Kad je Frederic Beigbeder napisao knjigu “Ljubav traje tri godine”, dio populacije u friškim vezama je zanijemio, a drugi dio je zavrištao poput čovjeka u pustinji koji je otkrio da njegova fatamorgana nije privid, već izvor čiste ledene vode. Naravno, zavrištali su ljudi koji su se u tom trenuku nalazili u sumornim vezama koje su podsjećale na labirint bez izlaza: izvana najljepši francuski vrt, no gdje god da se okreneš, vidiš samo zid od neprobojne živice, i osjećaš se klaustrofobično, sputano, depresivno, uplašeno.
Frederic kao da im je sve odobrio: odustajanje (kraj ljubavi, kaže Beigbeder, prirodna je stvar), gledanje djevojaka na drugoj strani ulice, varanje, tišinu. Vrištali su od sreće jer su konačno dobili crno na bijelom da nisu gubitnici: kvragu, dešava se i najboljima! Ljubav jednostavno ima rok trajanja!
Zamišljam kako na obiteljskim ručkovima sjaje od sreće dok majka stavlja puricu s mlincima na stol i nakon aperitiva i goveđe juhe s domaćim rezancima bezbrižno govore:
- Usput, Nina i ja se rastajemo. A kaj je za desert? Onda zamišljam njihovu majku, s trajnom na kosi i pregačom, kako se lovi za fleku od jaja koja se na njoj našla dok je mikserom starim 20 godina radila kremu za tiramisu, i govori: - Ali... ćaća i ja smo tek otplatili kredit za vjenčanje u Globusu...
- A, šta ćeš, stara - odgovara proćelavi sin dok srće juhu i u džepu stišće džepno izdanje Moderne Biblije, koju je ponio za slučaj da staromodnim roditeljima mora pročitati ulomak koji će objasniti njegovu odluku.
Primjerice: “Čovjek se mora odlučiti: ili će s nekim živjeti ili će za tim žudjeti. Ne možeš žudjeti za onim što imaš, to je protiv prirode. Eto zašto divne brakove raznese u komadiće bilo koja neznanka što iznenada iskrsne. Čak i ako ste se oženili najzgodnijom djevojkom, uvijek će postojati neka nova neznanka koja će bez kucanja ući u vaš život i na vas djelovati poput supermoćnog afrodizijaka”.
Kad shvati da će majka uskoro početi plakati, da se juha hladi, a otac stišće usne u onu nepropusnu liniju iza koje je u djetinjstvu našeg junaka uvijek slijedila kazna, stane objašnjavati:
Zar nije uzbudljivije čitati knjigu koju niste čitali, gledati kazališnu predstavu koju ne znate napamet, birati bilo kojeg predsjednika radije nego onog koji je bio prije?
- Ja bi’ bila zadovoljna da vječno repriziraju ‘Malo misto’... - stigne procijediti majka prije nego što se mrlji od jaja na kecelji pridruži prva suza. Naš junak otkriva na tom obiteljskom ručku ono što je vaša kolumnistica otkrila kad je prvi put u kuću dovela drugog dečka: u nekim kulturama, ljubav traje trideset godina. (I više, no to ovisi o razini kolesterola u krvi protagonista ljubavnih priča). Te kulture nisu daleko od nas. One se nalaze u primaćim sobama - pazi sad - naših roditelja!
Otac iz gore opisane (fiktivne, molim lijepo) minijature vjerojatno bi uzeo Beigbedera u ruke, samo da bi koji trenutak kasnije lupio po glavi sina jedinca zbog čijeg se vjenčanja sa stanovitom Ninom, kako smo saznali, zadužio.
- Kao prvo, ovo zoveš knjigom?! Eno ti tamo Marx (ili Biblija, ovisi gdje ćemo postaviti našu kratku dramu, u radničko naselje poput onog gdje sam odrasla ja, ili u prigradsko mjesto poput onog u kojem je odrasla, primjerice, moja mati - jedno od onih kojima je kratica Sv. vraćena u naziv vrlo brzo nakon osamostaljenja)! Pogledaj si kako izgleda ozbiljna knjiga! A osim toga, tu si mi došao citirati nekakvog Francuza?! Svi do jednog su pederčine! Nije ni čudo da bježe od svojih žena!
