ŠTO JE TUĐMAN MISLIO O HRVATSKIM TAJKUNIMA? Prvi otkrivamo detalje dramatičnog sastanka bivšeg predsjednika i i šefa njegova ureda 1998. godine

Svibanj 1998. godine. “Oluja” je već iza nas, prošla je i “mirna reintegracija Podunavlja”. Zemlja živi u nekom nejasnom limbu - rat je prošlost, sada je pred novim očekivanjima i izazovima. Hrvatska je na razmeđi. Kuda će? Hoće li zapeti u “blatu” Balkana, ili će se okrenuti svojim osnovnim demokratskim prioritetima - euroatlantskim integracijama.

No, tako ipak nije bilo. Iako su se osjetili određeno opuštanje i prestanak “ratnog stiska”, jer država i neovisnost nisu bili više ni na koji način ugroženi, Hrvatska se polako počela privikavati na “život u miru”, a na površinu su počela izlaziti pitanja i problemi koje javnost često nije željela postavljati (ili vidjeti) dok traje ratna opasnost. Tražili su se odgovori na sumnjivo provedenu privatizaciju i ratno profiterstvo, pitalo zašto šteka daljnja, očekivana, demokratizacija društva, jer Tuđmanova autoritarnost je jačala, a javnost je dobrim dijelom pokazivala želju da se konačno uključimo u klub onih kojima (navodno) pripadamo - Europi. HDZ je čvrsto držao vlast, a osjećala se zasićenost, jer u tom trenutku stranka više nije pružala ono što se očekivalo, a Franjo Tuđman, iako slavljeni pobjednik rata, polako ali sigurno gubio je na potpori. Bilo je to vrijeme kada umire “drugi čovjek Hrvatske” Gojko Šušak, a zemlju potresa prva velika afera Dubrovačke banke.

Kasnije će afere postati uobičajenim dijelom hrvatske političke i društvene svakodnevice. Haag u to vrijeme tek preispituje “naše generale”. U Zagrebu se vodi “rat” između navijača i predjednika Tuđmana oko imena kluba. Navijači žele da se njihov klub ponovno zove Dinamo, a ne Croatia kako se, na inicijativu predsjednika Tuđmana, zove od 1993. godine. Na Kosovu već počinju prvi sukobi srbijanske policije i vojske s Albancima, što će uskoro prerasti u novi Miloševićev rat, a za manje od godine dana, zbog “izbacivanja” gotovo milijuna Albanaca s Kosova, međunarodna zajednica pokrenut će intervenciju protiv Srbije. Hrvatska reprezentacija, bez mnogo pompe, polako se priprema za odlazak na svoje prvo Svjetsko prvenstvo, s kojeg će se vratiti trijumfalno.

Ofenziva desnice

No, dan nakon što umire Gojko Šušak, 4. svibnja, nakon sjednice državnog odbora za pogreb, u Kabinetu Franje Tuđmana održan je (čitajući transkript stječe se takav dojam) dramatičan sastanak predsjednika i šefa njegova Ureda Hrvoja Šarinića. Dan nakon sastanka Šarinić će otići sa svoje funkcije. Hrvoje Šarinić pokušava predsjedniku Tuđmanu predstaviti situaciju koja vlada u zemlji, pod pritiskom “afere Dubrovačke banke”, ali i, prema Šariniću, jačanju desnih i konzervativnih snaga unutar HDZ-a, a kao nosioce tih tendencija bivši hrvatski premijer i jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana (bio mu je predstojnik Ureda, ali i “teklič” u ratnim susretima sa Slobodanom Miloševićem) Šarinić upozorava Tuđmana na Ivića Pašalića i Miroslava Kutlu, koji, prema njegovom mišljenju, vladaju državom i HDZ-om, medijima, bankama i “službom”, ali u jednom trenutku hvali tad još ne tako snažnog Ivicu Todorića.

Miroslav Kutle

Razgovor pokazuje duhovno stanje u kojem se nalazila tada Hrvatska te Franjo Tuđman koji je, vidi se, opsjednut svojom ulogom i mjestom u povijesti. “Vi morate u povijest doći apsolutno čisti”, kaže Šarinić. “Doći ću i jesam”, odgovara Tuđman i apostrofira “10-15 posto onih koji nikada nisu htjeli slobodnu samostalnu Hrvatsku i mene”. Transkript razgovora koji imamo u posjedu, zbio se, dakle, 4. svibnja 1998. godine od 12.25 do 13.45 sati.

