Kristinu sam upoznao te jeseni u našem studentskom stanu. Visoka, vitka plavuša nemirnih očiju svidjela mi se na prvi pogled. Bila je dobra Martina prijateljica, a Marta i moj cimer Zoran već godinu dana u ozbiljnoj vezi. S prvim jakim kišama Zoran je pobrao jaku prehladu i njih dvije došle su u posjet s vrećicama prepunim naranči i limuna.
- Moraš brzo ozdraviti, nemaš pojma kakve zabave propuštaš. Budeš li ležao u krevetu, ostat ćeš bez mene - zadirkivala ga je Marta.
- Kad bi mi netko htio iscijediti sve ove limune, živnuo bih već sutra i otjerao sve tvoje udvarače - odgovorio joj je kroz smijeh.
Marta je ustala iz njegova kreveta, u koji se udobno smjestila, i već trenutak kasnije u kuhinji pjevala i cijedila sok. Kristina je sjedila u kutu sobe i trudila se biti nevidljiva. Nije se uključivala u razgovor, tek bi pristojno odgovarala na poneko pitanje. Djelovala je preplašeno i izbjegavala moje poglede.
Od toga dana njih dvije su nas često zajedno posjećivale. Baš ta skromnost i samozatajnost budili su moju maštu i Kristinu učinili vrlo privlačnom. Raspitivao sam se kod Marte o njoj. Rekla mi je da je i u ženskom društvu jednako povučena. Život je nije mazio. Kristina naprosto nije imala sreće ni s gazdaricama, ni s ispitima. Zato je čak razmišljala da napusti težak studij strojarstva i zaposli se.
Došla nas je zamoliti da Kristinu primimo u stan na nekoliko tjedana, dok se ne snađe. Marta je, naime, s cimericom živjela u studentskom domu, a jednu su kolegicu s fakulteta već švercale u ionako maloj sobi. Za četvrtu djevojku nije bilo mjesta. Kristini je gazdarica preko noći povisila najamninu, a djevojka s kojom je do tada živjela odlučila se preseliti k dečku. Za tjedan dana morala se iseliti. Nismo dvojili ni trenutka, Kristina je od te večeri bila naša cimerica.
Svi smo se sažalili nad njom, onako plahom i tihom. Spavala je na mom krevetu, dok sam ja svake večeri u dnevnom boravku razvlačio fotelju za spavanje. Zoran je dijelio sobu s Ratkom, apsolventom prava i ponosnim vlasnikom crnog pojasa u karateu.
Među veselim i bučnim studentima u kojima ključa život Kristina je svakog dana bivala sve opuštenija. Pričali smo o svemu, a ona se počela otvarati. Govorila je o obitelji, bijegu od velikih problema. Otac je bio nasilnik kojem se majka nije znala suprotstaviti. Nije ih tukao niti je pio, ali uvijek ih je ponižavao i minorizirao sve što su radile. Majci je vječito prigovarao da ne zna kuhati, a još manje brinuti o kući. Nazivao ju je pijavicom koja živi na njegov račun.
- A kći ti je ista kao i ti, zato je i upisala strojarstvo. Misli da će tamo najlakše naći muža - govorio je, iako je Kristina oduvijek bila odlična učenica.
Kad bi mu govorila da će jednom biti cijenjena inženjerka, posprdno se smijao:
- Ma čim ti prvi muškarac zavrti glavom, pretvorit ćeš se u običnu domaćicu. I to lošu, kao tvoja majka!
Do danas nije shvatila odakle u ocu tolika mržnja prema ženama. Dugo joj je trebalo da zbog njegovih riječi prestane plakati. Kako bi uvjerila oca da će ona doista ostvariti svoje snove, učila je po cijele dane. Tek kad se sprijateljila s nama, shvatila je da nisu svi muškarci ironični, bezosjećajni i grubi kao njezin otac. Nitko nije bio sretniji od mene kad sam u njezinim očima vidio sjaj i čuo zvonki smijeh.
