‘Hrvatska i herceg-bosanska politika mnogim su Hrvatima u BiH ogadile vlastitu domovinu‘

Ovih vrelih srpanjskih dana BiH je ponovno doživjela politički toplinski udar. Odluka šefa Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR) na odlasku, Valentina Inzka, o zabrani negiranja genocida u Srebrenici izazvala je burne reakcije Milorada Dodika, srpski predstavnici bojkotiraju institucije BiH i najavljuje se "separiranje" Republike Srpske.

No, fra Drago Bojić, bosanski franjevac, telog i publicist, koji je doktorirao na području praktične teologije na Katoličkom fakultetu Sveučilišta u Beču, kaže nam da je Dodik nakon prvotnih reakcija u međuvremenu ipak malo reterirao. Svjestan je da će odluka o zabrani negiranja genocida ostati na snazi.

- Dodik će i dalje voditi svoju politiku, politiku blokade državnih institucija i očuvanja političke moći koju ima u RS-u. Dodik se krije iza srpskog naroda i Narodne skupštine RS-a, a u ovom ga slučaju podržava i opozicija koju će Dodik vjerojatno izigrati i ovaj put. Veći problem od Dodika jest činjenica da je zloduh Karadžićeve i Mladićeve politike posve ovladao entitetom koji je nastao na genocidu i etničkom čišćenju.

Koliko to može iskoristiti Srbija ili Rusija kako bi dodatno zakomplicirali stanje u BiH?

- Činjenica da je novoimenovani visoki predstavnik Christian Schmidt postavljen na tu funkciju na izričitu želju Angele Merkel i uz punu podršku SAD-a, unatoč protivljenju Rusije, i činjenica da je Vijeće za provedbu mira odbilo rusko-kineski prijedlog o zatvaranju Ureda visokog predstavnika, pokazuje da se EU i SAD nisu previše obazirale na ruska protivljenja i zahtjeve. Kako će to dalje funkcionirati, i kako će djelovati novi visoki predstavnik, treba tek vidjeti.

Dragan Čović je reagirao prilično mlako, ali i u Zagrebu je Inzkova inicijativa nekako prošla ispod radara?

- Odluka o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina ne tiče se samo RS-a i srpskih političara, nego i svih ostalih. Ona se tiče i zločina koje je počinila herceg-bosanska politika kojoj je također presuđeno u Haagu i zločina koja je počinila Armija BiH. Ova odluka ne odgovara ni političkom vodstvu Hrvatske koja je bila kreator herceg-bosanske politike. Odluka se ne tiče Hrvatske direktno, ali šutnja hrvatskih političara pokazuje da i oni, kao uostalom i sve balkanske politike i sva balkanska društva, imaju dvostruke kriterije: ratni zločinci mogu biti samo pripadnici drugih naroda, a oni iz vlastitog se slave kao heroji.

Zagrebački muftija, efendija Aziz Hasanović, rekao je da su odnosi Hrvatske i BiH gori nego u ratu?

- Odnosi Hrvatske i BiH trenutačno nisu dobri i za to odgovornost snose i jedna i druga strana. Hrvatska je u boljoj poziciji jer je politički i ekonomski stabilnija država, a uz to je i članica NATO-a i EU. Upravo zbog toga sadašnji odnos Hrvatske prema BiH nije korektan jer se hrvatska politika ponekad iživljava nad politički i ekonomski slabijim i nestabilnijim susjedom. Naravno, ima i primjera dobre suradnje, primjerice na ekonomskom i kulturnom području. Odnosi među ljudima puno su bolji nego odnosi među političarima koji se ponašaju infantilno i svađalački.

Shvaća li Zagreb važnost BiH u prvom redu zbog vlastitih geostrateških razloga ili on vidi "samo do Širokog"? BiH je u trbuhu Hrvatske, RS je Vučićev i Putinov adut, interes Hrvatske je cjelovita BiH, članica NATO-a i EU?

- Politika koju vode Plenković i Milanović deklarativno je naklonjena BiH, ali u praksi ponekad nije tako. Sadašnja hrvatska politika prema BiH je hercegovinizirana i u političkom smislu svedena na teritorij Herceg-Bosne. Zbog toga s pravom negoduju u Sarajevu koji je glavni grad BiH i to bi morala biti najvažnija politička adresa za hrvatske političare. To nalažu i pravila civiliziranog i politički korektnog ponašanja. Plenković i Milanović ponavljaju pogreške iz prošlosti kad je hrvatska politika uglavnom bila skoncetrirana na područje zapadne Hercegovine s ignoriranjem Hrvata iz drugih dijelova BiH. Oni isključivo komuniciraju s Draganom Čovićem i podržavaju njegovu politiku, a ta politika je ostala na pozicijama ratne herceg-bosanske politike. Hrvatstvo koje zastupa Čović je jednostrano jer ne uzima u obzir prava i interese Hrvata iz Bosne, iz Sarajeva, Banja Luke, Tuzle, Zenice, Travnika, Jajca, Žepča i drugih sredina u kojima žive Hrvati.