Na početku transkripta Tuđman, očito odgovara Šariniću na optužbe da je Ivić Pašalić odgovoran za privatizaciju - “...to ste svi vi predsjednici Vlada, uključujući i tebe, s tvojim dužnostima, odgovorniji nego Pašalić, jer nije Pašalić donosio državne odluke o privatizaciji itd, nego svi redom, predsjednici Vlada i vi koji ste bili na odgovornim dužnostima. Prema tome, tu je bitna odgovornost od početka pa do kraja”, odgovorio je Tuđman Šariniću, kazavši kako sada, nakon “odlaska Šuška, trebamo nekog za problem BiH”.

Kasnije u razgovoru Šarinić kaže kako su u pretvorbi “radili vama iza leđa”. Tuđman mu, pak, odgovara: “Hrvoje, daj budi i ti realan. U toj pretvorbi, iz tog jugokomunističkog sustava, znači išlo se, i kad se uzme, u cjelini uzevši, manje su uzeli ti HDZ-ovci negoli drugi komunisti”.

Šarinić navodi kako je već dvaput davao ostavke.

Predsjednik Tuđman ipak pita: “Kojim povodom”?

“Povodom, reći ću vam cijeli razvoj političke situacije u Hrvatskoj. Teško je živjeti i igrati dvostruku igru, a jednostavno je nemoguće trajno biti u sukobu sa samim sobom. To je nešto što nisam izdržao i puknuo sam. Pregazio sam Rubikon. Predsjedniče, situacija je mnogo teža i mnogo ozbiljnija nego što vi znate o tome. Vidite, došlo je do skretanja udesno stranke. Na 4. Saboru HDZ-a, da vas nije bilo, to bi bio raskol u stranci, potpuno bi udesno skrenuo. Dat ću vam primjer. Nikica Valentić u Izvršnom odboru, bilo je 40 i nešto kandidata, predzadnji je bio prema broju glasova”. Šarinić nadalje upozorava Tuđmana da je “cijela glasačka mašinerija bila pripremljena”.

Šarinić nadalje upozorava: “Predsjedniče, potpuno krivo procjenjujete Pašalića”. “Potpuno krivo. Ja i Pašalić - mi smo dva svjetonazora”. “Pašalić se prvo povezao s Kutlom. I ne bi sve ovo što je Kutle napravio imao snage napraviti da nije imao političku podršku, a politička podrška mu je dolazila od Pašalića”, uvjeren je Šarinić.

Monopol u medijima

Za Šarinića, Miroslav Kutle preko Pašalića kontrolira medije i banke te ima 35 tvrtki. Šarinić ističe kako Kutle kontrolira Imperijal (radi se o opskurnom batinaškom tabloidu, koji je korišten u svrhe političkih obračuna). Tuđman pita “tko stoji iza Imperijala?”. “Kutle, a kad stoji Kutle, stoji i Pašalić”, odgovara Šarinić. Nadalje, razgovaraju o medijima. “Što mi pričaš, Vjesnik je Pašalićev?”, kaže iznenađeno Tuđman. Šarinić mu nabraja još neke lokalne televizije te listove u vlasništvu Ninoslava Pavića.

“Predsjedniče dragi, mi se vraćamo u balkansko-plemenski mentalitet. To je za mene neprihvatljivo”, kaže Šarinić, a Tuđman kaže kako je “kazao Mateši (tadašnjem premijeru) da izvoli poduzeti korake kako bi se taj kutleovski balon ispuhao”. No, Šarinić je uvjeren da “Mateša nema snage”, jer prema Šarinićevu mišljenju “kad to držite u ruci, imate sve, imate monopol u medijima, imate banke, imate gospodarstvo, imate stranke, imate službe”.

Šarinić kaže Tuđmanu da sluša Pašalića, što on odbija: “Nije istina da ja slušam Pašalića, nije istina”.

“Jutros su me iz sedam banaka zvali. Panika. Blokada sistema. Novci. 25 poziva direktora poduzeća Nikici Valentiću jutros, sedam banaka su praktički na izdisaju”.

Predsjednik: “Kojih sedam?”.

“Ne znam točno, ali za neke znam - znam za Gradsku banku, Istarsku banku, Dubrovačku. Dubrovačkoj banci je do sada poslano oko 700 milijuna kuna, interesirajte se. Ljudi moji, kud to vodi? Više nemate deviza na tržištu”. “Deviza više nema, zašto?”. “Zato što su devize pokupljene iz banaka i otišle su van. Topi nam se devizna rezerva. Predsjedniče, mogu li to normalni ljudi gledati ovako i ništa ne poduzimati? To nije moja Hrvatska, to nije moja stranka”.