Poželio je naš junak reći da on ni od koga ne bježi, da ni Nina ne želi više spavati s njim... No, zapravo, ne moramo čuti taj razgovor do kraja da bismo uočili veliku razliku između Oca Obitelji i Proćelavog Sina. Prvom je sama pomisao na ostavljanje obitelji znak slabog, beskičmenjačkog karaktera, drugome je ostanak - jednak samoubojstvu.
Moji nisu bili tako radikalni, no jasno mi je bilo što moja majka misli o mojoj potrazi za Ultimativnom Ljubavi. Često bi kroz šum slavine prosiktala: “Imati previše izbora pravo je prokletstvo”. No, kad bih je pitala što je rekla, odgovorila bi: “Za stol, djeco! Jetrica ne mogu čekati!”
Znala sam da ne odobrava moje vrludanje. I ne samo moje. Prevrtala je očima svaki put kad bi neka od mojih prijateljica pobjegla pred oltarom, promijenila dečka ili seksualno opredjeljenje, i svaki put kad bi na površinu isplivalo da je netko nekoga prevario. Nije odobravala traženje, uzimanje vremena, prostora itd. Ne samo da nije odobravala, nije razumjela. A i kako bi. Naši su roditelji odgojeni u strukturi koja je davala malo toga na švedskom stolu: imati putovnicu bio je luksuz, pa su se, logično, romantični vikendi u Italiji s ljubavnicom (lažni poslovni seminari) teško mogli planirati. Kvragu i sve, sam stan bio je luksuz, a imati dva čista utopija: gdje bi, zaboga, moj otac otišao da je i poželio početi novi život, sans famille?
Prijateljica mi je pričala kako su njezini prvih par godina zajedničkog života proveli u vojnom hotelu (iznajmiti stan bračnom paru s malim djetetom bilo je teško), pa mi je jasno da je njihova ljubav morala trajati više od tri godine, barem dok se ne smjeste u vlastiti krevet. Jednom kad su došli do toga, teško da su zbog djevojke preko ceste poželjeli otići.
Gledam nedavno svoje roditelje na proslavi njihove tridesete godišnjice braka. Divim im se, ali ih i propitujem istovremeno. Dok majka stavlja tortu na stol, Dečko mi šapne da nikada nisu djelovali sretnije. Moram se s njime složiti. Majka mi je nedavno priznala da su se ponovno preusmjerili jedno na drugo nakon što su ptići odletjeli iz gnijezda (da se izrazim poetski, ne želim da ispadnemo krajnje neemotivna familija). Divno, zar ne?
No, ovoga... pitam se što se točno događalo dvadeset i kusur godina između jednog preusmjeravanja i drugog? Jesu li se svađali, jesu li se mrzili, jesu li si zamjerali, jesu li spavali odvojeno, jesu li gledali nekoga na drugoj strani ceste? Naravno da jesu, sve to. Kako onda njihova ljubav nije umrla, već - traje?
Odlučujem pitati profesoricu koja je otprilike jednak broj godina u braku.
- Trik je u tome da vrlo rano odlučiš kako razvod ne dolazi u obzir. Tako je svaki problem samo životna začkoljica kojoj tražiš rješenje, a ne razlog za preseljenje na kauč, ili u drugi stan, vezu ili brak. Objašnjenje mi zvuči logično, no i okrutno. To mi zvuči kao život pod sankcijama. Kaže moj prijatelj iz Beograda: - Pa kako nam je bilo, super nam je bilo. Zajebavali smo se, pili, išli van, ljubili i pušili travu. Kad nije bilo trave, pušili smo čaj od lipe. A šta da ti kažem, čovjek se na sve navikne.
Dakle, dolazimo na jedno od onih kokoš ili jaje pitanja: opstaje li ljubav zbog odluke da mora, ili zato što su neke ljubavi jednostavno otporne na superviruse u obliku sveprisutnih izazova koji hodaju po drugoj strani ceste?
