Bog je odvojio Britaniju od europskog kontinenta, i to s razlogom

U mjesecima koji su prethodili ljetošnjem referendumu, u brojnim debatama i monolozima zagovornika kampanje Leave koja će se neočekivano pokazati pobjedničkom, jedan sentiment na koji sam ponavljano nailazila bio je nostalgija. Bilo da je ona dolazila u obliku veličanja slavne povijesti zbog koje, kako mi je rekao škotski aristokrat Nicholas Duffy, “nekoliko godina ekonomske krize nema težine pred tisućljetnom demokracijom” ili samouvjerenosti poput one jednog torijevskog zastupnika u parlamentu koji je, odnoseći se na ragbi i kriket stadion, zaključio: “Zašto bi itko ikad napustio London kada imamo Twickenham i Lord’s Cricket Ground?”

Šapat u debati

Danas, pola godine nakon velike odluke, kada britansko otočje pluta u čudnom međuprostoru između Europe i otvorenih mora, nostalgiju je zamijenila neka neobična mješavina ponosa, revolta i prkosa, koja bolje pristaje kakvom tinejdžeru suočenom s egzistencijalnim strahom nego jednoj od vodećih nacija svijeta. Neki dan, u razgovoru o Cityju, gdje velike banke sve glasnije najavljuju napuštanje teritorija, čelna osoba krovnog tijela koje nadgleda financijsko središte Londona Jeremy Browne rekao mi je: “Europska unija je u zabludi kada misli da će se financijske operacije iz Londona preseliti u Francusku ili Njemačku. To se neće dogoditi. Europi kao kontinentu treba biti u interesu da zadrži London kao svoje globalno financijsko središte”. Browne tvrdi da je, u smislu globalnih financija, jedini prirodan odgovor na London New York.

Ovo je tek šapat u daleko glasnijoj debati o anglosferi kao prirodnom odgovoru na post-EU razdoblje koje slijedi, odnosno očekuje se i službeno započeti pokretanjem Članka 50 Lisabonskog sporazuma u ožujku. Vodeći brexitovski političari Boris Johnson, David Davis i Liam Fox poznati su zagovornici kreiranja nove uloge Britanije u svijetu koju vide upravo kroz savezništvo s takozvanom anglosferom, pojmom kreiranim za vrijeme Margaret Thatcher, čiji poznati euroskepticizam dobro opisuje njena misao: “Bog je odvojio Britaniju od europskog kontinenta, i to s razlogom”.

Posebna veza

U jednom govoru početkom prošle godine David Davis, danas ministar za napuštanje EU, artikulirao je vezu između euroskepticizma i sklonosti jednom drugačijem obliku zajedništva s drugačijim protagonistima. “Moramo vidjeti Brexit kao veliku priliku da obnovimo svoje veze s Commonwealthom i zemljama anglosfere. Ti dijelovi svijeta razvijaju se brže od Europe. Mi dijelimo povijest, kulturu i jezik. Mi imamo obiteljske veze. Mi čak dijelimo i sličan pravosudni sustav. Uobičajene barijere slobodne trgovine izostaju.”

Takvoj Brexit agendi težinu je ovaj tjedan dala i britanska premijerka Theresa May koju je na njenom prvom službenom posjetu SAD-u vodila ideja u povećanje veze sa, kako je rekla, “starim prijateljima”. Lako je zaključiti da Donald Trump nije Mayin “cup of tea” kako bi rekli Englezi, odnosno da se instinktivno prije zgraža nad nekim predsjednikovim zamislima nego što se slaže s njegovom najavljenom politikom. No, svojim jučerašnjim susretom s Donaldom Trumpom Theresa May postala je prvi državnik koji se službeno sastao s novim američkim predsjednikom, time promovirajući snažnu simboliku posebne veze između susjeda s dvije strane Atlantika. Kontroverzni intervju koji je Trump dao brexitovskom političaru Michaelu Goveu uoči susreta bio je svojevrsna najava još posebnije veze između dvije nacije za koju će se pobrinuti predsjednik koji dijelom ima škotsko porijeklo, jako voli kraljicu i otvoreno je navijao za Brexit.

