VELIKA ANALIZA PREDSJEDNIKA UPRAVE RAIFFEISENA Što će se dogoditi s mirovinama naše djece 2060. godine

Demografija i mogući scenariji u RH: 2015. - 2060.”, naziv je opsežne, kompleksne analize koju je izradio Željko Bedenic, predsjednik uprave Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva, jedinog društva u Hrvatskoj ovlaštenog za isplatu mirovina iz obveznog mirovinskog osiguranja. Cilj analize bio je determinirati mirovinski sustav RH do 2060. s obzirom na demografiju i njegov utjecaj na zaposlenost, bruto domaći proizvod, visinu rashoda opće države te visinu mirovina, odnosno njihovu stopu zamjene. Analiza je bazirana na podacima za 2015. godinu i testirana je na tri različita scenarija. Prvi scenarij govori o utjecaju sadašnjeg modela mirovinskog sustava, drugi scenarij pretpostavlja ukidanje drugog mirovinskog stupa i preusmjeravanje doprinosa od pet posto u prvi mirovinski stup, dok treći scenarij podrazumijeva povećanje doprinosa za drugi stup od 7,5 posto (ali uz zadržavanje doprinosa za prvi stup od 15 posto). Pritom su na demografskoj strani modela unesene pretpostavke niskog fertiliteta, a očekivano doživljenje linearno je produljeno za otprilike četiri godine te se migracija u godinama koje su ispred nas zanemarila.

Umjerene brojke

“Kao što se vidi, koristio sam jako umjerene brojke o migracijskom saldu, jer kada bi se nastavio ovako jak negativan migracijski saldo, već za desetak godina došli bismo u situaciju da bi mirovinski sustav bio neodrživ, ali ne samo mirovinski sustav, nego bi se urušio i čitav sustav državnih financija. I u ostalim pretpostavkama korišteni su umjereno optimistični trendovi i kretanja kako bi model konvergirao prosjecima koje već sada vladaju u EU, a mi im se sporije ili brže približavamo”, rekao nam je tim povodom Bedenic. U tim demografskim projekcijama navodi se i kako će broj stanovnika u Hrvatskoj sa 4,2 milijuna stanovnika 2015. pasti na 3,2 milijuna 2060. ako ne budemo imali neto priljev migracija od 10 tisuća ljudi godišnje.

Ostale postavke modela, a tiču se statistike radne snage, pretpostavljaju smanjenje relativnog broja neaktivnog stanovništva godišnje za 0,9 posto, povećanje prosječnog radnog staža svakih deset godina za jednu godinu (u Hrvatskoj je prosječni radni staž 32,6 godina, u Islandu 46,6, Švedskoj 41,1, Švicarskoj 42,5 godina). Uz to, model polazi od toga da se na stopu rasta BDP-a od tri posto zaposlenost povećava za jedan posto, da temeljna inflacija u prosjeku iznosi dva posto, a produktivnost tih dva posto minus realni rast plaća.

Polazna osnova

Nadalje, kao polaznu osnovu se uzela projekcija da će se mirovine isplaćivati prosječno 20 godina, da će dodatak od 27 posto primati samo umirovljenici iz prvog stupa, da će realni prinos (iznad inflacije) mirovinskog sustava biti jedan posto. Konačno, prvi scenarij (ostanak sadašnjeg modela mirovinskog sustava) pretpostavlja da 12,5 posto novih uplata iz drugog stupa odlazi u nove investicije (primjerice, putem dokapitalizacije kompanija od strane Obveznih mirovinskih fondova, odnosno direktnih investicija kroz javno privatna partnerstva, a uvjetovan je kapacitetima radne snage i produktivnosti države). Drugi scenarij (ukidanje drugog stupa) pretpostavlja da se osam posto doznaka preusmjerava u državnu potrošnju, a treći scenarij (povećanje drugog stupa na 7,5 posto) da osam posto novih uplata iz drugog stupa ide u direktne investicije.

