Pet razloga da se ne žuri s prodajom Imperijala

Prije nekoliko dana, u kontekstu dovršetka privatizacije turističkog portfelja u većinskom odnosno manjinskom vlasništvu države, iz DUUDI-ja i resornog ministarstva turizma najavljen je i nastavak aktivnosti na privatizaciji državnih udjela u turističkim tvrtkama, a među njima i onog najatraktivnijeg - u rapskome Imperialu d.d.

Postupak procjene vrijednosti te tvrtke, na temelju kojeg će se donijeti odluka o početnoj cijeni državnog udjela u njoj, pri samom je kraju, a uslijedit će postupak javnog prikupljanja ponuda potencijalnih ponuditelja, koji su u nedavno provedenom prvom krugu dostavili pismo namjere za kupnju dionica Imperiala.

Prema neslužbenim informacijama, DUUDI-ju je pristiglo devet tzv. neobvezujućih ponuda, među kojima i one opatijskog LRH, porečkog Valamara i Todorićeve Karisme Hotels Adriatic.

Imperial d.d. Rab tvrtka je u većinskom državnom vlasništvu (50,07 posto; 47 posto je u vlasništvu malih dioničara), s ukupnom aktivom od 500 milijuna kuna. Ukupne obaveze tvrtke, koja ostvaruje godišnji prihod od oko 100 milijuna kuna, iznose 150 milijuna kuna i rok njihove otplate je povoljan. Od značajnijih kapaciteta, raspolaže s četiri hotela, dva autokampa i dva turistička naselja, u kojima je, između ostaloga, locirano još pet hotela. Prema neslužbenim procjenama, vrijednost rapskog Imperiala ne bi trebala biti manja od milijardu kuna.

Stoga je namjera države da proda svoj, većinski udjel toj rapskoj tvrtki u ovom trenutku nesumnjivo ishitren potez. Za razliku od, primjerice, Kupara, koji gotovo četvrt stoljeća predstavljaju mrtvi kapital, rapski Imperial ostvaruje sve javne i kapitalne funkcije, na godišnjoj razini zapošljava prosječno 260 ljudi, puni lokalne proračune i državni, donosi profit svojim vlasnicima, i većinskom i malim dioničarima. Drugo, nema nikakve sumnje - a to i ovaj slučaj zorno pokazuje - da je politika kao jedino mjerilo i dominantan motiv za donošenje odluke o prodaji nekog državnog poduzeća ili udjela u njemu nametnula kriterij saniranja proračunskog deficita, i to tako da po strani ostaju i oni drugi, manje povoljni učinci privatizacije.

Upravo za njih država u slučaju Imperiala mora pokazati posebnu osjetljivost s obzirom na to da o njemu, izravno ili neizravno, ovisi egzistencija petstotinjak rapskih obitelji, de facto cijeli otok. Naime, nema nikakve dvojbe da će i u ovom slučaju novi većinski vlasnik Imperiala primijeniti uhodanu mantru većine “junaka” naše pretvorbe i privatizacije, koji profite svojih tvrtki ne temelje samo na niskim cijenama po kojima su vlasnički zagospodarili nekadašnjim društvenim poduzećima nego i na korištenju turističkog zemljišta za koje praktički već četvrt stoljeća ne plaćaju nikakvu naknadu, na otpuštanju viška zaposlenih, a u konačnici i na mizernim plaćama, koje su, promatrane na razini sektora, 25 posto niže od ionako niskog prosjeka hrvatskih plaća. Uza sve to, Imperiala ima još dva utega koji nedvojbeno zahtijevaju odgodu započete privatizacije.

Prvi je neriješen vlasnički spor Imperiala i lokalne samouprave za 80 tisuća četvornih metara zemljišta koje on koristi, a na koje ona polaže vlasničko pravo. Drugi, još veći uteg prodaji državnog udjela jest činjenica da Imperial za pozajmnicu od 10 milijuna kuna koju mu je krajem 90-ih dalo Ministarstvo turizma, primijeni li se zakonski osnovan obračun zatezne kamate, državi duguje gotovo 100 milijuna. Teško je pretpostaviti tko bi se u aktualnom političkom trenutku (npr. afera Spačva) radi ishitrene prodaje državnog udjela uime poreznih obveznika usudio jednom trgovačkom društvu, u kojem gotovo 50 posto vlasništva čine fizičke osobe, otpisati gotovo 90 milijuna kuna državnih potraživanja s osnove kamata, posebno znamo li da Ministarstvo upravo od povrata pozjamice rapskoj tvrtki planira isplatiti Hrvatskom nogometnom savezu sredstva iz ugovora o sponzorstvu.

Još jedno krucijalno pitanje koje se nameće u vezi s prodajom državnog udjela u Imperialu je odabir kriterija za izbor najpovoljnijeg ponuditelja. Nema dvojbe da je najviša ponuđena cijena kriterij koji DUUDI sada preferira. Tako se, primjerice, postupalo i u nedavnom procesu privatizacije dubrovačkog hotela Maestral.

Taj je način insuficijentan. Drugim riječima, pri postavljanju kriterija za odabir najpovoljnijeg ponuđača DUDI mora promišljeno ponderirati nekoliko poželjnih performansi budućeg kupca, ponajprije “good will ponuditelja”, njegovu poslovnu etabliranost, prezentaciju razvojnog koncepta tvrtke, a slijedom toga i stavljanje na uvid odgovarajućih bankovnih garancija za realizaciju razvojnih planova i, naravno, ponuđenu cijenu. Jednako tako, kao poseban element, natječajem bi trebalo predvidjeti definiranje provedbe tzv. socijalne klauzule kojom bi se budući većinski vlasnik obvezao na određeno razdoblje jamčiti stalni radni odnos svim sadašnjim zaposlenicima Imperiala. Stoga, držimo li se one stare izreke da se na greškama uči, nema nikakve potrebe da politika u slučaju rapskoga turističkog poduzeća ponavlja pogreške učinjene, primjerice, u slučajevima Haludova, Sunčanog Hvara ili TP-a Primošten, te da ga privatizira ishitreno i s manjkavim konceptom.