, a i ona je došla u pratnji muškarca. Na kraju nas je bilo 25. Prezentacija je kasnila 15 minuta, čekali smo glavnu prezentericu. Konačno, u 18.15 sati stigla je Lana.

- Postoje dva načina da biste vozili za Uber. Možete osnovati vlastitu tvrtku koja zatim postaje partner tvrtka Ubera. U tom slučaju Uber vam uzima 25 posto od svake vožnje, ali zato ste sami svoj šef. Drugi način je da postanete vozač za neku od postojećih partner tvrtki. U tom slučaju dogovarate s njima postotak koji vam ta tvrtka uzima - započela je Lana svoju prezentaciju.

Iza mene su stajala dva mlađa muškarca. To mi je bilo neobično jer je bilo slobodnih stolaca. Poslije je Lana objasnila da se radi o vlasnicima partner tvrtki koji su došli na prezentaciju da bi odmah poslije nje primili nove zainteresirane vozače. Skauteri, u pravom smislu.

Prezentacija je krenula školski. Prvo se govorilo o povijesti Ubera, kako je nastao, koliko gradova podržava aplikaciju i za kraj je Lana pustila video o uspješnom vozaču koji je ostavio stari posao kako bi se posvetio Uberu i sada živi potpuno novi život. Nitko se zapravo nije previše obazirao na video koji prikazuje vozača tijekom njegove rute i koji pritom govori kako je super voziti za Uber.

Mislim, pa ne treba nas valjda dodatno motivirati ako smo već došli s ciljem da postanemo vozači.

Tijekom prezentacije dvije pomoćnice dolazile su do svakoga od nas i zapisivale osobne podatke. Jedna od njih došla je i do mene: tražila ime i prezime te kontakt broj i pitala imam li aktiviran profil, želim li osnovati tvrtku ili voziti za nekoga te kako sam uopće saznao za prezentaciju. Ovaj posljednji dio im je bio posebno važan jer su preko toga mjerili koji kanali komunikacije su im najisplativiji. Ponuđeni su mi bili ovi odgovori: preko obavijesti od samog Ubera, preko radija ili preko stranice MojPosao. Kako sam ja za predavanje saznao od svojih urednika koji su me poslali na zadatak, nisam znao u koju kategoriju spadam. Zato sam nabrzinu izmislio da sam saznao preko radija.

- Antena, zar ne - pitala me sa smiješkom.

- Tako je - odgovorio sam automatski, kao pravi undercover novinar.

Tri koraka

Poslije sata povijesti krenuli smo s konkretnim informacijama. Lana je opisala kako radi aplikacija, od trenutka kad stigne zahtjev za vožnju do ostavljanja putnika na odredištu. Ne može se, naravno, bez pametnog mobitela jer se mora imati GPS i downloadati aplikaciju.

- Prljavi auto ili uzimanje duljih ruta, umjesto kraćih, dovodi do loših ocjena, ali vozača ne skidamo odmah nego ga prvo savjetujemo da se popravi, tek ako nastavi s lošim ocjenama, skidamo ga s aplikacije. Ujedno, ako putnik pravi probleme ili stalno otkazuje vožnje, njega će se također skinuti s aplikacije - rekla nam je prezenterica.

Tek nakon dobrih pola sata došli smo napokon na dio kako postati vozač Ubera. Lana nam je otkrila da postoje tri koraka, a njene pomoćnice su nam podijelile letak na kojemu su objašnjeni ti koraci. Letak kaže: 1. korak: otvaranje profila na njihovoj stranici, 2. dodavanje dokumenata i 3. fiskalizacija.

- Znači, da biste postali partner vozač, potrebna su samo tri dokumenta. Osobna iskaznica, vozačka dozvola B kategorije te uvjerenje o nekažnjavanju, plus naravno prometna dozvola. Želite li osnovati poduzeće, potrebno je još dodati dokument o registraciji tvrtke za najam vozila - objasnila nam je.

Zadnji korak je nabava fiskalnog uređaja. Objasnila je da samo oni koji imaju tvrtke moraju nabaviti uređaj, dok će ih vozačima nabaviti poslodavci. Na fiskalnu se čeka tjedan dana. S ova tri koraka osoba postaje vozač Ubera.

Meni su zasad nedostajala sva tri.

Kad je službeni dio prezentacije završio, prezenterice su ostale odgovarati na pitanja. Neki su odmah otišli do “skautera” koji su tražili nove vozače, i ja sam se pridružio tom vagonu. Crnokosi muškarac je bio već zauzet pa sam otišao do drugog lika koji je imao smeđu kosu. Zvao se Karlo. Odgovorio mi je na nekoliko pitanja vezanih uz prometne nesreće i vožnju tuđim autom.

- U slučaju bilo kakve štete koju putnik napravi vozaču, znači da ti strga naslon ili da mu pozli u autu, sve pokriva Uber, ti samo trebaš prijaviti oštećenje i zadržati račun od čišćenja. Isto tako, u slučaju bilo kakve nesreće Uber ti daje svoje odvjetnike.

- A što ako sam ja kriv za nesreću - pitao sam brzo.