Pričala mi je o svojim snovima, putovima kojima želi krenuti. I dalje je, po navici, svakodnevno odlazila u knjižnicu i tamo, među knjigama i skriptama, provodila sate i sate. No u posljednje se vrijeme, priznala mi je, nije mogla koncentrirati.
- Gledam u tu knjigu, znam proći po desetak stranica, a onda shvatim da ništa nisam zapamtila. Ne znam što se događa, ali za učenje mi treba puno više vremena nego inače. Možda je moj otac u pravu, možda doista ništa od mene - progovorila je o svojim strahovima.
- Svatko od nas ima razdoblja kad mu ne ide. Zato ne smiješ odustati. Ako želiš, pomoći ću ti, učit ću s tobom - ponudio sam joj.
Nisam joj dopuštao da se preda depresiji, uvjerio sam je da će ova faza brzo proći, a onda joj je doista krenulo. U proljetnom ispitnom roku položila je četiri ispita i silno se veselila. Nastavila je istim tempom. Nije dizala glavu s knjige. I na fakultetu se počela družiti s našim društvom: vodili smo je na kavu, u menzu na ručak, u disko. Nigdje nije prošla nezamijećeno.
Imali smo razumijevanja za nevolje koje su je snašle, štitili smo je od zlih jezika i među nama se rodilo iskreno prijateljstvo. Zapravo smo se sva četvorica pomalo zaljubili u nju, a Zoran je zbog nje prekinuo vezu s Martom. Nikome to nije priznao, ali svima je bilo jasno što je pravi razlog prekida vrlo stabilne veze.
Ostali su studenti njezinu plahost i bojažljivost pogrešno shvaćali. Smatrali su je umišljenom ljepoticom koja se na fakultet došla udati. Zašto bi inače živjela s četiri muška studenta, govorili su.
Posebice su joj kolegice s fakulteta rado dobacivale po hodnicima nadajući se da će je isprovocirati.
- Život s četiri mladića mora biti silno uzbudljiv. Jesi li već odabrala jednog od njih? - obratila joj se jedna.
- Da sam barem na tvom mjestu. Sva četvorica su zgodni. Zapravo ne znam kojeg bih izabrala - dodala je druga.
Blagonaklona Kristina shvatila je to kao šalu, pa im je odgovorila:
- Živimo zajedno već tri mjeseca, a ni jedan od njih još ništa nije ni pokušao - bubnula je, a povratka nije bilo.
- Ni da ti namignu? Ne mogu vjerovati da te ni jedan od njih nije pozvao na romantičnu večeru? - Mladen, jedan od kolega s godine, spremno se uključio u razgovor.
- Sva četvorica u meni gledaju sestru - naivno je dodala.
Tim riječima izazvala je još veći podsmijeh i ružne šale na račun svojih cimera. Navečer je cijeli fakultet brujio o našoj 'muškosti'. Priča je došla i do Zorana. Odani prijatelj, divna osoba sa samo jednom manom: bio je brz na zaključcima i odlukama, uvijek je trčao pred rudo.
Te su me noći probudili neki čudni zvukovi. Pažljivo sam osluhnuo, no kako se nije ponovilo, ponovno sam utonuo u san. Ujutro sam ponovno čuo zvuk koji je nalikovao na jecanje. Ratko je bio na nekom karataškom natjecanju, Marko je na nekoliko dana otišao k svojima, a Zoran je rano ustao i otišao na posao koji je našao preko student-servisa. Shvatio sam da dolazi iz Kristinine sobe pa sam lagano pokucao. Sjedila je na krevetu i plakala.
- Kristina, što se dogodilo? - upitao sam je.
- Ništa - kratko je odgovorila.
Sjeo sam pored nje i nježno je zagrlio. Nije to prvi put da sam joj pokazao takvu prijateljsku gestu, a sada mi se činilo da joj je potrebnija nego ikad. Iako nisam imao ružne namjere, Kristina je na moj dodir skočila kao oparena.
- Ne! - uzviknula je.