Kasnije u razgovoru Šarinić kaže kako Montmontaža ima u sefu dionice Dubrovačke banke, koje je kupila za račun Kutle. “Kutle je došao i rekao Nikoli Lisičaru - ‘daj mi kupi dionice Dubrovačke banke, bolje da se ja tu ne vidim’. Pošteno mu je platio, a on sada u sefu ima ovakav plik ovih dionica Dubrovačke banke. To se ne može vidjeti iz strukture, ni iz čega se može vidjeti”, kaže Šarinić.

Predsjednik Tuđman na to odgovara: “Hrvoje, slobodno tržište, sam kapitalizam, to je nestabilan sustav, samo je planska privreda stabilna, pa, prema tome, nakon svega toga što smo mi, iz te pretvorbe, agresije itd. prošli, sad smo došli u fazu kad se s time hvatamo ukoštac”.

Nakon toga Tuđman telefonski zove tadašnjeg šefa Narodne banke Marka Škreba i pita ga o krizi u sedam banaka.

Škreb kaže: “To ne bih znao. Nema nikakvih elementa. Znamo da postoje određene banke, ne bih rekao u krizi, ali na to smo upozorili... One koje su brzo rasle, vjerojatno imaju lošiju kvalitetu plasmana od prosjeka, ali nikakvih kriznih informacija nemam. Likvidnost je uredna”, rekao je Škreb. Tuđman ga pita o stanju u Istarskoj banci.

“Gledajte, s Istarskom bankom je problem vlasnički udio, to smo proučavali”, počinje Škreb, i nastavlja: “Prema našem saznanju, nije bilo nekih kršenja propisa, odnosno zakona, međutim, situacija i klima su, nažalost, takvi da se depoziti i dalje iz te banke povlače kad su ljudi čuli da su poduzeća u vlasništvu Miroslava Kutle. U četvrtak mi je gospodin Štokić iz Riječke banke rekao da čak i Županija istarska želi prebaciti svoje depozite iz Istarske banke u Riječku, što bi dovelo Istarsku banku u vrlo tešku poziciju”.

Ivica Todorić

Zreo za sud

Tuđman stoga pita: “Što ima i od kad ima Kutle u Istarskoj banci?

“Kutle u Istarskoj banci ima dionice, prema onome što mi znamo, nekoliko njegovih poduzeća po sedam posto udjela, što je bio dogovor da izađe iz Poštanske banke, da vas sada ne opterećujem detaljima. To je, zapravo, bila zamjena dionica Croatia osiguranja, Istarske banke, Hrvatske poštanske banke, čime je on stekao određeni udio. To je ono što sam i napisao u notici, to se zna, ali, eto, čekalo se krizu u Dubrovačkoj da se to plasira preko Glasa Istre i ostalih medija. To je od 7. travnja izazvalo sumnjičavost stanovništva koje diže uloge iz Istarske banke; otprilike 500 tisuća do milijun maraka dnevno se smanjuju depoziti u toj banci, što onda izaziva sasvim sigurno likvidne probleme”, kaže Škreb.

Šarinić, pak, kaže kako je Istarska banka već pojela zaduženjima temeljni kapital, a to je u svim normalnim zemljama stečaj banke. “31. prosinca dakle, kad nije došlo do stampeda u Istarskoj banci, temeljni kapital bio je 142 milijuna maraka, a zaduženja su bila već 125. To je bilo 31. 12., a sada, četiri mjeseca kasnije, odljev je do milijun maraka dnevno, čuo sam više od toga, ali pojeli su sto posto kapitala jer, kao i u Dubrovačkoj banci, kamionima šalju novac dolje da se održi sustav. Oni su kao i Škegro, to su profesori koji nikad nisu u privredi bili, rekao je Šarinić.

Predstojnik Tuđmanova Ureda kaže kako je “Kutle spreman i zreo za sud. Sto posto. Tu bi se našlo strašnih stvari, više od Barača (misli na tadašnjeg direktora Dubrovačke banke Nevena Barača), ali mi to puštamo dalje”.

“Nije točno da popuštamo. Ima ipak malih razlika u tome. Barač je čovjek jugo i komunističkog sistema i ljudi koji Hrvatskoj rade o glavi, a ovaj ipak nije radio do sada Hrvatskoj o glavi, ali je na svoj način, slažem se, takvu poziciju stvorio da može to biti štetno po Hrvatsku, i prema tome, treba ga svesti, kad bi bilo razloga, i na sud. Mislim da si ti tu malo pretjerao te kako bi bilo dovoljno, kao što kažeš, da ostane dobrim dijelom bez ovoga što je nezakonito ili neopravdano dobio, da ne dovedemo taj problem”, nastavlja Tuđman.