- Onda ti pokrivaš, ali ako nisi, onda je Uber tu za tebe.

Tatin crni labud

Karlo mi je rekao da mogu voziti i tuđi auto, ne moram biti vlasnik. Objasnio mi je da mi on uzima 20 posto, što je bilo čisto okej, a i rekao mi je da je tako kod svih. Zadnje sam ga pitao za taksiste - stvaraju li nam doista probleme, ali je on rekao da nisu imali nikakvih poteškoća i da tekstovi u novinama ne odražavaju stvarno stanje. Zapisao je moj broj i rekao da će me nazvati sljedeći dan. Drugi dan Karlo me nazvao, kao što je i obećao. Dogovorili smo se za sastanak u ponedjeljak u 17 sati. Priča je iz teorije napokon polako počela prelaziti u realnost. Jedini problem je bio što nisam mogao voziti svojim autom, a nisam imao nekoga tko bi mi ga mogao posuditi. Naime, moja je crvena zvijer (Peugeot 106) 2002. godište i nije baš u najboljem stanju. Zbog toga sam bio u malom problemu, ali sam se sjetio tatina Peugota 407 (crni labud) koji je 2010. godište. Opcija da ja vozim tatin auto nije mi se toliko sviđala, znate onaj pritisak ako ogrebete tatin auto. Uvijek sam morao biti ekstra oprezan, jer ipak je to njegov ljubimac. Svejedno, nazvao sam tatu iako sam očekivao odgovor “ne”.

- Ako to moraš obaviti, obavit ćemo - rekao je, što me iznenadilo, ali je zato oduševilo moje urednike jer se saga o undercover vozaču Ubera mogla nastaviti.

Došao je ponedjeljak i moj sastanak s budućim šefom. Karlo je došao autom do centra, rekao sam mu da se nalazim u blizini Studentskog centra. Otišli smo u kafić blizu Draženova doma, ja sam naručio juice Vita, on ništa, jer je rekao da je već popio dovoljno kava. Objasnio mi je kako je to biti vozač Ubera te kako se uvelike isplati voziti. Bio je više nastrojen kao trgovac koji želi prodati proizvod, pričao mi je kako dok pada kiša (što je taj dan bio slučaj) mogu zaraditi i do 1000 kuna, zatim da postoji mogućnost stalnog zaposlenja i da mogu voziti koliko god želim. Ako mi se ne svidi, veli, mogu ga slobodno nazvati i reći: “Karlo, meni se više ne da” i to njemu neće biti nikakav problem.

Kada maknemo ovu poslovnu shemu, bio je jako fora lik. Odmah smo prešli na ti, nije bilo uštogljene atmosfere nego je sve bilo prijateljski. Otvoreno mi je govorio o svemu te mi detaljno objasnio zašto mogu voziti tatin auto. Jedino moj tata mora potpisati ugovor o najmu vozila, a ja ugovor i to je to.

Na kraju sam krenuo platiti svoju juice Vita, ali se on ponudio.

- Ma ne trebaš, tak’ i tak’ ćeš ti mene ubuduće plaćati, tako da nije bed - rekao sam mu, a on se nasmijao.

Prvi moj plus kod šefa.

Produktivno jutro

Sljedeća dva jutra sam planirao ranije ustati i otići na taj Kazneni podići Uvjerenje o nekažnjavanju, ali svaki put je volja bila premalena, a udobnost kreveta prevelika. Ipak, u četvrtak sam smogao snage i ustao ranije, u pola 8. Doručkovao sam s cimerom pa se uputio prema Črnomercu. U 9.10 sam stigao na Kazneni, a već je ispred mene čekalo desetak ljudi. Na porti su bili papiri za izdavanje uvjerenja. Ovo mi je bio prvi put da to radim, ali sam ranije na internetu pogledao da treba ispuniti u dva primjerka te platiti biljege, iako nije pisalo koje. Sjeo sam na klupu kod porte i krenuo ispunjavati. Kraj mene su bila još dva gospodina koji su ispunjavali isti formular, samo što njihove ruke nisu tako brzo pisale. Za ispunjavanje mi je bila potrebna samo osobna i bio sam gotov za pet minuta. Ušao sam u kancelariju gdje su ljudi već čekali, ali sam tada shvatio da ne čekaju u redu, nego da samo stoje sa strane.

- Oprostite, čekate li vi u redu - pitao sam ženu do sebe.

- Ne, ne čekam samo na potvrdu. Mislim da su samo ona dva gospodina ispred vas - odgovorila je.

Tako je i bilo. Nakon pet minuta čekanja predao sam zahtjev.

- Pokupite uvjerenje za 20 minuta - rekla je istu rečenicu koju ponavlja cijelo jutro. Biljege nitko nije tražio, tako da sam vjerojatno čitao krive upute.

Dok sam čekao, otišao sam prema okretištu, jer sam baš morao bratiću odnijeti mobitel na servis, a jedna poslovnica bila je baš na Črnomercu. Prošetao sam do tamo, ostavio mobitel, vratio se na Kazneni, čekao još pet minuta i dobio potvrdu. I još sam prije 11 stigao otići u podružnicu ZET-a produljiti pokaz.

