Što je to apsurdan život? - pitala jednom učiteljica malog Ivicu. - Albert Camus - odgovori radišan đačić. Prezime pisca izgovorio je doslovce: "ka-mus". Gospođica usidjelica ga popravi u izgovoru i zaključi da odgovor ne zadovoljava. To je kretanje, dometne pionir prvobitnog kapitalizma. Ona pocrveni u licu i potjera ga iz razreda. E sad, je li mali Ivica uz citirane riječi doista pokazao na svoj pimpek ili nije, to je veliko filozofijsko pitanje oko kojeg se učionica podijelila. Odgovorio je točno, ali nepristojno, zaključila je učiteljica.
Za početak, bio je to apsurdan vic. Možda. Svi mi navodno točno odgovaramo na životna pitanja, bez lascivnosti, pa ipak završavamo na ulici. Teško je, naime, govoriti o apsurdu u zemlji u kojoj ubojice imaju godišnji odmor, a radnici ne dobivaju odrađenu plaću. U kojoj su gaćice neke malo starije gospodične glavna tema ljeta, dok njezin bivši umjesto srca pred TV kamere baca zlatno prstenje. U kojoj su umrli gospodar i njegov pas zato što su izašli u šetnju do krivog potoka. U kojoj najbolje nogometaše prodaju kako bi njihov klub ušao u dugo sanjanu globalnu ligu. U kojoj pučanstvo strahuje za jednog ministra čim otvori usta, iako ga on glatko može uhapsiti i zbog toga zadržati na ispitivanju.
No, hvala Bogu, nije Hrvatska jedina apsurdna zemlja na planetu, ona samo drži korak s takvim svijetom o kojem je pisao francuski pisac Albert Camus (1913. - 1960.). I za to prije pola stoljeća, 1957., dobio Nobelovu nagradu. Možda je malo pretjerao, pa ga se malo zaboravilo. "Apsurd" više nije riječ koja je u modi, kao ni "egzistencijalizam" kojem su je priženili. Ljudska je situacija, kažu neki šaljivdžije, odveć ozbiljna a da bi se o njezinoj ozbiljnosti govorilo.
Pa ipak, tko smije zaboraviti dragog, neumornog Sizifa kojeg je Camus uskrsnuo iz predalekog antičkog doma. Čak ga spominju i nezaposleni gimnazijalci idući svako malo na burzu rada. Doduše, ne guraju oni kamen do vrha brda, niti im se kamen vrati u podnožje Medvednice, da bi ga oni ponovno koturali do Sljemena, pa tako do tranzicijske beskonačnosti; oni se samo ukrcaju u vozilo gradskog holdinga, preskoče rupe i postave nekoj doktorici znanosti ono pitanje s početka: - Što je to apsurdan život? To su vaše Tantalove muke dok gledate moju slasnu marendu, ispraća ih portir.
OTAC I KĆI Pariz 1947. Albert Camus i njegova dvogodišnja kći Catherine uz koju je imao i sina, njezina blizanca Jeana. U to je vrijeme Camus bio afirmiran pisac. Već je napisao 'Stranca', 'Mit o Sizifu', 'Kaligulu' i 'Kugu'
No što je apsurdan život prema apsurdnom čovjeku. Jer, ono osnovno Camusovo pitanje sebi i svima još je bolnije: tko sam i zašto živim? Ostavio je alternativu između opstanka i samoubojstva. Iako je u "Bilježnicama" pisao da razmišlja o samoubojstvu, to nije njegov odgovor na apsurde postojanja, daleko od toga. To nije ni njegov prijedlog. Niti je to odgovor Sizifu na njegovo guranje kamena. Analiza Kirilova i Dostojevskog nije analiza samog čitaoca. Pa on nema prava pripisivati svoje autodestruktivne namisli pokojnom piscu Camusu.
Kao što su ih čitaoci "Werthera" pripisivali Goetheu, ili kao što ih sam Camus pripisuje incijalu A., vjerojatno Antoninu Artaudu. "Današnji radnik radi svakoga dana u svom životu na istim zadaćama, i ta je sudbina jednako apsurdna (kao i Sizifova). Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svog jadnog položaja: on misli na njega silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu", zapisao je Camus i tako naglasio dvojakost svakoga puta, njegovu dihotomiju, štoveć antinomiju. Kao svojevrsni kontrapunkt života na kojem je sagradio svoju filozofijsku kulu od ispisanih "karata".
Zato i veli ne samo da se sreća "nužno rađa" iz apsurda otkrića, nego i obrnuto - da se "čuvstvo apsurda" rađa iz ljudske sreće. No tko to nije iskusio? I drži Camus zatim svetom ovu Edipovu besjedu: "Držim da je sve dobro". Pri čemu treba primijetiti da govori o čuvstu, a ne o misli apsurda, jer on je jedino govorio i pisao o osjećajima. Zato spominje Sofoklova Edipa i spomenutog Kirilova kao formule apsurdne pobjede. S Pirom to veze nema, kao što se pretpostavlja. Zato Camus prepoznaje nadu i prihvaća uzaludnost i razočaranje kao našu nemoć da dopremo do nje, da shvatimo kako "je sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna za ispunjenje ljudskog srca". Apsurdna pobjeda uvijek jest individualna, samotna, u njoj čovjek vodi samo nepoznate vlastite kohorte. I tad ga "tvorac apsurda" predstavlja sebi, zamišlja ga - sretnim.
Camus je sretan Sizif koji je prepoznao nadu u bitki da dospije do književnog vrhunca. Svako je njegovo djelo posljedica višegodišnjeg mukotrpnog napora. Nije ni tajio da piše s mukom, a zapisi u njegovim bilježnicama otkrivaju da se godinama mučio s temama, primjerice, "Stranca". Kad progovara o Franzu Kafki, Camus piše o - sebi. Sebe smatra malim piscem pa je citirao nekoga tko tvrdi da je najveća nesreća smatrati sebe velikim piscem. Apsurdno djelo u njegovim principima za njega može biti vic - o luđaku koji peca u kadi. To je "Proces" ili "Zamak", ali vjerojatno ne bi bio "Stranac", još manje "Kuga" ili "Pad". Posvemašnje, uspješno djelo napisali su drugi, nije mogao on sam.
