Rudić: Hrvatski vaterpolo stoji koliko i manji nogometni prvoligaš

Ratko Rudić (62), prvo uspješan vaterpolist, a potom trener i sadašnji hrvatski vaterpolski izbornik, najtrofejniji trener na svijetu, odavno član vaterpolske Kuće slavnih. Reklo bi se da finale Europskog prvenstva i utakmicu s Italijom, selekcijom koju je trenirao punih deset godina, od 1990. do 2000., čeka pun samopouzdanja. Kao trener prve je velike uspjehe postigao s jugoslavenskom reprezentacijom, s kojom je, među ostalim, osvojio dvije zlatne olimpijske medalje, 1984. na Igrama u Los Angelesu i 1988. u Seoulu. S talijanskom pak reprezentacijom, današnjim protivnikom u finalu, taj je uspjeh ponovio 1992. kao jedini trener u povijesti koji je triput zaredom osvajao olimpijsko zlato. S hrvatskom reprezentacijom osvojio je Svjetsko prvenstvo u Melbourneu 2007., a sada je na pragu osvajanja i europskog zlata. No, bez obzira na rezultat u tom finalu, ostaje činjenica da je Ratko Rudić, uz Linu Červara, najveće trenersko ime koje je hrvatski ekipni sport dosad dao.

Ovu reprezentaciju Hrvatske po kvaliteti stavlja uz bok najboljima koje je trenirao i zapravo bi bio razočaran kada ne bi osvojio zlato koje mu je, eto, upravo nadohvat ruke. Ne uspije li, bit će zacijelo više razočaran nego bilo koji navijač.

Išao sam na turbo pogon

Nije li zapravo glavni razlog vašeg uspjeha upornost i tvrdoglavost?

- Kad sam se odlučio za trenerski posao, pošto sam okončao igračku karijeru, sebi sam zadao sljedeće: da osvojim sva prva mjesta koja se mogu osvojiti. Počeo sam u Beogradu. Među prvim stvarima koje sam bio poduzeo jest da uspostavim suradnju s Fakultetom za fizičku kulturu, Institutom za sport. Bio sam, dakle, mlad trener koji je tek počeo raditi s djecom. U ozbiljan trenerski rad treba uključiti i poznavanje fiziologije i psihologije. Od prvoga trenutka svom sam radu pridružio rad brojnih stručnjaka za određena područja. NadaIje, nastojao sam uputiti se i u teoriju sporta, metodologiju vaterpola, svladati taktiku. Tražio sam svu moguću literaturu koja postoji na svijetu. Odlazio sam na razgovore s poznatim trenerima, ne samo vaterpolskim. Tako sam, među ostalima, razgovarao i s Rankom Žeravicom, glasovitim košarkaškim trenerom, u to doba izbornikom jugoslavenske reprezentacije.

Moglo bi se reći da sam otpočetka krenuo na turbo pogon. I bez obzira na to koga sam trenirao, juniore ili seniore, u taj sam posao ulazio stopostotno, uz ozbiljnu pripremu. To podrazumijeva, među ostalim, kontrolu treninga, testiranja, taktiku, tehniku. Kad sam dospio do reprezentacije, počeo sam raditi dugoročne programe. Takav sam trener, radim dugoročno. Mene ne interesira rezultat od danas na sutra. Kad radim, radim i za rezultat, ali i s mišlju da taj moj rad treba prije svega ostaviti iza sebe dugoročne pozitivne posljedice. U vaterpolskoj sredini iz koje odem ostaje povoljna situacija da se igra dalje razvija. Tako sam radio i u jugoslavenskoj reprezentaciji, i u talijanskoj reprezantaciji, i u američkoj, a tako radim i s hrvatskom reprezentacijom.

U SAD-u ste odradili jedan olimpijski ciklus. Koliko se njihov sportski mentalitet razlikuje od europskoga?

- Prije svega treba reći da su kad je riječ o etici, odnosu prema treningu, predanosti radu Amerikanci ispred svih. Američki igrači mogu svima biti uzor. Moram reći da sam u Americi uložio doista velik trud. Reorganizirao sam cjelokupan stručni rad u njihovu savezu. U to spada rad s mlađim selekcijama, zatim odabir i obuka trenera, selekcija igrača, njihova priprema. Boravio sam u Americi od 2000. do 2004. Oni još uvijek rade po tom mom programu, a koji je imao naslov “Projekt zlato” (Project Gold). Zamislio sam ciklus od osam godina. Stoga sam imao ugovor s američkim savezom do 2008. No, kad mi je stigao poziv iz Hrvatske, odlučio sam se vratiti. Porazgovarao sam s odgovornim ljudima iz njihova saveza i oni su taj moj projekt nastavili provoditi bez mene. I 2008. su na Olimpijadi u Pekingu osvojili doduše ne zlatnu nego srebrnu medalju. Znači, nisam bio u tu medalju izravno uključen, ali osvojili su je igrači i treneri koje sam ja selekcionirao. Ponosan sam na to. Kad nešto pripremaš, sve detalje, imaš viziju i kad na koncu taj rad potvrdi rezultat, osjetiš iznimno zadovoljstvo.