Nadalje Šarinić upozorava: “Predsjedniče, samostalna Hrvatska može imati dva oblika. Ona može biti građanske opcije, da idemo kakva je da je, u Europu, građansku ili...

PREDSJEDNIK: “Hrvoje, sad sam rekao Mati Graniću da dobivam pisma i pozive u kojima mi ljudi kažu - u ime naroda, dajte otkažite, što klečite pred tom Europom, otkažite zahtjev da stupate u Europu; nije pitanje Europe, nego je pitanje očuvanja samostalnosti Hrvatske, i demokracije u Hrvatskoj i gospodarskog razvitka Hrvatske.

HRVOJE ŠARINIĆ: “Samo kakve Hrvatske...”.

PREDSJEDNIK: “Takve Hrvatske kakvu drugi nemaju, i kakvu sam stvorio i kakvu ću stvoriti”.

HRVOJE ŠARINIĆ: “Imate pravo, a ja imam pravo s time se ne složiti.

PREDSJEDNIK: “Molim, žao mi je. Hrvoje, progutao si nekakve teze koje, molim, ne stoje”.

Franjo Tuđman, iako tada već dolaze pozivi iz Bruxellesa da se Hrvatska što prije uključi u euroatlantske integracije kaže: “Budimo pametni i široki, ali nije nam cilj da idemo pod svaku cijenu u Europu, da nas natjera da idemo u Zapadni Balkan itd. I ja sam za građansku opciju, i imamo je previše. Ovo što mi slobode imamo u Hrvatskoj, nema ni u jednoj drugoj zemlji. To je sama ta Albrightica rekla”.

Promućurni mafijaš

Tuđman u daljnjem razgovoru izražava bojazan za opstanak Hrvatske.

Šarinić odgovara: “Hrvatska više ne može propasti”.

“Varaš se, varaš se. Bez HDZ-a, eto ti Hrvatske u regionalnom sustavu zapadnog Balkana i jugoistoka”, odgovara Tuđman. Šarinić mu se suprotstavlja kako se to više ne može jer bi “cijeli hrvatski narod bio protiv”.

“Cijeli hrvatski narod bi bio protiv, ali ako dođe na čelo netko drugi, vidjet ćeš kako će prihvatiti. A to je službena politika Europske komisije i Europske Unije”.

Šarinić replicira predsjedniku Tuđmanu, vraćajući se na priču o Pašaliću i Kutli: “Ali monopoli medija, monopoli gospodarstva, monopoli bankarstva, sve zajedno podržano od politike, oprostite, to nije građanska opcija. To nije moja opcija, to nije moj svjetonazor. Ja to ne mogu podnositi, predsjedniče”. Šarinić zato ističe Ivicu Todorića, koji je “za mene jedan solidniji čovjek od Kutle. Kutle je običan primitivac”, kaže nadalje Šarinić te ističe kako Kutle ne bi stvorio svoje carstvo da nije bilo Pašalića. “To se iz svemira vidi”, viče Šarinić. Tuđman mu kontrira: “Hoćeš da ti okrenem stranu - Kutlino carstvo ne bi bilo bez Pašalića, ne bez Pašalića, nego bez HDZ-a, u redu, ali ni HDZ-a ne bi bilo bez Kutle u početku. Osim toga, viče se samo na Kutlu, a zaboravlja se Gucić, zaboravlja se taj Pavić, koji isto tako nije Hercegovac. Zaboravljaju se i neke druge firme”. Šarinić nadalje upozorava Tuđmana da Miroslav Kutle drži Tisak, a ta će tvrtka, kasnije znamo, pripasti Ivici Todoriću.

Tuđman Šariniću govori svoje mišljenje o Kutli: “Ja sada politički gledam. Znači, od jednog promućurnog mafijaša, od onog režima, preko naših, itd... Prema tome, zato sam odlučno da ga se potkreše, i da tamo, ako ima razloga, da se poništi pretvorba Slobodne Dalmacije ili Tiska, da idemo na to. S tim, molim, da ne idemo za tim, ovo što si ti rekao da ga zatvoriš, pa da nastane rasulo u svim tim njegovim poduzećima gdje ima 10 tisuća radnika. (Kasnije će Slobodna Dalmacija biti oduzeta Miroslavu Kutli)

Šarinić, pak, smatra kako bi se “našlo nekoga tko bi to vodio i stručnije i poštenije od Kutle. Zašto ja tako reagiram, zato što mi se to gadi”.

“Hrvoje, a meni se ne gadi? Pa, ja ne mogu gledati, ne mogu čitati”, uzvraća Tuđman.

“Vi imate snagu da to presiječete, ja ju nemam”.