Kafkin K. ima snage za čuvstvo, za doživljaj, ima za toliko više srca od njegova Meursaulta. Kad K. telefonira u dvorac, primjećuje Camus, tad raspoznaje nemušte, pomiješane glasove, nejasan smijeh i daleke dozive - žamoriranje jednog drugog, nedokučivog svijeta kojem teži. Već samo to prepoznavanje govori o K. više od svih riječi u knjizi. "Tu leži tajna tuge svojstvene Kafki. Zapravo, to je ista sjeta koju osjećamo u Proustovu djelu ili u plotinovskom krajoliku: nostalgija za izgubljenim rajevima", zapisao je Camus u eseju o nadi i apsurdu u Kafkinu djelu. Njegovim riječima dodao bih samo njegovo ime, dakle, Camusove izgubljene rajeve.
Za Camusa su Kafkini junaci "ti nadahnuti automati" i "pružaju nam pravu sliku onoga što bismo bili kada bismo se oslobodili svojih razonoda i posve predali ponižavanjima božanstava". Razonoda, razbibriga, zabava, ispraznost, danas medijska buka, ali opet isto, dugo zbogom čovjekovoj osobnosti. Ta je razonoda ili zabava progonila i samog pisca, časovi, dani, mjeseci ispraznosti. Njegovim riječima: "Mogu stvarati uz neprestani napor. Moja je težnja da se survam u nepomičnost. Moja najdublja, najpouzdanija sklonost je tišina i svakodnevni život. Da bih izmakao zabavi, čaru makinalnog, trebale su mi godine upornosti".
Njegov Meursault živi makinalno, ali od toga nema posebne koristi. Kao ni Proustov Swan koji u "neparfimiranim" dijelovima "U potrazi za izgubljenim vremenom" dijeli samo njegovu ispraznost. Umjesto bliskih zvukova koje doživljava K., Swan razabire samo bliske okuse. Nasuprot K., Meursault nije ni nadahnuti automat, nego baš automat, kako hoće njegov pisac.
SARTRE Jean-Paul Sartre i Camus 1944. u Picassovoj kući. Za razliku od Sartrea, Camus je svoju misao uspio pretočiti u literaturu razumljivu čitateljima različitog stupnja obrazovanja
Na kraju prvog dijela "Stranca", romana tiskanog kad i esej "Mit o Sizifu", dakle 1942., u kojem se događa ubojstvo Arapina, Meursault je opijen žegom, nostalgičnim rajem piščeva rodnog Alžira. Sve ono što prethodi ubojstvu opisano je strašnom preciznošću. Iz toga je sasvim jasno da ubojica Meursault nema nikakove veze s ubijenim. Arapin je u svađi s njegovim prijateljem, a ne s njim. U tuči je ranjen nožem, potom prolazi vrijeme. Koje je potrebno za to da se zrak usije do neizdrživosti, da svi ljudski motivi postanu i budu samo treperenje zraka nad pijeskom i vodama žala.
Do situacije pred ubojstvo pripovjedač, ili sam Meursault u prvom licu, piše prejasno. A onda, valjda uslijed vrućine, ne gubi se samo u znoju, nego i u vlastitim nejasnoćama. On je, naime, vidio da Arapin izvlači, opet, oštricu noža, ali u opisu situacije nimalo ne nastoji na ubojstvu u samoobrani. Kao da pisac pripovjedač jedino ondje popušta svojem popratnom svesku, odnosno "Sizifu", kao da samo to ubojstvo mora ostaviti mogućnost dvojakog čitanja.
"Možda zbog sjene na licu učinilo mi se da se smije", zapisao je Camus rukom svojeg protagonista. Je li to hladnokrvno ubojstvo kupača, ili pak ubojstvo počinjeno u krajnjem strahu pred pogledom na nož? "A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom." Sudac koji će ga osuditi neće imati nikakve dvojbe o Meursaultovoj krivici. I najveći broj čitatelja, i književnih povijesti, priklonit će se njemu.
U najmanju ruku apsurdno ubojstvo ostat će zapamćeno kao ubojstvo s predumišljajem. Premda je branitelj mogao inzistirati na ubojstvu iz nehata. "Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti. (...) Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće." Javni tužilac i porota zapravo su se složili da je ubojica nemoralan zato što se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem bludu. I da je počinio ubojstvo iz beznačajnih razloga.
Njihov je sud poput suda dječaka koji je odbio čitati "Stranca" nakon prve dvije rečenice. "Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam", započeo je Camus. A dječak je rekao tati: - Neću čitati knjigu o čovjeku koji ne zna kad mu je umrla mama. To je jasan stav o apsurdnom čovjeku, stav dječaka, no je li to nužno i stav društva i njegova pravosuđa? Bilo kako bilo, ovaj se put iz apsurda rodila junakova nesreća. Imao je pred sobom samosvjesno i sigurno društvo koje mu je poslalo svojeg predstavnika u ispovjedniku. "On pokuša skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zašto ga zovem 'gospodine', a ne 'oče'. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije otac", piše Meursault.
Najviše ga je razjarila svećenikova sigurnost: "On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će doći". Na to mu je ispovjednik mogao jednako otpovrnuti, osim što nije mogao biti siguran u svoju skoru smrt kao osuđenik na smrt.
Tako živjeti svojim životom postaje - umrijeti svojom smrću. Iz apsurda nesreće rodila se sreća iskupljenja. "Ništa nije važno, i dobro znam zašto", dopisuje osuđenik koji, zapravo, preokreće Edipov iskaz prema kojem je sve dobro. U posljednjem Meursaultovu monologu sadržana je zastrašujuća Camusova subverzivnost. Po čemu je majka sveta ("što me se tiče ljubav jedne majke") ili Bog ("što me se tiče njegov Bog")? Svatko je osuđen i povlašten svojom sudbinom, ili "i ostali će jednog dana biti osuđeni. I on (ispovjednik) će biti osuđen".
Tu, napokon, osuđenik iskazuje svoju nevinost: "Što mari ako ga optuže zbog umorstva i smaknu zato što nije plakao na sprovodu svoje majke?" Samo što nije upitao još nešto, po čemu je sveto jedno dijete ako će nevino biti osuđeno; po čemu je to dijete nalik Kristu? Odakle ljudskom zakonu pravednost kad motive bira proizvoljno, kad praktično sudi prema ukorijenjenim predrasudama.
