Mila Đukanovića od djetinjstva zovu Britva, ali možda bi mu, s obzirom na ekvilibrističku političku karijeru, a pogotovo nakon posljednjih parlamentarnih izbora, više pristajao nadimak Mačka, i to s devet života. Naime, taj najdugovječniji europski vladar, na funkciji još od vremena nakon pada Berlinskog zida te svojedobno najmlađi europski premijer (sa samo 29 godina), i ovaj se put provukao kroz ušicu igle. No, to je za njega prirodna situacija, budimo cinični, oduvijek. Milo Đukanović je “politički misterij” vladalačke dugovječnosti u zemlji koja je suštinski i fundamentalno podijeljena prema ideološkom, vrijednosnom i etnopolitičkom obrascu.
Đukanović vlada Crnom Gorom već punih 26 godina, od 1990. i “podgoričke siječanjske antibirokratske promiloševićevske revolucije”. Nakon što je odslužio Miloševiću i okajao crnogorske grijehe sudjelovanja u ratnim pohodima po jugorepublikama, Đukanović je 1995. godine otresao vlastite otiske s ratnih topova koji su haračili Hrvatskom i Bosnom te je u posljednjem trenutku - dok je Crna Gora bezobzirno glavinjala kao sukrivac sramnoga srpskog ratnog poraza i našla se na rubu povijesnog i nacionalnog sloma i beznađa - okrenuo ploču i postao obnovitelj u magli političkih intriga zagubljene državnosti.
Na referendumu o neovisnosti 2006. ostvario je podli bruxelleski ukaz - osvoji 55 posto na referendumu i dobivaš neovisnost. Uspio je, ali mu je i danas, deset godina nakon toga, odnos snaga posve jednak! A to pokazuju svi kasniji izbori. Hodanje po žici nad provalijom postao je omiljeni Đukanovićev sport.
Nekoliko postotaka
Optužuju ga da je autoritaran, no i tu postoji klasična balkanska začkoljica ili tzv. crnogorski apsurd - Milo Đukanović je sve to vrijeme uspijevao opstati na podršci koja jedva zahvaća i prelazi 50-postotnu potporu stanovništva. Fenomen koji, bez obzira na simpatije ili antipatije prema njemu, zaslužuje određeni respekt. Tolike godine održao se na ključnoj prvoj poziciji pa je Crna Gora jedina istočnoeuropska država u kojoj je cijelo vrijeme na vlasti opcija, odnosno stranka proizašla iz bivše vladajuće komunističke partije. S razlikom od nekoliko postotaka viška pokazuje da je vrlo vješt i pragmatičan političar.
Kako kaže poznati crnogorski književnik Milorad Popović, Milo Đukanović je iskusan i svim mastima premazan politički kameleon. Za Popovića je nesumnjiva jedna stvar: kad se pogleda Đukanovićev politički put od smjernog Titova omladinca iz podobne režimske obitelji (otac mu je bio sudac Ustavnog suda) do karijerističkog Miloševićeva sljedbenika i predvodnika državotvornog pokreta, on je nesumnjivo najdarovitiji makijavelist na ovom dijelu Balkana, a možda i najdarovitiji političar. Kako god bilo, pokazivao je u svim tim vremenima i pozicijama tankoćutni osjećaj za političku realnost, veliku fleksibilnost, izuzetnu taktičku spretnost i veliki smisao za rizik. On će nesumnjivo biti najznačajnija crnogorska politička ličnost 20. stoljeća, ističe Popović. Daliborka Uljarević, direktorica podgoričkog Centra za građansko obrazovanje, smatra kako se Đukanoviću ne mogu osporiti politički talent i inteligencija, instinkt da prepozna unutarnje opasnosti te da ih pravodobno amortizira, ali i vanjskopolitičke prioritete koji mu daju vjetar u leđa i koje ekstenzivno koristi. Također je u pravom trenutku identificirao konkurente u vlastitoj stranačkoj infrastrukturi te ih marginalizirao ili procesuirao nakon isteka uporabne vrijednosti.
Ovaj se put oslonio (samo) na manjinske stranke - Albance, Bošnjake i Hrvate - koje su, napominje Uljarević, ponovno jezičac na vagi, ali je jasno da će one zbog složenosti situacije imati bolju pregovaračku poziciju za zadovoljenje partikularnih interesa.
Relativno mlad
Đukanović je relativno mlad, tek su mu 53 godine, što znači da bi još dugo mogao biti na poziciji. No, cijelo vrijeme od 1990. godine, a pogotovo od 1996., svaki izbori, kao i referendum o neovisnosti, bili su mu presudni, sudbonosni, ključni, odlučujući. Pregledavajući arhivske tekstove i analize nakon svake izborne ture, svaki se poznavatelj zbivanja, makar usputno, zakačio za tezu da su mu, “bogomi sljedeći izbori (možda) zadnji” ili, malo opreznije, da su “početak njegova kraja”. No, svaki bi se put ugrizli za jezik.