No, Tuđman nastavlja: “Ne mogu čitati knjigu, slušati glazbu i družiti se s normalnim ljudima. Ono što kažem, gutam, ne samo obične žabe, nego krastače. Hrvoje, shvati to”, kaže na kraju Tuđman.

Gangsterski sustav

Šarinić se pita što ćemo napraviti kada predsjednik ode s političke scene... “Sustav moramo napraviti, sustav, a sustav napravili nismo. Napravili smo jedan gangsterski sustav, s Kutlom na čelu”, kaže otvoreno Šarinić.

Tuđman je, čini se, izvan sebe: “Što mi pričaš gangsterski sustav, s Kutlom na čelu; evo ti ga, što mi pričaš. Što Kutle, uostalom...”.

“35 poduzeća, banke, monopol, to u jednoj velikoj Francuskoj ne bi jedan čovjek mogao držati, a u maloj Hrvatskoj drži. Vi nećete vidjeti neke stvari. I ono što je moj lajtmotiv u tome...”.

Predsjednik Tuđman ga prekida: “Nije istina da je Kutle najveći bogatun. Nije istina. Ja nemam konkretnih podataka, ali koji mi kažu, Gucić ima daleko više negoli Kutle. (Šarinić: “Ne bih rekao.”)

“Ti ne bi rekao, a meni to tvrdi Mateša, meni to tvrdi Škegro, kao i neki drugi ljudi”.

Šarinić, pak, nastavlja: “Što ja zamjeram jednom Kutli? Vidite, Todorić, Rajić, ovaj iz Sport Heruca, Drago Bjondić, to su ljudi koje bih ja podržao bez obzira na to jesu li Hercegovci ili nisu Hercegovci. Zbog čega? Zato što su to ljudi koji su se posvetili jednom zanimanju, koji će ostaviti nešto iza sebe, koji rade korektno, itd”.

Hrvoje Šarinić nadalje kaže kako je HDZ u izolaciji te da nitko s njim ne želi koalirati, osim možda Đapića, a to znači “da idemo još više desno”. Osim toga, Šarinić upozorava predsjednika Tuđmana: “Predsjedniče, vi ne vodite stranku. Vodi je Pašalić”, na što Franjo Tuđman odvraća: “Pričaš priče”. No, Šarinić je ustrajan: “Predsjedniče, reći ću vam jednu stvar - ja s Pašalićem više živjeti i raditi neću”.

Hrvoje Šarinić se ne da, tvrdi Tuđmanu da je HDZ Pašalićeva, a ne njegova, odnosno Tuđmanova, stranka. “Svuda je postavio svoje ljude”, tvrdi Šarinić.

“Postavi ti svoje”, replicira mu Tuđman.

“Gdje ću ja, mene ne slušaju”.

Šarinić nadalje kaže, obrazlažući svoj odlazak: “Predsjedniče, ja konačno nisam u svemu tome važan, ne treba se od mene praviti slučaj, ali ja natrag od ovoga što sam odlučio ne idem; ne idem, predsjedniče. Šarinića, kao i svakog čuda za tri dana je dosta, ali ja ću imati mirnu savjest. Ja ovako više živjeti ne mogu, već se deset mjeseci lomim, u nervozi živim, jer sam čovjek principa i jednostavno ne mogu to prelomiti u sebi, a ne možete vječno biti u sukobu sa samim sobom. To je nemoguće. Ja ću se povući na jedan, čim diskretniji način, spremam se s vama dogovoriti na koji način ću kazati što moram kazati, ali ja više neću ovdje biti. Neću ovdje biti, i reći ću vam potpuno otvoreno - predsjedniče, neću biti u stranci u kojoj je Pašalić pa vi mislite što god hoćete...”.

Predsjednik Tuđman Šariniću na to kaže kako je “politički neodgovoran”, jer “bez Pašalića ne bi bilo HDZ-a i Hrvatske”. Nadalje, kaže kako Šarinić više ne uvažava njegovo mišljenje. “Ja sam osam godina uvažavao vaše mišljenje”, odgovara mu na to Hrvoje Šarinić.

Potkraj razgovora Tuđman nudi da ostane barem kao savjetnik u Uredu: “Razmisli, sredi se. Budi uvjeren da sam ja za to, za tu tvoju normalnu politiku, ali da se organiziramo, da nađemo snage, ljude s kojima možemo to provesti, da bismo imali, izvršili svoju funkciju dalje, da bismo imali osobno zadovoljstvo, ali i za budućnost Hrvatske”, kaže na kraju Tuđman.

Na kraju tog razgovora Tuđman poziva Šarinića na ručak. Tu transkript prestaje.