Odnos majke i sina ne određuje samo "Stranca" nego i dramu "Nesporazum". Po čemu je ubiti svoje dijete pogreškom zločin veći od onoga kad ubijete tuđe bez pogreške? Ako Camus u drami pravi melodramu, gotovo mitski prizor, onda to čini kako bi otvorio prazan prostor ili drugu stranu licu. Podvojenost lica, dvojakost iskaza, apsurd izrečenoga mogu biti zabavni samo ako se zanemari tragičnost neizrečenog koje taj apsurd drži iza sebe poput televizijskog kromaki-platna. Dakle, platna na koje se iz životnog arhiva mogu projicirati sve snimljene slike, svi događaji i sve tišine. Na modroj pozadini iza protagonista predstave. Jer, zašto bi piscu "apsurdistu" išta bilo sveto, pa još k tome krvna veza, makar i navedena, najbliža moguća: sina i majke. Opet se radi jedino o pupku svijeta s Courbetova platna na kojem je oslikana vagina i nazvana "Izvorom svijeta".
U svemu tome pomalo čudi to što je ulogu "svete majke" desakralizirao i doveo u pitanje baš Camus. Jedan od dvojice sinova siromašne samohrane majke koja je uz njih uzdržavala i brata invalida. Od tuberkuloze oboljeli sin Albert koji nije poznavao svojeg oca i koji se odškolovao zahvaljujući mami. Ona je radila najteže poslove kao sluškinja, pralja, pokućarka, neuka žena. Ona je postala ravnodušni, bešćutni lik majke u književnosti. I to je nekakav apsurd. Takve dvije, posve različite Camusove majke. Tko zna koliko je i čijih košulja izrifljala, a potom ih uškrobila kako bi njezin sin otišao na visoke škole.
U studentskim godinama Camus je otkrio europski prostor, posebice Sredozemlje. Putovao je od Grčke, preko Alžira, pa do Italije. Svoju prvu knjižicu putopisnih eseja ("Naličje i lice") objavio je još u Alžiru 1937. i posvetio je svojem učitelju Jeanu Grenieru. Potom ju je, nakon što je mogao napustiti novinarstvo i baviti se samo pisanjem, odbijao pretiskati.
NOVINE Albert Camus na slogu L'Expressa 1955. godine. Od 1955. do 1956., kada je objavio roman 'Pad', Camus je radio kao novinar L'Expressa
"Svaki umjetnik čuva u dubini duše jedan jedini izvor iz kojeg se za njegova života napaja sve ono što on jest i što izlaže", tvrdi Camus u uvodu te knjižice, 20 godina kasnije, povodom drugog izdanja na koje je, ipak, pristao. U istom tekstu intimistički priznaje da te početničke, nezgrapne stranice sadrže "više istinske ljubavi negoli sve koje su došle kasnije". Izvor knjige, ali i svoj izvor vidi "u svijetu siromaštva i svjetlosti". Između mnogih nepravdi u svijetu on ondje piše o "nepravdi klime".
O tome kako se rodio kao siromah, u radničkoj četvrti, no ipak nije znao za pravu nesreću sve dok nije upoznao "hladna predgrađa". "Čak se ni krajnja arapska bijeda ne može s time usporediti jer je razlika u podneblju", zaključio je. Upoznavši industrijska predgrađa, prvenstveno Pariza, osjećao se zauvijek uprljan i odgovoran za njihovo postojanje. Možda je stoga volio golu kuću Arapa ili Španjolca, a odbijao najveću raskoš.
Možda je stoga ustvrdio: "Mjesto gdje najradije živim i radim (i gdje me začudo ne bi smetalo ni da umrem) hotelska je soba". Jer svaki je hotel, na koncu konaca, najbliži izgubljenom raju. Istovremeno, Camus je tako priznao vlastitu taštinu i složio se kako istinski živimo samo nekoliko sati u životu. Katkad se ponašamo u skladu s moralom iako smo nemoralni. "Da bi se izgradilo, umjetničko djelo mora najprije posegnuti za mračnim snagama duše", dodao je Camus.
U toj svojoj mladenačkoj knjizi Camus je, doista, razasuo fragmente književnog djela koje će ostvariti kasnije. "Jedan čovjek promatra, a drugi kopa sebi grob: kako ih razdvojiti? Ljude i njihovu apsurdnost? Ali evo osmijeha neba. Svjetlost je sve bujnija i uskoro će ljeto." Tako je pisao 20-godišnjak koji je imao još nekoliko godina do "Sizifa" i "Stranca". Istovremeno, primijetio je: "Nakon dvije tisuće godina ljudsko se tijelo prvi put izložilo na plažama". Uzalud su ljudi 20 stoljeća pokušavali vratiti pristojnosti grčku drskost i prirodnost.
Poput kakvog proroka ideacije ljeta i savršenog tijela Albert Camus je napisao: "I živeći tako blizu tijela i tijelom, opažamo da ono ima svoje nijanse, svoj život, te da smjelo izreknemo jednu besmislicu, i psihologiju koja je samo njegova". Iz te je njegove "besmislice" niknula cijela kozmetička industrija temeljena na lanolinu.
Pa ipak, Camus je intrigantniji kao teoretičar terorizma negoli kao teoretičar idealnog tijela ili ljetnog odmora. Zgodno je pritom da su se te njegove teme do danas sabile u zabavnu, odnosno jedinstvenu medijsku atrakciju. Apsurdnu, no svejedno snažnu. Camusova sposobnost da shvaća terorizam kao sredstvo globalne političke borbe bila je, s jedne strane, uzrok njegova sukoba sa Sartreom.
Naime, Camusa podjednako zanima proniknuti u srž terorizma, bez obzira na to događa li se u Americi ili carskoj Rusiji. Na isti integralni način razmatrao je i zločine različitih političkih režima, kako nacističkog tako i staljinističkog. A utemeljitelj egzistencijalizma, tad još blizak Komunističkoj partiji Francuske, zamjerio mu je baš to, tobožnje izjednačavanje dvaju zala 20. stoljeća. Iako je Camus jasno osudio nacističku Njemačku, antisemitizam i holokaust. Bio je to sukob na francuskoj književnoj ljevici, u kojem su, na sreću, obojica antagonista bila duhovno snažnija od nje same i obojica su je, kako se sad čini, nadživjela.