Ustala je i potrčala u kuhinju. Shvatio sam da joj se nešto ružno dogodilo pa sam pošao za njom. Skuhao sam joj kavu, otvorio kuhinjski prozor i pozvao je da sjednemo za stol. Sve mi je ispričala.
- Selim se, ali od tebe ne mogu otići bez objašnjenja. Ponijela sam se lakomisleno, rekla sam nešto što nisam trebala. Smatrala sam to šalom, ni na kraj pameti nije mi bilo umanjiti vašu muškost - tiho je govorila.
Ponudio sam joj cigaretu i pogledao je ravno u oči. Dugo je ispuhivala dim, a potom mi uzvratila pogled. Nikad toliku odlučnost nisam vidio na njezinu licu. Usne i brada su joj drhtale, ali nije bilo načina da je natjeram da se predomisli. No što se to tako strašno dogodilo, da nas tako iznenada ostavlja, pitao sam se.
- Bolje da čuješ od mene nego od Zorana - rekla je i prepričala mi razgovor na fakultetu. Nije mogla ni slutiti što će se iz njega izroditi. Možda su je pogrešno shvatili, ali vjerojatnije je da su namjerno okrenuli njezine riječi kako bi imali materijala za ismijavanje kolega. Priča je išla od usta do usta i na kraju je ispalo da je Kristina ogovarala mladiće koji su je primili kad nije imala krov nad glavom.
- Mladen mi je govorio da se preselim k njemu pa ću odmah znati što znači živjeti s muškarcem. Rekla sam mu da ste pošteni i časni i da mi je s vama dobro, a on se opet počeo smijati zajedno sa svojim prijateljima. Rugali su se tome što me ne gledate kao ženu nego kao sestru - pričala je.
Kad je shvatila što je učinila, bilo joj je jako teško, ali nije nam mogla priznati. Bojala se naše reakcije, posebice Zoranove. Kajala se zbog svoje lakomislenosti, ali uvjeravala me kako ipak nije smjelo tako završiti.
- Kako je završilo? Što ti je Zoran sinoć napravio? - upitao sam sluteći da ću čuti nešto jako ružno.
- Nikad vas neću zaboraviti i, molim te, zamoli i njih trojicu da mi oproste. Nisam imala zle namjere - zajecala je.
- Već sam ti oprostio, iako osjećam malo gorčine. No nisi mi odgovorila, što je bilo sa Zoranom? - rekao sam.
- Kad je sinoć ušao u moju sobu, našao me budnu. Po izrazu njegova lica shvatila sam da sve zna. Odmah sam mu se ispričala, no nije prihvatio ispriku. Rekao je da se razočarao u meni. Zavladala je nepodnošljiva tišina. Bilo mi je teško, pogotovo što sam njega prvog upoznala. Bio je dečko moje najbolje prijateljice u kojeg sam, nikome to nisam priznala, bila zaljubljena. Nastavila sam ga moliti da mi oprosti, a on je sjeo na rub kreveta i šutio - govorila je i odjednom zastala.
Vidio sam da su joj oči zasuzile, grčevito se trudila da je glas ne oda. Bila je na rubu suza, no kod je otpila malo vode, ipak je nastavila:
- Mislila sam da mi nikad neće oprostiti, a onda mi je nježnim glasom rekao da se ne ljuti. Uvjeravao me da poznaje Mladena i njegovu ekipu te je svjestan da se sve pogrešno protumačilo. Kad sam to čula, od sreće sam ga snažno zagrlila i poljubila. Zoran je taj trenutak iskoristio da napravi ono zbog čega je i ušao u moju sobu.
- Nisam siguran da razumijem, iako naslućujem. Molim te, reci mi da to nije istina - šokirao sam se.
- Dokazao mi je svoju muškost. Govorio je da on jest pravi muškarac, koji itekako primjećuje lijepe žene. Nisam se opirala jer Zoran mi se ionako silno sviđao. Zaspali smo zagrljeni, no ujutro je bio neočekivano hladan i grub.