Na kraju krajeva, mi smo treneri slični umjetnicima. Kao da imaš ispred sebe bijeli list papira i krećeš s njim i od njega. Posrijedi je, ponavljam, i ekipni posao kojim bi, primjerice, za osam godina trebao stvoriti vrhunsku ekipu. Veliko zadovoljstvo, dakle, pruža spoznaja da si uspio predvidjeti, da si uspio sagledati, da si pratio što se događa u svijetu vaterpola, da si upotrijebio novu metodologiju i slično.

Čudo u Italiji

Deset godina ste bili talijanski izbornik. Pretpostavljam da je tamo atmosfera za rad ponešto opuštenija nego u Americi, a i da novca zacijelo ne nedostaje?

- Da, deset godina sam vodio njihovu reprezentaciju. Došao sam ondje već kao osvajač dvije olimpijske medalje. Počeo sam raditi u Italiji iz jedne isprva konfliktne situacije. Tražio sam da se radi na određeni način koji su igrači vrlo teško prihvaćali. Najbitnije je to što sam od njih zahtijevao određenu filozofiju igre.

Jeste li govorili talijanski?

- Jezik sam donekle znao, ali ne dobro. Stoga sam svakodnevno, uz svoj posao, odlazio u školu za strane jezike. Tako da sam vrlo brzo, što se kaže, uhvatio mot.

Vratimo se na filozofiju igre.

- Da, oni su smatrali da fizički nisu dovoljno nadareni da bi mogli prihvatiti fizički čvrstu igru. Naime, danas nema rezultata bez takve igre. Ja sam im rekao: ‘Ne, vama nedostaje samo treninga, određenog načina rada, da biste postali čvrsti’. Na koncu smo se sporazumjeli i počeo sam s njima raditi zbilja vrlo naporne treninge. I zaista sam doveo tu reprezentaciju do fizičkog maksimuma. Zhvaljujući i tome, bili smo jedno vrijeme nedodirljivi u vaterpolskom svijetu, u svakom slučaju fizički najspremnija ekipa. Usto, oni su bili nadareni i taktički i tehnički. S Talijanima sam, u stvari, ostvario svoj najveći uspjeh: u jednom olimpijskom ciklusu osvojili smo baš sva prva mjesta koja smo mogli osvojiti, to još nitko nikad nije napravio, čak ni Mađarska. Premda sam 1994., nakon što smo u Rimu osvojili Svjetsko prvenstvo, promijenio gotovo cijelu ekipu i doveo mlade, zbog čega su me novinari dosta snažno napadali, svejedno smo osvojili i Europsko prvenstvo. Moglo bi se reći da sam imao i pomalo sreće, ali sreće se ne može imati stalno i ona ne može donijeti kontinuiran rezultat.

Ex YU fenomen

S prostora bivše Jugoslavije na ovom su Europskom prvenstvu u Zagrebu zaigrale čak četiri reprezentacije. Nije li to donekle paradoksalno s obzirom na to da u tim državama ima možda najmanje bazena po glavi stanovnika u cijeloj Evropi. Čime objašnjavate njihov uspjeh?

- Da, cijela Hrvatska se ne može ni usporediti s jednom Budimpeštom. Za zemlje bivše Jugoslavije karakteristično je to da je u njima prisutan kontinuitet. Nastavilo se kvalitetno raditi, ostao je u njima kvalitetan trenerski kadar, a i kvalitetni mladi igrači. Sve tri značajne reprezentacije s prostora bivše Jugoslavije, hrvatska, srpska i crnogorska, posvećuju puno pažnje, pa i novčanih sredstava mlađim selekcijama. Ako želiš imati kvalitetne seniore, uvjet je da imaš kvalitetne mlade igrače.

Koliko vaterpolo ima šanse da se popularizira kao sport? U Europi niču nove kvalitetne reprezentacije, poput grčke ili španjolske, no izvan Europe igra se ozbiljno još samo u Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji.

- Vaterpolo doista ima velike šanse da se još više raširi po svijetu i unaprijedi. Spomenuli ste Ameriku. Treba imati na umu da u Kaliforniji ima više registriranih igrača nego u cijeloj Europi. Svaka osnovna škola, svaka srednja škola, svaki fakultet u Kaliforniji ima svoj bazen i svoju vaterpolsku ekipu. Održavaju prvenstva srednjih škola, gdje na utakmice dolazi po tri tisuće ljudi. Prvenstva koledža pak prenosi nacionalna televizijska mreža. I ne igra se vaterpolo samo u Kaliforniji, vrlo je popularan i drugdje u Sjedinjenim Američkim Državama. Uostalom, to je njihov tradicionalni sport. Manje je poznato da je vaterpolo, uz nogomet, najstariji ekipni olimpijski sport i oni su na olimpijadama od prvog turnira. Australci također puno ulažu u vaterpolo. Organiziraju prvenstva, dovode igrače iz Europe i Amerike. Također, vaterpolo se širi i u Aziju. Kina sljedeće godine organizira Svjetsko prvenstvo u Šangaju. Njihova ženska ekipa je među najboljima u svijetu. Dakako, puno je lakše doći do rezultata u ženskom nego u muškom vaterpolu, gdje su potrebna puno veća ulaganja. Dakle, postoji velik interes.