Postoji li „hrvatsko pitanje u BiH“ te što ono podrazumijeva’?

- Hrvatsko pitanje postoji. Ono je u političkom prostoru BiH prisutno 20-ak godina, dakle, još od tzv. Petritschevih amandmana, a posebno od propasti ustavnih reformi (tzv. Aprilskog/Travanjskog paketa) i nakon što je 2006. godine po prvi put u Predsjedništvo BiH izabran Željko Komšić. To je pogoršalo odnose između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, pogotovo nakon što je Željko Komšić i 2010. godine i drugi put izabran u Predsjedništvo i nakon što je 2011. SDP sastavio Vladu Federacije BiH s manjim hrvatskim strankama, ostavljajući HDZ izvan vlasti. Nakon što je Željko Komšić 2018. po treći put izabran u Predsjedništvo, hrvatsko pitanje se još više zaoštrilo i Čoviću je pošlo za rukom da u svoju politiku uvuče i Hrvatsku, dakle, premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Hrvatska strana, ne samo HDZ, već i sve druge hrvatske stranke, inzistiraju na konstitutivnosti naroda i na svojim „legitimnim“, od Hrvata izabranih, predstavnicima u Predsjedništvu i Domu naroda i zbog toga traže izmjenu Izbornog zakona. Sadašnji Izborni zakon treba mijenjati, ne samo zbog Hrvata, nego i zbog druga dva naorda, i zbog toga što taj zakon diskriminira prava manjina i što nije u skladu s principima građanske države. Izborni zakon treba mijenjati da bi se onemogućile političke manipulacije i prevare u kojima sudjeluju svi politički akteri, i nacionalne i građanske stranke.

Je li savezništvo Čovića s Dodikom samo truciranje Izetbegoviću, odnosno Bošnjacima, u prvom redu zbog izbornog zakona?

- Riječ je o političkoj pragmatici. Dodiku odgovaraju loši odnosi između Bošnjaka i Hrvata i politički nered na području Federacije jer to ide u prilog njegovom stavu da je BiH neodrživa kao država. S druge strane, Čoviću treba Dodik kako bi pojačao pritisak na bošnjačku politiku na razini države i kako bi se izborio za bolju poziciju na području Federacije BiH.

Treba li se po vama izmijeniti Izborni zakon u smjeru kojem traži HDZ BiH? I, naravno, je li se to traži samo zato da HDZ dobije vječnu "tapiju" na hrvatskog predstavnika?

- Prijedlog HDZ-a je diskriminatoran jer teritorijalizira prava ljudi i privilegira poziciju Hrvata, Bošnjaka i Srba ondje gdje su ti narodi u većini. Takav zakon bi politički pokopao prava bosanskih Hrvata u RS, ali i u većinskim bošnjačkim kantonima. Isto bi doživjeli i pripadnici druga dva naroda ondje gdje su u manjini. To bi Bosnu i Hercegovinu pretvorilo u trostruku etnokraciju, u neku vrstu bošnjačko-hrvatsko-srpske konfederacije čime bi se samo dodatno zakomplicirali odnosi u ovoj državi. Tim prijedlogom bila bi sahranjena ideja građanske BiH.

Kažete kako srpska i hrvatska politika u BiH često funkcioniraju kao političke filijale Beograda i Zagreba.

- Potrebno je više države, al ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego više funkcionalne države u smislu jačanja državnih institucija, zalaganja za vladavinu prava i borbe protiv korupcije. BiH naprosto mora biti više država, prije svega u smislu funkcionalnosti. Više države u smislu više društvene kohezije, više vladavine prava, više individualnih i građanskih prava, više povjerenja u državne institucije, sud i tužilaštvo. U toj građanskoj državi se moraju zaštititi i nacionalna prava. Kolektivna prava moraju biti i ograničena kako se pozivanjem na vitalne nacionalne interese ne bi stalno izazivale političke blokade i krize. U BiH ne može vrijediti pravilo jedan čovjek-jedan glas jer bi to išlo na ruku većinskoj bošnjačkoj naciji. Većinsko odlučivanje jest temelj demokratskih država, ali u državi kao što je BiH, to većinsko odlučivanje ne može vrijediti apsolutno, na svim razinama vlasti i bez ikakvih ograničenja. Potrebno je, dakle, zaštititi individualna i građanska prava, ali i osmisliti (možda i nove i drugačije?) mehanizme zaštite kolektivnih prava.

U tom smislu Bošnjake optužuju da su filijala Ankare. Je li to zapravo logična posljedica srpske i hrvatske politike prema BiH i neprihvaćanju te države kao svoje od strane Hrvata i Srba?

- Ankara u BiH nema političku moć koja joj se pripisuje. To su romantičarska fantaziranja dijela bošnjačkih političara. Bošnjacima je najviše stalo do BiH jer je to jedina domovina koju imaju. Srbi i Hrvati se, generalno govoreći, ponašaju kao da imaju „rezervne domovine“ i nalaze se trideset godina u stanju političke i identitetske šizofrenije. To su velikim dijelom apatridi koji ne prihvaćaju zemlju u kojoj su rođeni, a istodobno često nisu prihvaćeni ni u rezervnim domovinama.