Jesmo li jadnici ako pređemo zebru dok još gori crveno, ili smo jadnici ako ostanemo poput štrebera na ispravnoj i pred Bogom obećanoj strani, i idemo dalje, tužni i nezadovoljeni? Jer, evo kvake: moj tata nije imao internet. Nije imao MySpace sa super fotkama sa Šarplanine gdje polugol dijeli sir sa čuvarem ovaca. Nije imao Frequent Flyer milje na putu do poslovnih partnera u Beču, i stalnu crvenokosu stjuardesu koja je svakog utorka ujutro na tom letu. Nije imao mogućnost online pornića, MSN chata, seksi SMS poruka u kupaonici. (Moja se mama uvijek javljala na kućni telefon). Imao je, s druge strane, dvoje djece koje je trebalo voziti na silne izvanškolske aktivnosti da ne budu hiperaktivni kod kuće. Imao je frontu na koju je odjednom morao ići, paniku oko posla i otkupa stana. U njegovoj je generaciji očito vrijedilo: jedna partija, jedna žena. Doživotni predsjednik, doživotni brak.
Demokracija je donijela neke nove prozore u svijet, donijela je stvarnost Frederica Beigbedera i ono čega se moja majka tako gnuša: veliku mogućnost izbora na svakom koraku. Gnuša ili boji? Jer sigurnost da te frajer neće ostaviti je prokleto dobra stvar. Ima li možda Beigbeder pravo? Čini li zaista prilika lopova? Bi li i našim starcima ljubav trajala tri godine da su imali mogućnost i za nešto drugo?
Jesmo li mi zaista raskalašeni i bez pravih životnih vrijednosti, ili su oni ljubomorni na činjenicu da mnoge žene, primjerice, više ne ovise o nekretninama/pokretninama svojih gorih polovica? I znači li to zaista da je vječna ljubav, baš poput socijalizma, utopija? Kaže moja profesorica:
- Pa, ljubav zaista na neki način nestane. Ne ljubav per se, ali slijepa zaljubljenost svakako. Sve se to s vremenom pretvori u jedno... nježno prijateljstvo.
Božanstveno. Ali, ovoga, ja već imam par nježnih prijateljstava. Milujemo se kad smo u PMS-u, govorimo si sve tajne, idemo u kino i zovemo se u sitne sate. JA NE ŽELIM NJEŽNO PRIJATELJSTVO S ČOVJEKOM S KOJIM ŽIVIM. Zar nam je to zaista sudbina? O, avaj! Frederiče, u pravu si. Ljubavni konzumerizam zavladao je svijetom a da to nismo ni primijetili. Partner vam hrče, a vi imate lagan san? Pa, zamijenite ga! Žena vam je vegetarijanka, a vi ste navikli na svinjske nožice? O, Bože, pa naići će druga! Sviđa vam se odgojiteljica u vrtiću vašeg sina? Samo naprijed, vrijeme već ističe... Odjednom, jednako kao što sam generaciju svojih roditelja vidjela kao robote koji ignoriraju vlastite emocije jer nemaju izbora, pa, ono, hoće li ostarjeti sretni ovisi o tome kako im grah padne, odjednom vidim svoju generaciju kao poludjele konzumente.
Vau. Mi. Smo. Nakaze. U ovom sistemu, Ljubav je izgubila svoje sveto mjesto. S trona najbitnijeg u životu neprimjetno su je zbacile Uspjeh, Novac i Dojam. Odjednom shvatih: ostajati jer nemaš drugog izbora, kao što su mnogi vršnjaci mojih staraca činili, tužno je. No, otići na prvi znak neuspjeha, kukavički je. Svijet se mijenja, ne moramo svi doživjeti 30 svjećica na bračnoj torti.
Nismo zbog tog lošiji, neuspješniji, razvratniji ili jadniji. Jedino je gore forsiranje ljubavi od odustajanja od ljubavi. Ali udarati joj rok trajanja? Odbijam. Nema garanciju poput vašeg tostera, auta, vibratora? Još bolje. Rizik garantira strast.