NOBELOVA NAGRADA Godine 1957. Camus (44) je dobio Nobelovu nagradu za 'Pad'. Bio je deveti Francuz koji je primio priznanje švedske akademije, a po godinama i najmlađi
Kao politički analitičar, Camus, prekaljeni sudionik Pokreta otpora, unatoč svojem po život opasnom TBC-u, bio je kadra izdignuti se iznad hladnoratovske podjele i proučavati metode političke borbe mimo nje. Izvor terorizmu vidio je još u Francuskoj revoluciji, a njegov nastavak u spoju Turgenjevljeva nihilizma i Nečajevljeve političke strogosti.
Vidio je Camus prije svih drugih da je i sama vlast izvor terorizmu, što su bogohulno isticali i neki američki intetelektualci nakon 11. rujna 2001., primjerice, Susan Sontag. "Istinska je strast 20. stoljeća ropstvo. Ali potpunu slobodu nije lakše osvojiti nego individualnu. Kako bi se osigurala vlast čovjeka nad svijetom, treba odvojiti od svijeta i od čovjeka sve što izmiče vlasti, sve što ne pripada carstvu količine: taj je pothvat beskonačan", zabilježio je u "Pobunjenom čovjeku".
Svojim književnim djelom Camus se suprotstavio skolastičkoj predodžbi koja upravlja svijetom. Onoj prema kojoj se kakvoća razvija iz kolikoće. Ona podrazumijeva pojedince, ali i narod, kao koletaralnu štetu. A Camusu je pojedinac, kolikogod apsurdan, biće koje nema svoje mjesto u povijesti, nego utjelovljuje povijest samu. Predložio je puteve kojima se može premostiti procjep između individualnog apsurda i slobode. Jedno je carstvo nužnog, drugo mogućeg. No svejedno, još živimo u carstvu količine i zato nam Camusove knjige još i jednako živo govore o nama samima. Ili to čine njegovi književni sljedbenici kao Modiano ili Houellebecq.
1 913. rođen u Mondoviju, u Alžiru; osnovnu i srednju školu, a zatim i fakultet, pohađa u gradu Alžiru; obavlja razne poslove kako bi se prehranio
1934. debitira kazališnom adaptacijom Malrauxova romana 'Vrijeme prezira', a dramu 'Buna u Asturiji' piše u društvu kazališnih dobrovoljaca 'Equipe'; glumi Ivana u 'Braći Karamazovima'; s grčkog prevodi 'Prometeja'
1934. - 37. novinar (Alger Republicain), piše članke i eseje; približava se Komunističkoj partiji; osniva kazalište (amaterski glumac); putuje Italijom, Češkom i drugim zemljama
1937. objavljuje prvu knjigu 'Naličje i lice' kod Charlota u Alžiru
1940. - 41. tajnik u redakciji Paris-Soira
1942. dolazi u Francusku na liječenje od tuberkuloze, no ne može se vratiti u Alžir zbog iskrcavanja u Sj. Africi
1942. objavljuje roman 'Stranac' i knjigu eseja 'Mit o Sizifu', istodobno počinje raditi kao lektor kod Gallimarda
1943. postaje član pokreta otpora Combat (bitka, boj); preuzima od Pascala Piaja redakciju tajnog istoimenog lista
1944. tiska dramu 'Nesporazum' zajedno s 'Kaligulom', napisanim 1938.
1945. rođenje Camusove djece, Jeana i Catherine; izlaze 'Pisma jednom njemačkom prijatelju'
1946. putovanje u Sjevernu Ameriku
1947. tiska roman 'Kuga'; definitivno napušta Combat; objavljuje esej 'Prometej u paklu'
1948. putuje u Alžir, društveno angažiran; osnovao Odbor za pomoć žrtvama totalitarnih režima
1949. vraća se iz Južne Amerike s putopisom, pogoršanog zdravstvenog stanja; premijera drame 'Pravednici', koja će biti tiskana iduće godine
1950. godina liječenja u Cabrisu pa u Vogezima
1951. 'Pobunjeni čovjek', eseji o političkoj i drugoj povijesti; slijedi polemika i razlaz sa Sartreom
1952. izlaze prve 'Kronike', novinski članci i polemike (nastavljaju se 1953. i '58.)
1955. - 56. radi kao novinar L'Expressa
1956. izlazi 'Pad', kratki roman koji zove pripovijetkom
1957. objavljuje zbirku proze 'Progonstvo i kraljevstvo' i esej 'Razmišljanja o giljotini'
1957. prima Nobelovu nagradu za književnost; tijekom ceremonije napada ga jedan alžirski borac
1960. poginuo kod Villeblevina u nesreći automobila kojim je upravljao sin njegova izdavača, Gallimarda: 'filozof apsurda poginuo je apsurdnom smrću', zaključio je Ivo Hergešić
- Samoća je raskoš bogatih.
- Istina ovog stoljeća: što je čovjek iskusniji, postaje sve veći lažljivac. Završiti s tim i svim ostalim i reći ono što je najdublje u meni.
- Neznatna činjenica: ljudi često vjeruju 'da su me već susreli'.
- Naveli su me da rečem da se protivim svakom nasilju ma kakvo ono bilo. Bilo bi to tako pametno kao da se usprotivim što vjetar uvijek puše s iste strane.
- Osjećanje povijesti malo-pomalo prekrilo je u srcu ljudi osjećanje prirode oduzevši stvoritelju ono što mu je dotle pripadalo i davši to čovjeku. A sve to tako moćnim i nezadrživim naletom da se može predvidjeti dan kad će tiho prirodno stvaranje biti u potpunosti zamijenjeno ljudskim stvaralaštvom, ružnim i žestokim.
- Da, imam domovinu: francuski jezik.
- Prava je istina da ekonomija predstavlja građu povijesti. Ideje se zadovoljavaju time da je vode.
- Bol i njeno katkad ružno lice. Ali treba ostati s njom i proživjeti je da bi se platila cijena. Uništiti se u njoj zato što smo se usudili uništiti druge.
- Starjeti znači prijeći od strasti k samilosti.
- U čovjeku uvijek postoji dio koji odbija ljubav. To je dio koji hoće umrijeti. To je onaj koji hoće da ga se poštedi.
- Delacroix je u pravu: svi oni dani koji se ne pamte su kao dani kojih nije bilo.
- Dok je bio neporočan muž bio je ateist, ali se obratio kad je postao nevjeran.
- Radije siromašan i slobodan nego bogat i pokoren. Dabome, ljudi žele biti i bogati i slobodni i zato katkad postaju siromašni robovi.