Vrlo ste kritični prema politIci Zagreba, pa ste jednom rekli kako su bosansko-hercegovački Hrvati brutalno pokradeni od Hrvatske: ukradena im je vlastita povijest, domovina, zavičaj, kultura, autohtona religioznost, ukraden im je njihov stvarni identitet. Vidite li BH Hrvate isključivo kao žrtve takve politike?

- To su sve posljedice Tuđmanove politike. Naravno, tu su politiku mazohistički podržavali i bosansko-hercegovački Hrvati. Da, bosansko-hercegovački Hrvati, pogotovo bosanski (Hrvati u Posavini, Krajini, Srednjoj Bosni itd.) najveće su žrtve Tuđmanove politike, iako ga i danas masovno obožavaju. Tuđmanova politika, a i sadašnja Čovićeva politika i velikim dijelom i hrvatska politika ignoriraju sve što je bosansko. A upravo to bosansko je iznimno važno za identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata. Identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata je oblikovan stoljećima i tu je važnu ulogu imala franjevačka provincija Bosna Srebrena koja je sve do konca 19. stoljeća pastoralno brinula i o katolicima u Hercegovini. To su samostani Kraljeva Sutjeska, Fojnica Kreševo, Guča Gora, Jajce, Rama, Tolisa, Plehan. Nisu to u prošlosti bili ni Mostar, ni Široki Brijeg, a pogotovo nisu Grude, Ljubuški i slični lokaliteti po zapadnoj Hercegovini. Bosansko-hercegovački Hrvati imaju svoju vlastitu povijest, svoju vlastitu kulturu, svoju bogatu i autentičnu pučku pobožnost, ali se stalno niječe da je njihova domovina BiH i stalno im se nameće tzv. integralno hrvatstvo i „matična domovina“ Hrvatska.

Mogu li Hrvati iz BiH njegovati vlastiti kulturološki identitet, voditi svoju politiku jačanja BiH kao njihove matične države a istodobno bio dio hrvatskog nacije i hrvatskog „prostora“?

- Mislim da će se takvo što teško dogoditi, pogotovo sa sadašnjim političkim vodstvom bosansko-hercegovačkih Hrvata. Propuštene su mnoge prilike. Naivno se poletjelo u Tuđmanov zagrljaj, a taj politički zagrljaj je bosansko-hercegovačkim Hrvatima u doslovnom smislu polomio kosti. Posljedice su strašne, razočaranja velika, a perspektive sve manje.

Većina Hrvata ne doživljava BiH kao svoju domovinu, kako se kaže „u Mostaru otvaraju kišobrane kada u Zagrebu pada kiša“, a za posjet Zorana Milanovića kažete da ide logikom naknadne pameti i zakašnjelog političkog refleksa, manipulira osjećajima ovdašnjih Hrvata, pojačavajući njihov odium prema vlastitoj zemlji i prema većinskom bošnjačkom narodu.

- Hrvatska i herceg-bosanska politika su mnogim bosansko-hercegovačkim Hrvatima ogadile vlastitu domovinu. Bosansko-hercegovački Hrvati nisu politički samostalni i oni svih ovih trideset godina upiru oči u Zagreb i prilagođavaju se željama i interesima hrvatske politike. Taj identitetski poremećaj ima dugu povijest, ali budućnost mu je sve kraća jer bh Hrvati doživljavaju u doslovnom smislu demografsku i iseljeničku katastrofu.

HDZ BiH “zapasao” je cijeli hrvatski politički prostor pa dobar dio Hrvata nema za koga glasati.

- Procjenjuje se da u BiH stvarno živi oko tristo tisuća Hrvata. Više od polovice njih uopće ne izlazi na izbore. Čovićev HDZ je posve ovladao hrvatskom političkom scenom. Uspio je bosansko-hercegovačkim Hrvatima nametnuti kompleks ugroženosti i strah od majorizacije. U takvoj političkoj atmosferi ne može se pojaviti politička alternativa jer ju se već u startu stigmatizira kao izdajničku i antihrvatsku.

Koliko je Komšić propustio šansu da se nametne kao alternativa, da pokaže Hrvatima da postoje i druge opcije, a čini se da je on odabrao drugu taktiku - stalno odbacivanje Hrvata pa i iskazivanje prezira prema narodu kojeg je predstavnik.

- Željko Komšić ima svoju privatnu glasačku mašineriju koja je najvećim dijelom sastavljena od Bošnjaka koji biraju Komšića samo da ne bude Čović ili netko iz HDZ-a. Komšić je najzaslužniji što Čović i HDZ imaju danas toliku moć u hrvatskom narodu u BiH. Politika Komšića nanijela je puno štete BiH i dugoročno opteretila bošnjačko-hrvatske odnose.