Uostalom, nije ljubav tehničko pomagalo.Gle čuda - ovisna je o našem trudu. Možda je poput Pepeljuge stavljena u zapećak, ali još uvijek je najljepša na svijetu. I samo ponekad, ako budete jako dobri, vječna.
Jelena Veljača
Frederic kao da im je sve odobrio: odustajanje (kraj ljubavi, kaže Beigbeder, prirodna je stvar), gledanje djevojaka na drugoj strani ulice, varanje, tišinu. Vrištali su od sreće jer su konačno dobili crno na bijelom da nisu gubitnici: kvragu, dešava se i najboljima! Ljubav jednostavno ima rok trajanja!
Zamišljam kako na obiteljskim ručkovima sjaje od sreće dok majka stavlja puricu s mlincima na stol i nakon aperitiva i goveđe juhe s domaćim rezancima bezbrižno govore:
- Usput, Nina i ja se rastajemo. A kaj je za desert? Onda zamišljam njihovu majku, s trajnom na kosi i pregačom, kako se lovi za fleku od jaja koja se na njoj našla dok je mikserom starim 20 godina radila kremu za tiramisu, i govori: - Ali... ćaća i ja smo tek otplatili kredit za vjenčanje u Globusu...
 Ostajati jer nemaš drugog izbora, kao što su mnogi vršnjaci mojih roditelja činili, tužno je.
No otići na prvi znak neuspjeha, kukavički je |
Primjerice: “Čovjek se mora odlučiti: ili će s nekim živjeti ili će za tim žudjeti. Ne možeš žudjeti za onim što imaš, to je protiv prirode. Eto zašto divne brakove raznese u komadiće bilo koja neznanka što iznenada iskrsne. Čak i ako ste se oženili najzgodnijom djevojkom, uvijek će postojati neka nova neznanka koja će bez kucanja ući u vaš život i na vas djelovati poput supermoćnog afrodizijaka”.
Kad shvati da će majka uskoro početi plakati, da se juha hladi, a otac stišće usne u onu nepropusnu liniju iza koje je u djetinjstvu našeg junaka uvijek slijedila kazna, stane objašnjavati:
Zar nije uzbudljivije čitati knjigu koju niste čitali, gledati kazališnu predstavu koju ne znate napamet, birati bilo kojeg predsjednika radije nego onog koji je bio prije?
- Ja bi’ bila zadovoljna da vječno repriziraju ‘Malo misto’... - stigne procijediti majka prije nego što se mrlji od jaja na kecelji pridruži prva suza. Naš junak otkriva na tom obiteljskom ručku ono što je vaša kolumnistica otkrila kad je prvi put u kuću dovela drugog dečka: u nekim kulturama, ljubav traje trideset godina. (I više, no to ovisi o razini kolesterola u krvi protagonista ljubavnih priča). Te kulture nisu daleko od nas. One se nalaze u primaćim sobama - pazi sad - naših roditelja!
Otac iz gore opisane (fiktivne, molim lijepo) minijature vjerojatno bi uzeo Beigbedera u ruke, samo da bi koji trenutak kasnije lupio po glavi sina jedinca zbog čijeg se vjenčanja sa stanovitom Ninom, kako smo saznali, zadužio.
- Kao prvo, ovo zoveš knjigom?! Eno ti tamo Marx (ili Biblija, ovisi gdje ćemo postaviti našu kratku dramu, u radničko naselje poput onog gdje sam odrasla ja, ili u prigradsko mjesto poput onog u kojem je odrasla, primjerice, moja mati - jedno od onih kojima je kratica Sv. vraćena u naziv vrlo brzo nakon osamostaljenja)! Pogledaj si kako izgleda ozbiljna knjiga! A osim toga, tu si mi došao citirati nekakvog Francuza?! Svi do jednog su pederčine! Nije ni čudo da bježe od svojih žena!