- Spakiraj svoje stvari i odlazi. Ne želim te naći u stanu kad se vratim. Pomogli smo ti, pazili te kao sestru, a ti si nas pred svima ismijala - rekao joj je.
Vidio sam da joj je teško, usnice su joj se osušile, a onda je ustala i rekla:
- Idem!
Promatrala me s puno opreza, kao da je i od mene očekivala uvrede, niske udarce. Bila je poput ranjene srne.
- Kamo ćeš? - upitao sam.
- Kući, na nekoliko dana. U ovom roku ionako imam još samo jedan ispit, a njega mogu spremiti i doma.
- A tata?
- Više me ne može povrijediti. Zahvaljujući vama, ojačala sam i više me ne boli njegova gorčina - odgovorila je.
Ponudio sam joj da popijemo kavu prije nego što ode. Otišla se spakirati pa sjela za stol. Sjedili smo tako desetak minuta pa mi je vratila ključ od stana i izašla. Svaka je riječ bila suvišna.
Gledao sam je kroz prozor kako se udaljava iz mog života. Nijednom se nije okrenula. U tim trenucima dao bih sve da sam je mogao vratiti. Nikad nisam osjetio toliku bliskost s Kristinom kao tada, kad nas je zauvijek ostavljala. Nadao sam se da će mi javiti adresu, broj telefona, no Kristina je toga dana doista zauvijek otišla iz naših života. Dugo sam još stajao na prozoru i tupo gledao u smjeru kojim je otišla, a onda je nečiji ulazak u stan privukao moju pažnju. Bio je to Zoran.
- Je li otišla? - upitao je zajedljivo, kao da očekuje da mu potvrdim jesmo li se riješili neželjenog tereta.
- Da.
- Sigurno ti je sve ispričala?
- Da, iako je ništa nisam ispitivao.
- Drago mi je, neka samo priča, svima redom. Neka se i naša verzija života s njom pročuje po fakultetu - hladno je rekao.
- Nisi to trebao učiniti, ne znaš da je zaljubljena u tebe. Kristina to nije zaslužila - odgovorio sam.
Zoran me hladno pogledao pokušavajući u mojim očima pročitati mislim li ozbiljno. Ironično se nasmijao i dodao:
- Možda ti i nemaš ništa protiv da se o tebi tako govori, ali ja si to nisam mogao dopustiti.
- Ma znaš da nije tako mislila - u mom se tonu osjećalo gnušanje.
Da sam prihvatio raspravu, sigurno bi prerasla u svađu, možda čak i tuču. Ali nisam, rekao sam mu da je ta priča za mene završena. Ljutio se, lupao šakom po stolu, uvjeravao me kako nas je sve izdala. Nervozno je hodao oko stola i svoj čin pravdao osvetom, njezinim lažima, prevarantskom ženskom naravi i muškim ponosom.
Iz stana je izašao crven od bijesa. Po tim sam njegovim reakcijama shvatio da mu je silno stalo do nje. Kad se iste večeri vratio kući, Kristinu više nije spomenuo. Tek usput je rekao kako je sreo Ratka i s njim se također posvađao.
Prošla je cijela godina i na fakultetu više nitko nije pitao za Kristinu. Zoran je diplomirao, a ja položio zadnji ispit. Jedne večeri u našoj omiljenoj pizzeriji dva topla ženska dlana prekrila su moje oči. Počeo sam nabrajati imena naših prijateljica, kad su se ruke odmakle od mojih očiju. Okrenuo sam se i ugledao drago lice.
- Kristina! Je li moguće? Nismo se vidjeli gotovo godinu dana! - uzviknuo sam.
- Pauzirala sam i sada sam se vratila. Želim završiti studij - rekla je.
Slatko se nasmijala, sjela za stol i upoznala me s Majom, svojom novom cimericom. Iznenadio sam se s koliko me topline predstavila.
Iako svjedok ružnog događaja, ostao sam joj dobar prijatelj. Govorila je Maji o našem druženju, čak je i Zorana spomenula. Bilo mi je drago slušati ju, osjećao sam se kao netko vrlo važan u njezinu životu. Bio sam sretan što se ponovno družimo.