- Krist sada umire u palačama. S knutom u ruci - on vlada na šalterima banaka.
- U nedostatku ljubavi možemo pokušati da imamo čast.
- Kako živjeti bez nekoliko dobrih razloga za očajavanje!
- Prijateljske obaveze pomažu da se podnesu užici društva.
- Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.
Camusovi citati preuzeti su iz njegovih 'Bilježnica' ('Carnets'), koji su u nas tiskani 1971. pod naslovom 'Zapisi'
Željko Ivanjek
Za početak, bio je to apsurdan vic. Možda. Svi mi navodno točno odgovaramo na životna pitanja, bez lascivnosti, pa ipak završavamo na ulici. Teško je, naime, govoriti o apsurdu u zemlji u kojoj ubojice imaju godišnji odmor, a radnici ne dobivaju odrađenu plaću. U kojoj su gaćice neke malo starije gospodične glavna tema ljeta, dok njezin bivši umjesto srca pred TV kamere baca zlatno prstenje. U kojoj su umrli gospodar i njegov pas zato što su izašli u šetnju do krivog potoka. U kojoj najbolje nogometaše prodaju kako bi njihov klub ušao u dugo sanjanu globalnu ligu. U kojoj pučanstvo strahuje za jednog ministra čim otvori usta, iako ga on glatko može uhapsiti i zbog toga zadržati na ispitivanju.
No, hvala Bogu, nije Hrvatska jedina apsurdna zemlja na planetu, ona samo drži korak s takvim svijetom o kojem je pisao francuski pisac Albert Camus (1913. - 1960.). I za to prije pola stoljeća, 1957., dobio Nobelovu nagradu. Možda je malo pretjerao, pa ga se malo zaboravilo. "Apsurd" više nije riječ koja je u modi, kao ni "egzistencijalizam" kojem su je priženili. Ljudska je situacija, kažu neki šaljivdžije, odveć ozbiljna a da bi se o njezinoj ozbiljnosti govorilo.
Pa ipak, tko smije zaboraviti dragog, neumornog Sizifa kojeg je Camus uskrsnuo iz predalekog antičkog doma. Čak ga spominju i nezaposleni gimnazijalci idući svako malo na burzu rada. Doduše, ne guraju oni kamen do vrha brda, niti im se kamen vrati u podnožje Medvednice, da bi ga oni ponovno koturali do Sljemena, pa tako do tranzicijske beskonačnosti; oni se samo ukrcaju u vozilo gradskog holdinga, preskoče rupe i postave nekoj doktorici znanosti ono pitanje s početka: - Što je to apsurdan život? To su vaše Tantalove muke dok gledate moju slasnu marendu, ispraća ih portir.
OTAC I KĆI Pariz 1947. Albert Camus i njegova dvogodišnja kći Catherine uz koju je imao i sina, njezina blizanca Jeana. U to je vrijeme Camus bio afirmiran pisac. Već je napisao 'Stranca', 'Mit o Sizifu', 'Kaligulu' i 'Kugu'
No što je apsurdan život prema apsurdnom čovjeku. Jer, ono osnovno Camusovo pitanje sebi i svima još je bolnije: tko sam i zašto živim? Ostavio je alternativu između opstanka i samoubojstva. Iako je u "Bilježnicama" pisao da razmišlja o samoubojstvu, to nije njegov odgovor na apsurde postojanja, daleko od toga. To nije ni njegov prijedlog. Niti je to odgovor Sizifu na njegovo guranje kamena. Analiza Kirilova i Dostojevskog nije analiza samog čitaoca. Pa on nema prava pripisivati svoje autodestruktivne namisli pokojnom piscu Camusu.
Kao što su ih čitaoci "Werthera" pripisivali Goetheu, ili kao što ih sam Camus pripisuje incijalu A., vjerojatno Antoninu Artaudu. "Današnji radnik radi svakoga dana u svom životu na istim zadaćama, i ta je sudbina jednako apsurdna (kao i Sizifova). Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svog jadnog položaja: on misli na njega silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu", zapisao je Camus i tako naglasio dvojakost svakoga puta, njegovu dihotomiju, štoveć antinomiju. Kao svojevrsni kontrapunkt života na kojem je sagradio svoju filozofijsku kulu od ispisanih "karata".
Zato i veli ne samo da se sreća "nužno rađa" iz apsurda otkrića, nego i obrnuto - da se "čuvstvo apsurda" rađa iz ljudske sreće. No tko to nije iskusio? I drži Camus zatim svetom ovu Edipovu besjedu: "Držim da je sve dobro". Pri čemu treba primijetiti da govori o čuvstu, a ne o misli apsurda, jer on je jedino govorio i pisao o osjećajima. Zato spominje Sofoklova Edipa i spomenutog Kirilova kao formule apsurdne pobjede. S Pirom to veze nema, kao što se pretpostavlja. Zato Camus prepoznaje nadu i prihvaća uzaludnost i razočaranje kao našu nemoć da dopremo do nje, da shvatimo kako "je sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna za ispunjenje ljudskog srca". Apsurdna pobjeda uvijek jest individualna, samotna, u njoj čovjek vodi samo nepoznate vlastite kohorte. I tad ga "tvorac apsurda" predstavlja sebi, zamišlja ga - sretnim.
Camus je sretan Sizif koji je prepoznao nadu u bitki da dospije do književnog vrhunca. Svako je njegovo djelo posljedica višegodišnjeg mukotrpnog napora. Nije ni tajio da piše s mukom, a zapisi u njegovim bilježnicama otkrivaju da se godinama mučio s temama, primjerice, "Stranca". Kad progovara o Franzu Kafki, Camus piše o - sebi. Sebe smatra malim piscem pa je citirao nekoga tko tvrdi da je najveća nesreća smatrati sebe velikim piscem. Apsurdno djelo u njegovim principima za njega može biti vic - o luđaku koji peca u kadi. To je "Proces" ili "Zamak", ali vjerojatno ne bi bio "Stranac", još manje "Kuga" ili "Pad". Posvemašnje, uspješno djelo napisali su drugi, nije mogao on sam.