Poželio je naš junak reći da on ni od koga ne bježi, da ni Nina ne želi više spavati s njim... No, zapravo, ne moramo čuti taj razgovor do kraja da bismo uočili veliku razliku između Oca Obitelji i Proćelavog Sina. Prvom je sama pomisao na ostavljanje obitelji znak slabog, beskičmenjačkog karaktera, drugome je ostanak - jednak samoubojstvu.
Moji nisu bili tako radikalni, no jasno mi je bilo što moja majka misli o mojoj potrazi za Ultimativnom Ljubavi. Često bi kroz šum slavine prosiktala: “Imati previše izbora pravo je prokletstvo”. No, kad bih je pitala što je rekla, odgovorila bi: “Za stol, djeco! Jetrica ne mogu čekati!”
Znala sam da ne odobrava moje vrludanje. I ne samo moje. Prevrtala je očima svaki put kad bi neka od mojih prijateljica pobjegla pred oltarom, promijenila dečka ili seksualno opredjeljenje, i svaki put kad bi na površinu isplivalo da je netko nekoga prevario. Nije odobravala traženje, uzimanje vremena, prostora itd. Ne samo da nije odobravala, nije razumjela. A i kako bi. Naši su roditelji odgojeni u strukturi koja je davala malo toga na švedskom stolu: imati putovnicu bio je luksuz, pa su se, logično, romantični vikendi u Italiji s ljubavnicom (lažni poslovni seminari) teško mogli planirati. Kvragu i sve, sam stan bio je luksuz, a imati dva čista utopija: gdje bi, zaboga, moj otac otišao da je i poželio početi novi život, sans famille?
Prijateljica mi je pričala kako su njezini prvih par godina zajedničkog života proveli u vojnom hotelu (iznajmiti stan bračnom paru s malim djetetom bilo je teško), pa mi je jasno da je njihova ljubav morala trajati više od tri godine, barem dok se ne smjeste u vlastiti krevet. Jednom kad su došli do toga, teško da su zbog djevojke preko ceste poželjeli otići.
Gledam nedavno svoje roditelje na proslavi njihove tridesete godišnjice braka. Divim im se, ali ih i propitujem istovremeno. Dok majka stavlja tortu na stol, Dečko mi šapne da nikada nisu djelovali sretnije. Moram se s njime složiti. Majka mi je nedavno priznala da su se ponovno preusmjerili jedno na drugo nakon što su ptići odletjeli iz gnijezda (da se izrazim poetski, ne želim da ispadnemo krajnje neemotivna familija). Divno, zar ne?
No, ovoga... pitam se što se točno događalo dvadeset i kusur godina između jednog preusmjeravanja i drugog? Jesu li se svađali, jesu li se mrzili, jesu li si zamjerali, jesu li spavali odvojeno, jesu li gledali nekoga na drugoj strani ceste? Naravno da jesu, sve to. Kako onda njihova ljubav nije umrla, već - traje?
Odlučujem pitati profesoricu koja je otprilike jednak broj godina u braku.
- Trik je u tome da vrlo rano odlučiš kako razvod ne dolazi u obzir. Tako je svaki problem samo životna začkoljica kojoj tražiš rješenje, a ne razlog za preseljenje na kauč, ili u drugi stan, vezu ili brak. Objašnjenje mi zvuči logično, no i okrutno. To mi zvuči kao život pod sankcijama. Kaže moj prijatelj iz Beograda: - Pa kako nam je bilo, super nam je bilo. Zajebavali smo se, pili, išli van, ljubili i pušili travu. Kad nije bilo trave, pušili smo čaj od lipe. A šta da ti kažem, čovjek se na sve navikne.
Dakle, dolazimo na jedno od onih kokoš ili jaje pitanja: opstaje li ljubav zbog odluke da mora, ili zato što su neke ljubavi jednostavno otporne na superviruse u obliku sveprisutnih izazova koji hodaju po drugoj strani ceste?