Ni ovaj put na prošlonedjeljnim izborima, koji su se činili gubitnički kao nikada dosad, Milo Đukanović nije otpao. Pobijedio je na knap, za jednog-dva zastupnika. Nadigrao je čak i Vladimira Putina, kao, možda pretenciozno, 1948. godine Tito Staljina. Naime, prosrpska pozicija se ujedinila te svom dosadašnjem anticrnogorskom resantimanu dodala proruski predznak, podboltan kremaljskom financijskom i medijskom podrškom. Prošao je za dlaku, kao i mnogo puta dotad, ali on je političar koji je već navikao da mu je opis političkog djelovanja - glava na panju.
Kako kaže Popović, on nikada nije imao komotnu poziciju kao mnogi drugi lideri koje su sumnjičili za autoritarnost - unisonu podršku stanovništva i apsolutnu anketnu podršku. - Nikada nije vladao jedinstvenom zemljom gdje bi tek društvene, socijalne ili neke ideološke razlike dolazile do izražaja, kako je to u svim ostalim državama. Crna Gora i on imaju protiv sebe vlastite građane koji ne osporavaju samo njega kao lidera jedne mrske političke opcije, što je legitimno, nego i samo ideju crnogorske države i samostalnosti, što je već upitno, te europske integracije. To dovodi u pitanje identitet Crnogoraca kao samostojan jer ga žele promatrati kao dio srpskog - objašnjava Popović.
Povijesni folklor
Upravo je to crnogorska posebnost. Dio Crnogoraca sebe doživljava kao neostvarene Srbe ili “zamalo Srbe”, što cijelu priču o toj brdovitoj zemlji zanimljivog povijesnog folklora, ideoloških mitova i deseteračkog identiteta čini jedinstvenom. Teško je naći državu koja je toliko rastrzana u pogledu vlastite samostalnosti. Dobar dio stanovništva ne želi je prihvatiti. U njoj se ne osjeća ugodno. - Crna Gora nema nacionalnu ideologiju, nema nikakve ‘Načertanije’ ili programe o Velikoj Crnoj Gori ili prisvajanju jednog ili dijelova nekog naroda. Crna Gora je u političkom i povijesnom smislu nedovršena nacija - kaže Popović.
Upravo ta činjenica, koliko možda apsurdna bila, Đukanoviću omogućava da bude na vlasti toliko godina jer koliko u njemu anticrnogorci vide neprijatelja toliko je za procrnogorce jedini jamac ponovno stečene državnosti kojoj prijete zloguki jahači crnogorske apokalipse.
Doduše, Daliborka Uljarević smatra da linija podjela danas u Crnoj Gori nije “za” i “protiv” nezavisnosti: - Crna Gora je proslavila desetu godišnjicu obnove nezavisnosti, a dominantna većina relevantnih političkih aktera prihvaća državu Crnu Goru kao svoju. Pogrešno bi bilo smatrati da su Đukanovićevi protivnici zapravo protivnici države Crne Gore.
Uljarević ipak ističe da je Đukanović presudno pridonio obnovi državnosti Crne Gore, ali “on nije isto što i država Crna Gora i ne treba zanemariti kakvu štetu državnom interesu danas prave isti taj Đukanović i s njim povezani obiteljski i prijateljski krugovi kroz brojne kontroverzne poslove”.
- Uz sve njegove kontroverze i optužbe za kriminalne radnje, njegova je sudbina vezana za sudbinu Crne Gore. On je osobno zainteresiran za uspjeh jer je njegov odlazak sa scene u uvjetima dolaska prosrpskih snaga za njega i više nego riskantna opcija budući da su oni i ovu kampanju, plaćenu ruskim novcem, postavili sa sloganom ‘Mi ili on’. U tom slučaju to je poruka da s ‘njim’ u slučaju poraza mogu raditi što god hoće, pa i više i gore od toga - nastavlja Popović.
Sudbonosni izbori
Prema njegovu mišljenju, posljednji izbori bili su sudbonosni. - Iako mu je većina tanka, neki kažu i vrlo tanka, ona je ipak većina i bolja je od najminimalnijeg poraza koji bi, da se dogodio, vratio Crnu Goru za 20 i više godina unatrag. Đukanović je Crnoj Gori otvorio vrata eurointegracijama, izvukao ju je ispod ruskog i srpskog utjecaja, a sada treba izdržati do primanja u NATO kada će se mnoge stvari promijeniti.