Kafkin K. ima snage za čuvstvo, za doživljaj, ima za toliko više srca od njegova Meursaulta. Kad K. telefonira u dvorac, primjećuje Camus, tad raspoznaje nemušte, pomiješane glasove, nejasan smijeh i daleke dozive - žamoriranje jednog drugog, nedokučivog svijeta kojem teži. Već samo to prepoznavanje govori o K. više od svih riječi u knjizi. "Tu leži tajna tuge svojstvene Kafki. Zapravo, to je ista sjeta koju osjećamo u Proustovu djelu ili u plotinovskom krajoliku: nostalgija za izgubljenim rajevima", zapisao je Camus u eseju o nadi i apsurdu u Kafkinu djelu. Njegovim riječima dodao bih samo njegovo ime, dakle, Camusove izgubljene rajeve.
Za Camusa su Kafkini junaci "ti nadahnuti automati" i "pružaju nam pravu sliku onoga što bismo bili kada bismo se oslobodili svojih razonoda i posve predali ponižavanjima božanstava". Razonoda, razbibriga, zabava, ispraznost, danas medijska buka, ali opet isto, dugo zbogom čovjekovoj osobnosti. Ta je razonoda ili zabava progonila i samog pisca, časovi, dani, mjeseci ispraznosti. Njegovim riječima: "Mogu stvarati uz neprestani napor. Moja je težnja da se survam u nepomičnost. Moja najdublja, najpouzdanija sklonost je tišina i svakodnevni život. Da bih izmakao zabavi, čaru makinalnog, trebale su mi godine upornosti".
Njegov Meursault živi makinalno, ali od toga nema posebne koristi. Kao ni Proustov Swan koji u "neparfimiranim" dijelovima "U potrazi za izgubljenim vremenom" dijeli samo njegovu ispraznost. Umjesto bliskih zvukova koje doživljava K., Swan razabire samo bliske okuse. Nasuprot K., Meursault nije ni nadahnuti automat, nego baš automat, kako hoće njegov pisac.
SARTRE Jean-Paul Sartre i Camus 1944. u Picassovoj kući. Za razliku od Sartrea, Camus je svoju misao uspio pretočiti u literaturu razumljivu čitateljima različitog stupnja obrazovanja
Na kraju prvog dijela "Stranca", romana tiskanog kad i esej "Mit o Sizifu", dakle 1942., u kojem se događa ubojstvo Arapina, Meursault je opijen žegom, nostalgičnim rajem piščeva rodnog Alžira. Sve ono što prethodi ubojstvu opisano je strašnom preciznošću. Iz toga je sasvim jasno da ubojica Meursault nema nikakove veze s ubijenim. Arapin je u svađi s njegovim prijateljem, a ne s njim. U tuči je ranjen nožem, potom prolazi vrijeme. Koje je potrebno za to da se zrak usije do neizdrživosti, da svi ljudski motivi postanu i budu samo treperenje zraka nad pijeskom i vodama žala.
Do situacije pred ubojstvo pripovjedač, ili sam Meursault u prvom licu, piše prejasno. A onda, valjda uslijed vrućine, ne gubi se samo u znoju, nego i u vlastitim nejasnoćama. On je, naime, vidio da Arapin izvlači, opet, oštricu noža, ali u opisu situacije nimalo ne nastoji na ubojstvu u samoobrani. Kao da pisac pripovjedač jedino ondje popušta svojem popratnom svesku, odnosno "Sizifu", kao da samo to ubojstvo mora ostaviti mogućnost dvojakog čitanja.
"Možda zbog sjene na licu učinilo mi se da se smije", zapisao je Camus rukom svojeg protagonista. Je li to hladnokrvno ubojstvo kupača, ili pak ubojstvo počinjeno u krajnjem strahu pred pogledom na nož? "A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom." Sudac koji će ga osuditi neće imati nikakve dvojbe o Meursaultovoj krivici. I najveći broj čitatelja, i književnih povijesti, priklonit će se njemu.
U najmanju ruku apsurdno ubojstvo ostat će zapamćeno kao ubojstvo s predumišljajem. Premda je branitelj mogao inzistirati na ubojstvu iz nehata. "Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti. (...) Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće." Javni tužilac i porota zapravo su se složili da je ubojica nemoralan zato što se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem bludu. I da je počinio ubojstvo iz beznačajnih razloga.
Njihov je sud poput suda dječaka koji je odbio čitati "Stranca" nakon prve dvije rečenice. "Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam", započeo je Camus. A dječak je rekao tati: - Neću čitati knjigu o čovjeku koji ne zna kad mu je umrla mama. To je jasan stav o apsurdnom čovjeku, stav dječaka, no je li to nužno i stav društva i njegova pravosuđa? Bilo kako bilo, ovaj se put iz apsurda rodila junakova nesreća. Imao je pred sobom samosvjesno i sigurno društvo koje mu je poslalo svojeg predstavnika u ispovjedniku. "On pokuša skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zašto ga zovem 'gospodine', a ne 'oče'. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije otac", piše Meursault.
Najviše ga je razjarila svećenikova sigurnost: "On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će doći". Na to mu je ispovjednik mogao jednako otpovrnuti, osim što nije mogao biti siguran u svoju skoru smrt kao osuđenik na smrt.
Tako živjeti svojim životom postaje - umrijeti svojom smrću. Iz apsurda nesreće rodila se sreća iskupljenja. "Ništa nije važno, i dobro znam zašto", dopisuje osuđenik koji, zapravo, preokreće Edipov iskaz prema kojem je sve dobro. U posljednjem Meursaultovu monologu sadržana je zastrašujuća Camusova subverzivnost. Po čemu je majka sveta ("što me se tiče ljubav jedne majke") ili Bog ("što me se tiče njegov Bog")? Svatko je osuđen i povlašten svojom sudbinom, ili "i ostali će jednog dana biti osuđeni. I on (ispovjednik) će biti osuđen".
Tu, napokon, osuđenik iskazuje svoju nevinost: "Što mari ako ga optuže zbog umorstva i smaknu zato što nije plakao na sprovodu svoje majke?" Samo što nije upitao još nešto, po čemu je sveto jedno dijete ako će nevino biti osuđeno; po čemu je to dijete nalik Kristu? Odakle ljudskom zakonu pravednost kad motive bira proizvoljno, kad praktično sudi prema ukorijenjenim predrasudama.
