PAPA FRANJO O FENOMENU MEĐUGORJA 'Prava Gospa nije ona koja svaki dan šalje novo pismo govoreći: Djeco moja, činite ovo, a dan kasnije ono'

Papa Frane se opet “očešao” o “međugorski fenomen”, doduše usput, u trosatnom razgovoru s redovničkim poglavarima, koji isusovačka revija Civiltà cattolica objavljuje svome jubilarnome broju 4000.

Objašnjavajući razlog marijanskih tema za sljedeće Svjetske dane mladih, poglavar Katoličke crkve rekao je da ih nije on odabrao, ali da je bio zadovoljan prijedlozima iz Latinske Amerike. Ondje veoma štuju Gospu, ali “pravu. Ne Gospu na čelu poštanskog ureda koja svaki dan šalje novo pismo govoreći: ‘Djeco moja, činite ovo, a dan kasnije ono.’ Ne, ne takvu. Prava Gospe je ona koja rađa Isusa u našem srcu, koja je Mati. Moda Gospe superzvijezde, koja stavlja sebe u središte kao protagonisticu, nije katolička.”

Papini odgovori na pitanja redovničkih poglavara, izrečeni bez ikakve pripreme (nije ni pitanja htio pročitati unaprijed) veoma su važna, ili barem znakovita, za razumijevanje njegova pontifikata, magisterija orijentiranoga više pastoralno nego doktrinarno, a napokon i samoga lika Jorgea Bergoglia, relaksiranoga u uvjerenju da je instrument Duha svetoga.

Nova sinoda

Razlučivanje je uneseno u temu sljedećeg zasjedanja Biskupske sinode (“Mladi, vjera i razlučivanje u zvanjima”), jer je, kaže Papa, važno za formiranje svih mladih, pa utoliko više za sjemeništarce. “U obrazovanju smo navikli na formule, na bijelo i crno, a ne na sivo u životu. A važan je život, ne formule. Logika crno-bijeloga može dovesti u kazuističku apstrakciju. Razlučivanje je napredovanje kroz sivilo života po volji Božjoj. A Božja volja se traži po pravom nauku Evanđelja, a ne u nepomičnosti apstraktnog nauka.” (Usput da napomenemo da je baš u tom pastoralnom poentiranju nijansi realnog života realnih kršćana, odnosno ljudi uopće, ključ ontološkog i gnoseološkog jaza između pape Frane i njegovih kritičara, poput kardinala Raymonda Burkea. Papa ima na umu Isusovu tezu da “nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka”.)

Samostanski život

U tom ključu Papa redovničkim poglavarima kaže da je zajednički život u redu koristan i po razlučivanje i po milosrđe. Taj su život “neki sveci nazvali trajnom pokorom. Ima zajednica gdje ljudi jedan drugoga deru i čerupaju”, glasi Papina nježna metafora.

Svjestan je krize redovništva na Zapadu, raduje se nastanku novih redova, ali ga brinu što “neki od njih izgledaju velika novost, čini se da izražavaju veliku apostolsku snagu, povlače mnoge, pa… propadnu. Ponekad se otkrije da su u pozadini sablazni.” Ima kvalitetnih, ali ima i onih koje nastaju “ne iz karizme Duha svetoga, nego iz ljudske karizme, po karizmatičnoj osobi.” Neki su “restauracionistički”, čini se “da daju sigurnost, a daju samo krutost”. Neki su “pelagijevski”: “žele se vratiti askezi, čine pokoru, čine se vojnicima spremnima na sve za obranu vjere i ćudoređa… a onda izbije skandal utemeljitelja ili utemeljiteljice… Znamo to, zar ne? Isusov stil je drukčiji. Duh sveti je digao buku na Duhove: bio je to početak. Ali obično ne diže buku, nosi križ. Duh sveti nije trijumfalist”, kaže i poziva: “Tražite ponizan Isusov put, onaj apostolskog svjedočenja. Benedikt XVI nam je to dobro kazao: Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačenjem.”