- Nakon toga će se i u Crnoj Gori vrijeme malo drugačije mjeriti. Prosrpske snage žele joj onemogućiti proeuropske integracije, ali Đukanović uspijeva Crnu Goru spasiti od takve kobne sudbine, neke vrste stalnog srpskog prirepka kakav je bila u Miloševićevo vrijeme. Kako god bilo, Milo Đukanović je brana da Crna Gora ne postane marionetska država ovisna o Beogradu, a to je bio cilj većine opozicije - kaže Popović.
Upravo zato mnogi Crnogorci začepe nos, zažmire ili okrenu glavu te zaokruže Mila Đukanovića jer su ulozi povijesno sudbonosni i znače da Crna Gora ipak ulazi u europski krug.
Dolazak ‘urotnika’
Jedan od poticaja za nedjeljno davanje glasa (ne)omiljenom vođi je uhićenje skupine “urotnika” koji su došli iz Srbije s “nakanom da izvrše državni udar”. - Ono što je bacilo ozbiljnu sjenu na legitimnost izbora jest tzv. pokušaj državnog udara koji je uznemirio crnogorsku javnost na izborni dan, a moguće u nekim slučajevima i opredijelio glasanje. Crnogorske institucije imaju obavezu taj slučaj do kraja razjasniti i javnosti pružiti uvjerljive argumente za svoje postupanje i iznesene sumnje kako se ne bi stekao dojam da je to bio dio izbornog inženjeringa, a posebno zato što se radi o ozbiljnim navodima, potencijalno opasnim aktivnostima i prilično neuobičajenoom ponašanju institucija - naglašava Uljarević.
S jedne strane zabrinjavajuće, a s druge upravo mu to omogućava opstanak na vlasti i zanemarivanje korupcionaških i ostalih afera te gubernatorski gard. Crna Gora ima solidne ekonomske pokazatelje, a integrativni procesi napreduju, ali njegove autokratske sklonosti koštale su ga veće popularnosti pa mnogi Crnogorci zapravo glasuju za njega tek zbog straha od srpske najezde.
- Za državu Crnu Goru velika je šteta što on taj potencijal nije iskoristio učinkovitije za javni interes, nego je dopustio da u značajnoj mjeri bude prepoznata kao država u privatnom vlasništvu malog broja privilegiranih ljudi za koje zakon ne važi isto kao za sve ostale građane - smatra Uljarević.
Također ističe da se vlast Mila Đukanovića već neko vrijeme “kruni”. Proces europskih integracija, prema njezinu mišljenju, urušava monopole moći, pa i DPS-a i Đukanovića. Vlada izbornog povjerenja bila je Đukanovićevo indirektno priznanje da razvija strategije povlačenja te da je svjestan kako opterećuje demokratizaciju i europeizaciju crnogorskog političkog sustava.
Stoga su ovi izbori bili i referendum o tome kojim će putem Crna Gora krenuti: prema Zapadu ili će se smjestiti u zavjetrini kremaljsko-terazijskih zidina. Doduše, Uljarević smatra da u Crnoj Gori ima zagovornika euroatlantskih integracija koji su protiv Đukanovićeva načina vladanja, iako se taj segment u crno-bijelom pogledu na Crnu Goru izvana često gubi. Đukanović je, vjerojatno, i sam svjestan da je ovo njegova posljednja izborna pobjeda na ovaj način, nastavlja Uljarević, i radit će na tome da se proširi koalicijski kapacitet DPS-a kako bi i u situaciji nekih budućih nepovoljnijih izbora DPS bio dio vlasti.
Razdoblje do primanja u NATO, na proljeće 2017. godine, može se smatrati relativno sigurnim periodom te vladavine, ali taj bi se proces trebao okončati prije kraja mandata ove vlade, a onda je pitanje hoće li vlada imati dovoljno vezivnog tkiva da se odupre onome što je opravdano nezadovoljstvo prilično lošom socio-ekonomskom situacijom, kaže Uljarević. Popović ističe kako Đukanović, misli li opstati na vlasti, mora uvjeriti procrnogorsku javnost da će provesti reforme i postaviti osnove koje jamče demokratski razvoj društva.
Apsolutni vođa
- No, Đukanović ostaje za DPS apsolutni vođa koji je i ovu kampanju praktično sam iznio - napominje Uljarević. Znakovita je, naglašava, bila slika takvog vođe u izbornoj noći koji se pred javnošću pojavio okružen najkontroverznijim partijskim kadrovima, tjelohraniteljima i članovima obitelji. Pritom se čini da mu nitko iz tog kruga nije smio reći da je DPS izgubio Budvu i Kotor pa je on proglasio pobjedu i u tim gradovima!
- To dosta govori o dekadenciji DPS-a i deficitu ljudi s integritetom u tim strukturama, a posljedično i sve vidljivijim ograničenjima stranke s najdugoročnijim vladajućim stažem u regiji - zaključuje Uljarević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....