Jesmo li jadnici ako pređemo zebru dok još gori crveno, ili smo jadnici ako ostanemo poput štrebera na ispravnoj i pred Bogom obećanoj strani, i idemo dalje, tužni i nezadovoljeni? Jer, evo kvake: moj tata nije imao internet. Nije imao MySpace sa super fotkama sa Šarplanine gdje polugol dijeli sir sa čuvarem ovaca. Nije imao Frequent Flyer milje na putu do poslovnih partnera u Beču, i stalnu crvenokosu stjuardesu koja je svakog utorka ujutro na tom letu. Nije imao mogućnost online pornića, MSN chata, seksi SMS poruka u kupaonici. (Moja se mama uvijek javljala na kućni telefon). Imao je, s druge strane, dvoje djece koje je trebalo voziti na silne izvanškolske aktivnosti da ne budu hiperaktivni kod kuće. Imao je frontu na koju je odjednom morao ići, paniku oko posla i otkupa stana. U njegovoj je generaciji očito vrijedilo: jedna partija, jedna žena. Doživotni predsjednik, doživotni brak.
Demokracija je donijela neke nove prozore u svijet, donijela je stvarnost Frederica Beigbedera i ono čega se moja majka tako gnuša: veliku mogućnost izbora na svakom koraku. Gnuša ili boji? Jer sigurnost da te frajer neće ostaviti je prokleto dobra stvar. Ima li možda Beigbeder pravo? Čini li zaista prilika lopova? Bi li i našim starcima ljubav trajala tri godine da su imali mogućnost i za nešto drugo?
Jesmo li mi zaista raskalašeni i bez pravih životnih vrijednosti, ili su oni ljubomorni na činjenicu da mnoge žene, primjerice, više ne ovise o nekretninama/pokretninama svojih gorih polovica? I znači li to zaista da je vječna ljubav, baš poput socijalizma, utopija? Kaže moja profesorica:
- Pa, ljubav zaista na neki način nestane. Ne ljubav per se, ali slijepa zaljubljenost svakako. Sve se to s vremenom pretvori u jedno... nježno prijateljstvo.
Božanstveno. Ali, ovoga, ja već imam par nježnih prijateljstava. Milujemo se kad smo u PMS-u, govorimo si sve tajne, idemo u kino i zovemo se u sitne sate. JA NE ŽELIM NJEŽNO PRIJATELJSTVO S ČOVJEKOM S KOJIM ŽIVIM. Zar nam je to zaista sudbina? O, avaj! Frederiče, u pravu si. Ljubavni konzumerizam zavladao je svijetom a da to nismo ni primijetili. Partner vam hrče, a vi imate lagan san? Pa, zamijenite ga! Žena vam je vegetarijanka, a vi ste navikli na svinjske nožice? O, Bože, pa naići će druga! Sviđa vam se odgojiteljica u vrtiću vašeg sina? Samo naprijed, vrijeme već ističe... Odjednom, jednako kao što sam generaciju svojih roditelja vidjela kao robote koji ignoriraju vlastite emocije jer nemaju izbora, pa, ono, hoće li ostarjeti sretni ovisi o tome kako im grah padne, odjednom vidim svoju generaciju kao poludjele konzumente.
Vau. Mi. Smo. Nakaze. U ovom sistemu, Ljubav je izgubila svoje sveto mjesto. S trona najbitnijeg u životu neprimjetno su je zbacile Uspjeh, Novac i Dojam. Odjednom shvatih: ostajati jer nemaš drugog izbora, kao što su mnogi vršnjaci mojih staraca činili, tužno je. No, otići na prvi znak neuspjeha, kukavički je. Svijet se mijenja, ne moramo svi doživjeti 30 svjećica na bračnoj torti.
Nismo zbog tog lošiji, neuspješniji, razvratniji ili jadniji. Jedino je gore forsiranje ljubavi od odustajanja od ljubavi. Ali udarati joj rok trajanja? Odbijam. Nema garanciju poput vašeg tostera, auta, vibratora? Još bolje. Rizik garantira strast.
Uostalom, nije ljubav tehničko pomagalo.Gle čuda - ovisna je o našem trudu. Možda je poput Pepeljuge stavljena u zapećak, ali još uvijek je najljepša na svijetu. I samo ponekad, ako budete jako dobri, vječna.
Jelena Veljača
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....