UGLEDNI ECONOMIST NAKON BURNIH ZBIVANJA U AMERICI SVIMA OČITAO LEKCIJU IZ ANTIFAŠIZMA Pogledajte kako se s politikom krvi i tla obračunala Njemačka

Iz bilo kojeg kutka svijeta snimke okupljenih u Charlottesvilleu kako izvikuju nacističke slogane i ističu svastike izgledaju zabrinjavajuće. Ali one su posebno uznemirujuće gledaju li se iz Berlina. Današnja Amerika nije Njemačka 1933., ali povici o 'krvi i tlu', zapaljene baklje, nacistička salutiranja i nasilje prema onima koji su tome došli prigovoriti - cijelo to furiozno pokazivanje naoružanog etnonacionalizma - budi uspomene na jezivu prošlost, piše ugledni Economist u komentaru nedavnih zbivanja u američkoj saveznoj državi Virginiji u članku naslovljenom 'Kako Njemačka odgovara na politiku krvi i tla'.

Jednak osjećaj uznemirenosti izazivaju i ambivalentne izjave Donalda Trumpa i nekih njegovih medijskih pobočnika u reakcijama na događaje u Charlottesvilleu. Nemoguće je opisati koliko su te reakcije različite od načina na koji se s ovakvim stvarima nosi Njemačka, koja je danas ogledni primjerak države koja politici 'krvi i tla' (Blut und Boden) ne radi ni milimetar ustupaka.

A sve počinje sa značajem koji se pridaje sjećanju na to gdje je takva politika vodila u prošlosti. Svaki njemački učenik tijekom školovanja mora posjetiti koncentracijski logor. To je esencijalni dio školskog kurikuluma, baš kao i učenje abecede ili tablice množenja. Gradovi diljem Njemačke prave su galerije sjećanja. Ulice i trgovi nose nazive po pripadnicima pokreta otpora. Na pločnicima su na malim mjedenim kvadratima pred mjestima na kojima su nekoć živjele žrtve Holokausta uklesana imena i podaci o njima. Ulice su pune plaketa kojima se odaje počast pojedinim skupinama progonjenih ljudi, ploča s imenima koncentracijskih logora ('mjesta horora koja nikada ne smijemo zaboraviti'), u samom Berlinu nalazi se veliki spomenik žrtvama Holokausta koji predstavlja labirint od 2711 sivih betonskih blokova različitih veličina.

Mutnu granicu, možemo je nazvati Trumpovom zonom, između konzervativnog mainstreama i ekstremno desnih pokreta poput antiislamske PEGIDA-e ili ekstremističke stranke NPD uglavnom nije dozvoljeno prijeći. Izrazito se rijetko tolerira relativizaciju, samu naznaku podrške (pa makar se radilo i o propustu) ekstremno desnih simbola, čak i u vidu 'ironije', korištenja drugačijih fraza ili umanjivanja njihova značaja. Uzmimo za primjer Alternativu za Njemačku (AfD), euroskeptičnu stranku koja je prerasla u nacionalističku organizaciju. Neke od njezinih umjerenijih uzdanica vrlo lako bi se mogle uklopiti u američku Republikansku ili britansku Konzervativnu stranku, ali cijela je stranka postala toksična zahvaljujući revizionistima na njezinom desnom krilu, među kojima se ističe Björn Höcke, šef ogranka u Tiringiji koji dovodi u pitanje njemačku kulturu sjećanja.

Linija između prihvatljivog i neprihvatljivog je prilično jasno povučena. Angela Merkel je rekla da sama budućnost Njemačke počiva na razumijevanju Holokausta kao 'ultimativne izdaje civilizacijskih vrijednosti'. Kada je Benjamin Netanyahu sugerirao da je veliki jeruzalemski muftija bio taj koji je Hitleru došao s idejom istrebljenja Židova, Merkel je pristojno ali odlučno ispravila izraelskog premijera: 'Njemačka ne bježi od svoje odgovornosti za Holokaust'. Martin Schulz, njezin suparnik na skorašnjim izborima, nerijetko ističe da AfD nije 'alternativa za Njemačku' nego 'sramota za Njemačku'.