Odnos majke i sina ne određuje samo "Stranca" nego i dramu "Nesporazum". Po čemu je ubiti svoje dijete pogreškom zločin veći od onoga kad ubijete tuđe bez pogreške? Ako Camus u drami pravi melodramu, gotovo mitski prizor, onda to čini kako bi otvorio prazan prostor ili drugu stranu licu. Podvojenost lica, dvojakost iskaza, apsurd izrečenoga mogu biti zabavni samo ako se zanemari tragičnost neizrečenog koje taj apsurd drži iza sebe poput televizijskog kromaki-platna. Dakle, platna na koje se iz životnog arhiva mogu projicirati sve snimljene slike, svi događaji i sve tišine. Na modroj pozadini iza protagonista predstave. Jer, zašto bi piscu "apsurdistu" išta bilo sveto, pa još k tome krvna veza, makar i navedena, najbliža moguća: sina i majke. Opet se radi jedino o pupku svijeta s Courbetova platna na kojem je oslikana vagina i nazvana "Izvorom svijeta".
U svemu tome pomalo čudi to što je ulogu "svete majke" desakralizirao i doveo u pitanje baš Camus. Jedan od dvojice sinova siromašne samohrane majke koja je uz njih uzdržavala i brata invalida. Od tuberkuloze oboljeli sin Albert koji nije poznavao svojeg oca i koji se odškolovao zahvaljujući mami. Ona je radila najteže poslove kao sluškinja, pralja, pokućarka, neuka žena. Ona je postala ravnodušni, bešćutni lik majke u književnosti. I to je nekakav apsurd. Takve dvije, posve različite Camusove majke. Tko zna koliko je i čijih košulja izrifljala, a potom ih uškrobila kako bi njezin sin otišao na visoke škole.
U studentskim godinama Camus je otkrio europski prostor, posebice Sredozemlje. Putovao je od Grčke, preko Alžira, pa do Italije. Svoju prvu knjižicu putopisnih eseja ("Naličje i lice") objavio je još u Alžiru 1937. i posvetio je svojem učitelju Jeanu Grenieru. Potom ju je, nakon što je mogao napustiti novinarstvo i baviti se samo pisanjem, odbijao pretiskati.
NOVINE Albert Camus na slogu L'Expressa 1955. godine. Od 1955. do 1956., kada je objavio roman 'Pad', Camus je radio kao novinar L'Expressa
"Svaki umjetnik čuva u dubini duše jedan jedini izvor iz kojeg se za njegova života napaja sve ono što on jest i što izlaže", tvrdi Camus u uvodu te knjižice, 20 godina kasnije, povodom drugog izdanja na koje je, ipak, pristao. U istom tekstu intimistički priznaje da te početničke, nezgrapne stranice sadrže "više istinske ljubavi negoli sve koje su došle kasnije". Izvor knjige, ali i svoj izvor vidi "u svijetu siromaštva i svjetlosti". Između mnogih nepravdi u svijetu on ondje piše o "nepravdi klime".
O tome kako se rodio kao siromah, u radničkoj četvrti, no ipak nije znao za pravu nesreću sve dok nije upoznao "hladna predgrađa". "Čak se ni krajnja arapska bijeda ne može s time usporediti jer je razlika u podneblju", zaključio je. Upoznavši industrijska predgrađa, prvenstveno Pariza, osjećao se zauvijek uprljan i odgovoran za njihovo postojanje. Možda je stoga volio golu kuću Arapa ili Španjolca, a odbijao najveću raskoš.
Možda je stoga ustvrdio: "Mjesto gdje najradije živim i radim (i gdje me začudo ne bi smetalo ni da umrem) hotelska je soba". Jer svaki je hotel, na koncu konaca, najbliži izgubljenom raju. Istovremeno, Camus je tako priznao vlastitu taštinu i složio se kako istinski živimo samo nekoliko sati u životu. Katkad se ponašamo u skladu s moralom iako smo nemoralni. "Da bi se izgradilo, umjetničko djelo mora najprije posegnuti za mračnim snagama duše", dodao je Camus.
U toj svojoj mladenačkoj knjizi Camus je, doista, razasuo fragmente književnog djela koje će ostvariti kasnije. "Jedan čovjek promatra, a drugi kopa sebi grob: kako ih razdvojiti? Ljude i njihovu apsurdnost? Ali evo osmijeha neba. Svjetlost je sve bujnija i uskoro će ljeto." Tako je pisao 20-godišnjak koji je imao još nekoliko godina do "Sizifa" i "Stranca". Istovremeno, primijetio je: "Nakon dvije tisuće godina ljudsko se tijelo prvi put izložilo na plažama". Uzalud su ljudi 20 stoljeća pokušavali vratiti pristojnosti grčku drskost i prirodnost.
Poput kakvog proroka ideacije ljeta i savršenog tijela Albert Camus je napisao: "I živeći tako blizu tijela i tijelom, opažamo da ono ima svoje nijanse, svoj život, te da smjelo izreknemo jednu besmislicu, i psihologiju koja je samo njegova". Iz te je njegove "besmislice" niknula cijela kozmetička industrija temeljena na lanolinu.
Pa ipak, Camus je intrigantniji kao teoretičar terorizma negoli kao teoretičar idealnog tijela ili ljetnog odmora. Zgodno je pritom da su se te njegove teme do danas sabile u zabavnu, odnosno jedinstvenu medijsku atrakciju. Apsurdnu, no svejedno snažnu. Camusova sposobnost da shvaća terorizam kao sredstvo globalne političke borbe bila je, s jedne strane, uzrok njegova sukoba sa Sartreom.
Naime, Camusa podjednako zanima proniknuti u srž terorizma, bez obzira na to događa li se u Americi ili carskoj Rusiji. Na isti integralni način razmatrao je i zločine različitih političkih režima, kako nacističkog tako i staljinističkog. A utemeljitelj egzistencijalizma, tad još blizak Komunističkoj partiji Francuske, zamjerio mu je baš to, tobožnje izjednačavanje dvaju zala 20. stoljeća. Iako je Camus jasno osudio nacističku Njemačku, antisemitizam i holokaust. Bio je to sukob na francuskoj književnoj ljevici, u kojem su, na sreću, obojica antagonista bila duhovno snažnija od nje same i obojica su je, kako se sad čini, nadživjela.