Unatoč neuobičajenom predsjedniku i neuobičajenoj situaciji u kojoj se našlo Ujedinjeno Kraljevstvo, posebna veza nije ništa novo, već naslijeđe ranijih susreta britanskih i američkih državnika, bilo da se radilo o dvojcu Margaret Thatcher i Ronald Reagan, Tony Blair i George W. Bush ili David Cameron i Barack Obama. No, ta posebna veza zadobiva novu težinu u vremenu u kojem Britanija panično traži svoje mjesto na geopolitičkoj karti svijeta. Nije tajna da se euroskepticima savezništvo sa SAD-om i ostalim državama engleskog govornog područja koji dijele ne samo jezik, nego i kulturu, institucije i povijest, čini prirodnijim od onog s Europom. Povezanost s nacijama kojima je engleski materinji jezik, misao je vodilja mnogih lidera kroz povijest, uključujući Winstona Churchilla, autora opsežnog povijesnog djela u četiri nastavka “Povijest nacija engleskog govornog područja”, koje ambiciozno pokriva razdoblje od doba Julija Cezara do Prvog svjetskog rata. Churchillov san o alijansi zapadnih zemalja kreiranoj u tri zasebna bloka još jednom je pobuđena, nakon što je, uz EU i SAD, treći blok Brexitom zadobio znatan broj suvremenih sljedbenika. Radi se o projektu koji bi bio treći stup zapadne civilizacije, naziva CANZUK, uniji Kanade, Australije, Novog Zelanda i Ujedinjenog Kraljevstva, federaciji baziranoj na slobodnoj trgovini, kretanju ljudi, zajedničkom sustavu obrane i limitiranoj konfederalnoj političkoj strukturi. Jedan od lidera projekta je James Bennett, koji u svojoj novoj knjizi “Vrijeme za smjelost: nove opcije izvan Europe”, piše: “U doba interneta i jeftinih avionskih karata, zajednički jezik, pravosuđe, povijest i tradicije vlade vrijede mnogo više od zemljopisne blizine”. Njegov suradnik prof. Andrew Roberts ističe: “CANZUK je ideja čije vrijeme, zahvaljujući Brexitu, napokon dolazi.”

Bijeg u povijest

Oni koji maštaju o CANZUK-u zamišljaju najmoćniju zemlju na svijetu s populacijom od gotovo 130 milijuna. Politolozi Helen Baxendale s Oxforda i Ben Wellings sa Sveučilišta Monash autori su studije kojom upozoravaju: “Kako euroskeptici i entuzijasti anglosfere preuzimaju vodeće uloge u stvaranju britanskog mjesta izvan EU, možemo očekivati da će anglosfera postati sve prominentniji pojam britanskog političkog djelovanja u mjesecima i godinama koje dolaze”. Baxendale i Wellings svoju teoriju dijelom baziraju na ponavljanim govorima uoči referenduma, koji su isticali priliku koju Britanija ima u jačanju Commonwealtha odnosno prisnijim savezom sa zemljama koje su nekoć bili dijelom Britanskog Carstva. Ipak, njihov entuzijazam smatraju jednosmjernim, upozoravajući da su lideri svih zemalja takozvane anglosfere podržavali ostanak Britanije u Europskoj unije. “Službena anglosferna unija ostat će stoga djelo političkog maštanja, ali manje opskurnog nego ranije. Dublji i širi bilateralni odnosi između zemljama engleskog govornog područja su očekivani već u idućim mjesecima”, pišu. Ipak, malo je vjerojatno da će velike ekonomije ugroziti svoj odnos s europskim partnerom, radi nostalgičnog zajedništva. Dr. Duncan Bell s Cambridgea ovo pobuđeno britansko povjerenje u stare prijatelje vidi kao rezultat “bijega u povijest” koji se pojavljuje u raznim sferama.“Snovi o integraciji anglosfere i političkog zajedništva su simptomatični izljevi kolonijalne nostalgije koju isključivo vodi strah o opadajućem statusu Ujedinjenog Kraljevstva”.