Komentatori i političari pomno čuvaju ovu granicu, primjerice izbjegavajući retoriku krajnje desnice. Rijetko će ih se čuti da kritičare ili protivnike nazivaju 'izdajicama', 'saboterima' ili slično. O migrantima se izrazito rijetko govori kao o 'rijeci' ili njihovoj 'najezdi'. Najtiražniji njemački dnevni list Bild Zeitung, desne orijentacije, kritizirao je određene aspekte vladina rješavanja izbjegličke krize, ali s ponosom podupire princip da strancima kojima treba pomoć valja pružiti dobrodošlicu. Tako je 2015. tadašnji glavni urednik Bilda čak primio nekoliko izbjeglica u vlastiti dom. Rezultat svega ovoga je trezvena javna debata bez viška emocija, čemu su sklone javnosti u drugim državama. O terorističkom napadu u Berlinu prošlog prosinca izvještavalo se strogo činjenično i bez dizanja panike, sasvim suprotno reakcijama u anglosaksonskim medijima (i na Twitter profilu Donalda Trumpa).

Sloboda govora se ne dovodi u pitanje: protumuslimanske marševe PEGIDA-e ili povremeno dijeljenje letaka u organizaciji radikalne desnice štiti policija. Ali ovo pravo na izražavanje strogo je ograničeno od prava na publicitet ili prava na prihvaćanje. Kada je spomenuti AfD-ovac Höcke razvio njemačku zastavu u jednoj televizijskoj emisiji kako bi 'obilježio tisuću godina Njemačke' (što je fraza koja asocira na naciste), drugi gosti emisije, i s desnice i s ljevice, nazvali su ga 'gnjusnim'. Pojavu ekstremno desnih pokreta u Njemačkoj se više tretira kao kulturni fenomen, nego kao izraz socioekonomskih različitosti, što se ponekad događa u Francuskoj, Britaniji i Americi. Knjiga 'Finis Germania', u kojoj se tvrdi da se rastače njemački identitet, nedavno je zbog antisemitizma uklonjena s nekoliko popisa najprodavanijih. Netko poput autora Economistovog teksta može pomisliti da je u ovom konkretnom slučaju na djelu hiper-oprez i pretjericanje, ali valja se diviti tolikoj odlučnosti da ništa ne promakne ili da se nešto ne počne tretirati kao normalno.

Njemačka, jasno, na svojim plećima nosi jedinstven teret prošlosti. Ali svaka zemlja ima mračne periode u svojoj povijesti i ekstremno desne revizioniste u svojoj političkoj sadašnjosti. Prosvjedi u Charlottesvilleu, u sklopu kojih se marširalo pod zastavama Konfederacije protiv namjere da se uklone konfederacijski spomenici, predstavljaju američki podsjetnik na to. I doista, nacisti su nadahnuće pronalazili u zakonima Jima Crowa, a segregaciju su razmatrali kao mogući model primjenjiv na njemačko društvo. I države koje nisu imale veze s Holokaustom mogu mnogo toga naučiti iz njemačke zrele, savjesne i oprezne kulture sjećanja. U Americi bi to moglo za rezultat imati uklanjanje simbola Konfederacije s javnih površina. Gradonačelnik Lexingtona Jim Grey najavio je da to u svom gradu želi učiniti što prije. To bi sigurno za rezultat trebalo imati proglašavanje prosvjednika u Charlottesvilleu neprihvatljivima (ne dovodeći u pitanje njihovo pravo na mirne prosvjede). A to bi i za rezultat trebalo imati nazivanje Trumpovih najnovijih izjava njihovim pravim imenom: moralnom grozotom, zaključuje Economist.