A koja su ograničenja?

- U prvom redu to su, dakako, bazeni, a drugo su televizijski prijenosi.

Televizija i vaterpolo

Zašto?

- Pa zato jer televizija ne prenosi dobro vaterpolo. Još sam u Italiji radio brojne studije kako treba raditi prijenose. Volio bih da se netko s nama konzultira i da nas pita. Mogle bi se postaviti kamere koje snimaju dopola u vodi, dopola izvan nje. Trebalo bi bolje ozvučiti bazen, a i druge kamere spustiti niže, a ne da ga prenose kao nogomet, pa da gledamo samo kapice igrača odozgo. Moglo bi se razmisliti i o komenatorima koji se razumiju u vaterpolo. Prema jednoj studiji u čijoj sam izradi sudjelovao, gledatelj koji dođe uživo gledati vaterpolo zaljubi se u njega. No, uz bazen ne stane puno ljudi, bez televizije je teško povećati njegovu popularnost. Nadalje, tu su nove tehnologije. Baš su me ovih dana posjetili neki prijatelji iz Amerike koji pripremaju videoigrice s vaterpolom koje će plasirati preko iPhonea.

Kako hrvatski vaterpolo stoji s novcem. Rekli bismo da je to sport sličan rukometu?

- Stoji loše, zapravo sramotno s obzirom na rezultate koje postiže. Na stranu to što putujemo po 10 sati autobusom na utakmice, ali moramo rezati programe naših mladih. Ne možemo realizirati pripreme za mlađe selekcije i u stvari režemo našu budućnost, a svi bismo željeli mlade privući sportu. Predsjednik našeg saveza Perica Bukić izvodi nemoguće poteze, svojevrsna salto mortala, samo da bismo nekako preživjeli. A u stvari je riječ o minimalnim troškovima u usporedbi s, primjerice, nogometom. Za cjelokupni reprezentativni program, za sve selekcije i za sve tri ženske selekcije, četiri muške, za sve trenere, pa i za sve klubove, dakle za cijeli pogon dovoljan je iznos od 15 milijuna kuna godišnje. Mi zaslužujemo da država pokrije naš program. Na koncu, predstavljamo je u najboljem svjetlu, i ovim prvenstvom koje prati cijeli svijet.

Dakle, cijeli naš vaterpolo stoji koliko manji nogometni prvoligaški klub?

- Da, otprilike toliko. Borit ću se za to da se promijene kriteriji kad je riječ o financiranju sporta.

Sport bez dopinga

U profesionalnom sportu sve je kraći vijek aktivnog igranja. Vi ste, primjerice, igrali gotovo do četrdesete na reprezentativnoj razini. No, nije li u vaterpolu i inače igrački vijek dulji nego u ostalim ekipnim sportovima?

- U vaterpolu je na koncu tijelo manji problem od psihe. Vrlo su bitni mentalna čvrstina i motivacijski faktor. Ako si motoviran, ako si discipliniran u životu, i danas možeš igrati vrlo dugo.

Ima li dopinga u vaterpolu?

- Ne, apsolutno ga nema. To je kompleksan sport, koji sadrži u sebi tri discipline: plivanje, sama igra i hrvanje. Naime, vaterpolo je i borilački sport. Igrači se bune, vodim stalnu borbu s njima zato što puno treniramo. Ali da bi se svi nabrojani elementi uskladili na vrhunskoj razini, potrebno je zbilja puno treninga.

Kako gledate na ženski vaterpolo?

- Vrlo je popularan u cijelom svijetu. Postoji razlika između muškog i ženskog vaterpola, osobito u brzini, ali u njemu leži velik potencijal i mislim da će se i dalje razvijati.

Kakvi su vam planovi nakon Europskog prvenstva?

- Ne znam, rekao sam i ljudima iz Saveza, sjest ćemo i dogovoriti se. Ovaj se posao ne može raditi bez obostranog povjerenja, i trenera i ljudi iz Saveza, s kojima odlično surađujem. Radit ću ovaj posao dok osjećam da imam energije. Taj posao jako troši. Čim osjetim da mi energija popušta, preusmjerit ću se na neki drugi posao, koji će također, nadam se, biti koristan našem vaterpolu. No, u svakom slučaju, ne mislim otići nakon ovog prvenstva, bez obzira na to osvojim li zlato ili ne.