Sve u svemu, produktivno jutro.

Kada sam došao u redakciju, mobitelom sam fotografirao svoju osobnu, vozačku i uvjerenje, a sestre su mi od doma poslale fotku prometne. Sve skupa sam poslao Karlu na mail. Nazvao sam ga da mu javim da sam mu poslao sve dokumente (njih čak četiri) i dogovorili smo se da ćemo se naći u ponedjeljak da potpišemo ugovor.

Ovaj put Karlo nije mogao doći do centra, nego sam ja morao doći do njega. Ali, što se mora, nije teško. Sjeo sam na dvojku i vozio se do zadnjeg stajališta, a zatim sam još pola sata pješačio do tog kafića koji je na Trešnjevci. Stigao sam tamo u 7.20, zvrcnuo Karla koji mi je rekao da on može doći tek u 8. Ništa, sjeo sam u kafić, naručio čaj i gledao spotove na MTV-ju dok nije došao - u 8.20.

- Hej, stari! Oprosti što kasnim, sad sam na brzinu složio ugovor. Evo pogledaj, to ti je najosnovnije što može biti - izvadio je iz aktovke ugovore i stavio ih na stol pred mene. Bio je to ugovor u kojem piše da dvije strane stupaju u poslovni odnos. Potpisao sam što sam morao potpisati i onda smo malo porazgovarali, ali je on poslije mene imao sastanak s drugim budućim vozačem.

U međuvremenu je kiša počela padati, a meni se nije išlo opet pješice do kraja svijeta, pa sam pozvao Uber. Ponavljam, ovo mi je bio prvi put da se vozim Uberom. Dok sam čekao Uber, još sam malo porazgovarao s Karlom, rekao mi je da ću u srijedu dobiti fiskalnu i da već u petak mogu početi voziti. Razgovor nije dugo trajao, jer mi je aplikacija javila da je stigao vozač. Moj vozač mi je puno govorio o svojim iskustvima, a otkrio mi je i jednu stvar koju na prezentaciji nisu spomenuli: napomenuo mi je da uvijek tražim da korisnik sam upiše odredište, jer postoji mogućnost vožnje u vožnji, odnosno da te netko naruči dok još voziš. To se njemu i dogodilo kad smo došli blizu Lašćine.

- Eto, jesam ti rekao - rekao je dok je prihvaćao vožnju. Za kraj mi je dao svoj broj i rekao da ga nazovem ako imam još pitanja ili ako želim voziti za njegova šefa.

- Kupi si i prijenosni punjač tak’ da možeš dulje vozit’ i držač za mobitel u autu. To dvoje će ti jako pomoći - bio je njegov zadnji savjet prije nego što je otišao na drugu vožnju. Drugi dan kupio sam držač, a od bratića posudio punjač.

Uber kafić

Iako sam fiskalnu trebao dobiti u srijedu, na kraju se to oduljilo do petka, jer je Karlo imao dosta posla. To mi je bio mali problem, jer sam već bio dogovorio s tatom da u petak dođe u Zagreb i da mi auto. Isplanirao sam mu cijelu večer. Išao bi prvo sa sestrama u kino i onda na večeru, a zatim bismo svi skupa otišli doma. Ipak, to je otpalo, jer sam tek u 19 sati mogao pokupiti fisaklnu. I ponovno sam morao ići do tog kafića na Trešnjevci. Prvo tramvaj pa put pročišćenja na laganoj kiši. Ovaj put sam ja malo kasnio, jer, eto, nisam baš imao volje opet pješačiti tamo. Kad sam stigao, Karlo je već imao sastanak s jednim vozačem, koji je također došao po fiskalnu. Poslije nam se pridružio još jedan, a odmah stol do nas je još jedan partner vozač imao sastanak sa svojim vozačem. Malo okupljalište uberaša. Karlo mi je prvo išao aktivirati profil na stranici, zatim mi je dodao dokumente i za kraj predao fiskalnu. Na kraju sam u samo pet minuta riješio sva tri koraka s letka. Isto je htio napraviti i vozaču koji je naknadno došao, ali on nije znao lozinku svog e-maila, pa mu nije mogao aktivirati profil, a samim time nije mogao dobiti fiskalnu.

- Pa, kak ne znaš svoju lozinku - pitao ga je Karlo.

- Imam ih previše, da si mi rekao da će mi trebati, pogledao bih prije - rekao je gospodin.

Karlo mi je objasnio kako radi fiskalna. Kako izdajem račune, kako je gasim i kako da radim ispis svih računa kad mislim stati s vožnjom.

Poslije nam se pridružio i vozač od drugog partner vozača jer je vidio da Karlo objašnjava puno bolje i smirenije. Ja nisam imao vremena to opet slušati, jer sam žurio doma. Uzeo sam fiskalnu i otišao. Opet pješice, ali sam putem stao na kebab tako da put natrag nije bio toliko tužan. Dok sam hodao prema tramvajskoj stanici, razmišljao sam kako će to izgledati idući tjedan. Tada ću napokon postati vozač Ubera.

NASTAVAK REPORTAŽE PROČITAJTE OVDJE