Ovaj put ja sam odlazio u njezin stan. Kad sam diplomirao, bacio sam se u potragu za poslom. Nas četvorica smo odjavili stan i svatko je krenuo svojim putem. Našao sam se u nezavidnoj situaciji jer posao nisam nalazio, a nisam imao novca za drugi stan. Kad sam joj rekao da nemam gdje živjeti, inzistirala je da se doselim k njoj.
- Živjet ćeš s nama sve dok ne nađeš posao i malo ne staneš na noge. Još danas želim tvoje stvari vidjeti kod sebe - rekla je tonom koji nije trpio pogovora.
Tri mjeseca kasnije dobio sam posao, ali u drugom, tristo kilometara udaljenom gradu. Nevoljko sam otišao od Kristine, no posjećivao sam je kad god sam imao slobodan dan ili dva. A onda mi je odjednom rekla da se opet rastajemo.
- Diplomirala sam i svoju ću sreću potražiti u Italiji. Naravno da me ne čeka posao u struci, ali dok se ne snađem, spremna sam raditi bilo što - rekla je.
Uvjeravao sam je da ostane, no Kristina nije popuštala. Prvo vrijeme ostali smo u kontaktu, no s vremenom su se pozivi prorijedili.
Bližila se još jedna Nova godina i razmišljao sam kome sve trebam poslati čestitke. Na pamet su mi padali samo Zoran, Marko, Ratko i Kristina. Ničiju adresu nisam znao pa te godine nisam poslao ni jednu. Bio sam tužan jer sam ostao bez svojih prijatelja. Utjehu sam našao u poslu i radio od jutra do mraka. Pa čak i na Božić. I onda, jednoga dana, slučajno sam na ulici sreo Zorana. Kad smo se ugledali, jedan drugome potrčali smo u susret.
Sjeli smo u prvi kafić i satima razgovarali. Kao da smo htjeli nadoknaditi izgubljene godine, jedan drugome upadali smo u riječ, smijali se. Kristinu nismo ni spomenuli. Kasno u noć sjeli smo u njegov auto. Zoran nije htio otkriti kamo me vozi, ali vidio sam da je silno uzbuđen.
Pola sata kasnije uveo me u svoju kuću i ponudio da sjednem. Osluškivao sam njegove korake, a tada su ponovno dva topla ženska dlana prekrila moje oči. Bez dvoumljenja sam izgovorio njezino ime. Sve troje ispunila je velika radost. Zagrlili smo se, za sve protekle rođendane, Nove godine, diplome i njihovo vjenčanje.
- Neka mi netko objasni! - smijao sam se dok sam gledao Kristinu i Zorana kako su sretni.
- Ma bila je to sudbina, Matko. Sreo sam je u Italiji, zaposlila se na kruzeru na kojem sam i ja radio. Odavno sam se pokajao zbog svog postupka, a kad sam je ugledao, morao sam joj se ispričati - rekao je Zoran.
- Prihvatila sam ispriku jer je zvučao vrlo iskreno. Zamisli, rekao mi je da ste sva četvorica bili zaljubljeni u mene - smijala se Kristina.
- I zato sam je odmah zaprosio. Mislio sam, ako se već zajedno vraćamo u staro društvo, najbolje je da je odmah oženim. Jer, ne učinim li to, bilo koji od vas neće propustiti priliku - dodao je Zoran i nježno je poljubio u kosu.
- A kad ste se vratili? I zašto se niste javili? - prijekorno sam im mahnuo prstom.
- Prije tri tjedna. Naravno da smo se namjeravali javiti, ali sad smo u fazi uređivanja kuće i dan nam vrlo brzo prođe - pravdali su se.
Uvjeravali su me da ostanem na večeri, potom i prespavam kod njih, a sljedećeg jutra da ostanem još samo jedan dan. Tu smo Novu godinu pozvali Ratka i Marka i dočekali je kao nekad. Bio je to najljepši doček u mom životu jer ponovno smo svi bili na okupu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....