MICHAEL KIWANUKA

Najiščekivaniji debi godine zvuči poput klasika iz 1972.

Pod imenom “Sound of...” BBC je 2003. godine u Velikoj Britaniji uveo odabir najobećavajućeg debitanta godine kojeg bira više od stotinu glazbenih kritičara, urednika i autora radijskih i TV emisija. Neki kažu da taj odabir prilično uspješno detektira buduće pop zvijezde, uspješne rock bendove i kantautore. Između ostalih pobjednici ovog izbora bili su 50 Cent, Keane, Corrine Bailey Rae, Adele, Jessie J, dok su se u užem krugu našli tada još neetablirani i široj javnosti nepoznati Yeah Yeah Yeahs, Interpol, Franz Ferdinand, Bloc Party, Duffy, Glasvegas, Plan B, The Ting Tings, Florence And The Machine... Šteta je što i Hrvatska nema takvu praksu, no kako bi je i imala kada naši diskografi baš i nemaju razrađene godišnje izdavačke planove.

Realan odabir

No, da je kriza utjecala i na debitante, potvrđuje i činjenica da su “Sound Of...” birači, njih 182 ove godine, posljednje tri godine istaknuli tek pet imena (od petnaest u širem odabiru) iza kojih su spremni stati, a ne deset kako su to običavali od 2003. do 2009. Šteta što ove godine u tih pet debitanata nisu ugurali vrlo intrigantan blues-rock bend Jamie N Commons iz Bristola čiji je EP “Baron”, na tragu Casha, Cavea i Marka Lanegana, zaradio pohvale i Elvisa Costella. Unatoč tom propustu, odabir Michaela Kiwanuke za pobjednika prilično je realan i očekivan jer glasači izbora “Sound of...” ipak paze i na komercijalni, a ne samo autorski potencijal debitanta čiji bi nastupni album trebao obilježiti tekuću godinu.

Londonski kantautor podrijetlom iz Ugande, prije prelaska na Polydor, objavio je EP “Tell Me A Tale” za Communion Music koju su 2006. godine pokrenuli Ben Lovett iz posljednjih godina najsupješnijeg britanskog folk benda Mumford & Sons i njegovi prijatelji.

Londonska folk scena

Dakle, Kiwanuka je ponikao na posljednjih godina živahnoj londonskoj folk sceni, a kako se za Otisom Redingom zapalio kad ga je čuo na kompilacijskom CD-u jednog glazbenog mjesečnika, posvećenom Bobu Dylanu, onda vam je jasno kako je Kiwanuka blizak i soulu premda je prije toga brijao na Nirvanu. Kao utjecaje navodi i akustičnog blues kantautora Erica Bibba, Dylanovog tamnoputog folk vršnjaka Richieja Havensa i u 70-ima vrlo popularnog soul kantautora Billa Withersa. Naslijeđe spomenute trojice snažno se reflektira u Kiwanukovim pretežito akustičnim i štedljivo orkestriranim folk’n’soul pjesmama.

Retro štih

Producent Paul Butler iz grupe The Bees Kiwanuku je upravio ka retro stilizacijama pa biste mogli steći dojam, kad biste ovaj album slušali na vinilnoj LP ploči, da je “Home Again” prije mogao nastati 1972. negoli 2012. godine. Njegov glas je baršunasto mek, topao i tješiteljski, a pjesme nježne, melankolične, slatke.

Retro-štih im u pravilu čini dobro, posebice u reggae, folk i jazz hibridu “Bones”, emotivnoj “Always Waiting” kojom se primaknuo Nicku Drakeu, country-soulu “Rest” i “Tell Me A Tale” koju bi potpisao i Van Morrison, a čini se da i Kiwanuka ima sličan odnos s Bogom poput Vana te ga zna pretočiti u dojmljivu, produhovljenu, no u suštini pop pjesmu.

“Home Again” je ukusna i iskrena ploča, ali mjestimice, srećom rijetko, ne i mnogo više od glazbene kulise za Starbucksove kafeterije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:26