Uz te pretpostavke bi zaposlenost (20 tisuća zaposlenih više u prvom i trećem scenariju), nezaposlenost (u prvom i trećem 11,1, u drugom 12,6 posto) te rast BDP-a (kumulativno 6,7 posto u korist prvog i trećeg scenarija) imali samo marginalni utjecaj na determiniranje odabira scenarija. Glavna razlika u usporedbi scenarija proizlazi iz rashoda opće države, odnosno manjka za pokriće mirovina u HZMO. Naime, dok se u prvom i trećem scenariju (sadašnje stanje i povećanje doprinosa za drugi stup na 7,5 posto) sadašnji trošak od 4,2 posto BDP-a smanjuje na samo 0,9 posto, u drugom scenariju (ukidanje drugog stupa) niži inicijalni troškovi zbog preusmjeravanja pet posto doprinosa u HZMO od 2,1 posto narasli bi na 2,8 posto u 2060.

Nadalje, sam trošak mirovinskog sustava generacijske solidarnosti (ukupne isplate mirovina iz HZMO) bi u prvom i trećem scenariju sa sadašnjih 10,4 posto BDP-a pao na 5,9, odnosno 5,7 posto BDP-a, dok bi u drugom scenariju bio cijelo vrijeme oko 10 posto. Posljedica takvog odnosa je da bi rashodi opće države u prvom i trećem scenariju sa sadašnjih 46,9 posto BDP-a pali 43,5 posto u 2060., dok bi u slučaju ukidanja drugog stupa ti rashodi narasli na 51,4 posto BDP-a. “Prije bilo kakvih odluka za ili protiv ukidanja drugog stupa javnost bi trebala biti upoznata s činjenicom da bi u slučaju ukidanja istog država godišnje trošila osam posto BDP-a više u 2060., koje bi trebalo namaknuti najvjerojatnije od te iste javnosti”, dodaje Bedenic.

Drugi scenarij

Rezultati pokazuju kako bi stopa zamjene (prosječna mirovina u donosu na prosječnu plaću) bila nešto bolja u drugom scenariju (ukidanje drugog stupa - 45,6 posto) u odnosu na prvi (sadašnje stanje - 43,3 posto), ali daleko najbolja u trećem scenariju, koji bi podrazumijevao porast uplata u drugi stup na 7,5 posto (52,7 posto). Bedenic je napravio još tri zanimljive simulacije koje se odnose na rast nominalnih plaća po stopama od jedan te 2,5 i četiri posto, što u stvari znači da bi zbog inflacije od dva posto u prvoj simulaciji plaće realno pale za jedan posto. Ta prva simulacija podrazumijeva, dakle, takozvanu internu devalvaciju idućih 40 godina, odnosno pristajanje na to da će primanja zaposlenih realno biti manja za 40 godina nego danas. Interna devalvacija, međutim, u velikoj mjeri nadoknađuje gubitak konkurentnosti koji nastaje povećanjem izdvajanja ulaganja u drugi stup sa pet na 7,5 posto (jer se ukupno povećanje na plaće povećava sa 20 na 22,5 posto) pa se u odnosu na ostale simulacije znatno povećava zaposlenost, smanjuje trošak države, a stopa zamjene povećava na 59,9 posto 2060. godine.

Interne devalvacije

No, zanimljivo je da samo model interne devalvacije omogućuje privlačenje imigracije (zbog troška asimilacije) kako bi broj stanovnika Hrvatske do 2060. ostao blizu četiri milijuna stanovnika. U preostalim scenarijima, koji ne donose porast imigracije, broj stanovnika bi do 2060. pao na oko 3,2 milijuna stanovnika. “Interna devalvacija donosi realni pad plaća, ali veću zaposlenost i veći manevarski prostor za državu da poveća izdvajanje za zdravstvo i za pomoć najugroženijima. Nalazimo se pred velikim izazovima i kao društvo moramo jasno razlučiti koje su odluke pred nama i što one donose. Nadam se da će i ova moja analiza doprinijeti boljem razumijevanju ovih problema. Ono što ohrabruje je realni prinos koji su mirovinski fondovi ostvarili u posljednjih 15 godina, koji je za 2,5 posto veći od mojeg simuliranog prinosa od 1,0 posto te bi u slučaju nastavka takvog trenda prosječne mirovine mogle biti i preko 60 posto prosječnih plaća, što bi omogućilo umirovljenicima bolji standard od današnjeg”, rekao nam je Bedenic.