NOBELOVA NAGRADA Godine 1957. Camus (44) je dobio Nobelovu nagradu za 'Pad'. Bio je deveti Francuz koji je primio priznanje švedske akademije, a po godinama i najmlađi
Kao politički analitičar, Camus, prekaljeni sudionik Pokreta otpora, unatoč svojem po život opasnom TBC-u, bio je kadra izdignuti se iznad hladnoratovske podjele i proučavati metode političke borbe mimo nje. Izvor terorizmu vidio je još u Francuskoj revoluciji, a njegov nastavak u spoju Turgenjevljeva nihilizma i Nečajevljeve političke strogosti.
Vidio je Camus prije svih drugih da je i sama vlast izvor terorizmu, što su bogohulno isticali i neki američki intetelektualci nakon 11. rujna 2001., primjerice, Susan Sontag. "Istinska je strast 20. stoljeća ropstvo. Ali potpunu slobodu nije lakše osvojiti nego individualnu. Kako bi se osigurala vlast čovjeka nad svijetom, treba odvojiti od svijeta i od čovjeka sve što izmiče vlasti, sve što ne pripada carstvu količine: taj je pothvat beskonačan", zabilježio je u "Pobunjenom čovjeku".
Svojim književnim djelom Camus se suprotstavio skolastičkoj predodžbi koja upravlja svijetom. Onoj prema kojoj se kakvoća razvija iz kolikoće. Ona podrazumijeva pojedince, ali i narod, kao koletaralnu štetu. A Camusu je pojedinac, kolikogod apsurdan, biće koje nema svoje mjesto u povijesti, nego utjelovljuje povijest samu. Predložio je puteve kojima se može premostiti procjep između individualnog apsurda i slobode. Jedno je carstvo nužnog, drugo mogućeg. No svejedno, još živimo u carstvu količine i zato nam Camusove knjige još i jednako živo govore o nama samima. Ili to čine njegovi književni sljedbenici kao Modiano ili Houellebecq.
1 913. rođen u Mondoviju, u Alžiru; osnovnu i srednju školu, a zatim i fakultet, pohađa u gradu Alžiru; obavlja razne poslove kako bi se prehranio
1934. debitira kazališnom adaptacijom Malrauxova romana 'Vrijeme prezira', a dramu 'Buna u Asturiji' piše u društvu kazališnih dobrovoljaca 'Equipe'; glumi Ivana u 'Braći Karamazovima'; s grčkog prevodi 'Prometeja'
1934. - 37. novinar (Alger Republicain), piše članke i eseje; približava se Komunističkoj partiji; osniva kazalište (amaterski glumac); putuje Italijom, Češkom i drugim zemljama
1937. objavljuje prvu knjigu 'Naličje i lice' kod Charlota u Alžiru
1940. - 41. tajnik u redakciji Paris-Soira
1942. dolazi u Francusku na liječenje od tuberkuloze, no ne može se vratiti u Alžir zbog iskrcavanja u Sj. Africi
1942. objavljuje roman 'Stranac' i knjigu eseja 'Mit o Sizifu', istodobno počinje raditi kao lektor kod Gallimarda
1943. postaje član pokreta otpora Combat (bitka, boj); preuzima od Pascala Piaja redakciju tajnog istoimenog lista
1944. tiska dramu 'Nesporazum' zajedno s 'Kaligulom', napisanim 1938.
1945. rođenje Camusove djece, Jeana i Catherine; izlaze 'Pisma jednom njemačkom prijatelju'
1946. putovanje u Sjevernu Ameriku
1947. tiska roman 'Kuga'; definitivno napušta Combat; objavljuje esej 'Prometej u paklu'
1948. putuje u Alžir, društveno angažiran; osnovao Odbor za pomoć žrtvama totalitarnih režima
1949. vraća se iz Južne Amerike s putopisom, pogoršanog zdravstvenog stanja; premijera drame 'Pravednici', koja će biti tiskana iduće godine
1950. godina liječenja u Cabrisu pa u Vogezima
1951. 'Pobunjeni čovjek', eseji o političkoj i drugoj povijesti; slijedi polemika i razlaz sa Sartreom
1952. izlaze prve 'Kronike', novinski članci i polemike (nastavljaju se 1953. i '58.)
1955. - 56. radi kao novinar L'Expressa
1956. izlazi 'Pad', kratki roman koji zove pripovijetkom
1957. objavljuje zbirku proze 'Progonstvo i kraljevstvo' i esej 'Razmišljanja o giljotini'
1957. prima Nobelovu nagradu za književnost; tijekom ceremonije napada ga jedan alžirski borac
1960. poginuo kod Villeblevina u nesreći automobila kojim je upravljao sin njegova izdavača, Gallimarda: 'filozof apsurda poginuo je apsurdnom smrću', zaključio je Ivo Hergešić
|
Od Alžira do apsurda
|
- Samoća je raskoš bogatih.
- Istina ovog stoljeća: što je čovjek iskusniji, postaje sve veći lažljivac. Završiti s tim i svim ostalim i reći ono što je najdublje u meni.
- Neznatna činjenica: ljudi često vjeruju 'da su me već susreli'.
- Naveli su me da rečem da se protivim svakom nasilju ma kakvo ono bilo. Bilo bi to tako pametno kao da se usprotivim što vjetar uvijek puše s iste strane.
- Osjećanje povijesti malo-pomalo prekrilo je u srcu ljudi osjećanje prirode oduzevši stvoritelju ono što mu je dotle pripadalo i davši to čovjeku. A sve to tako moćnim i nezadrživim naletom da se može predvidjeti dan kad će tiho prirodno stvaranje biti u potpunosti zamijenjeno ljudskim stvaralaštvom, ružnim i žestokim.
- Da, imam domovinu: francuski jezik.
- Prava je istina da ekonomija predstavlja građu povijesti. Ideje se zadovoljavaju time da je vode.
- Bol i njeno katkad ružno lice. Ali treba ostati s njom i proživjeti je da bi se platila cijena. Uništiti se u njoj zato što smo se usudili uništiti druge.
- Starjeti znači prijeći od strasti k samilosti.
- U čovjeku uvijek postoji dio koji odbija ljubav. To je dio koji hoće umrijeti. To je onaj koji hoće da ga se poštedi.
- Delacroix je u pravu: svi oni dani koji se ne pamte su kao dani kojih nije bilo.
- Dok je bio neporočan muž bio je ateist, ali se obratio kad je postao nevjeran.
- Radije siromašan i slobodan nego bogat i pokoren. Dabome, ljudi žele biti i bogati i slobodni i zato katkad postaju siromašni robovi.
- Krist sada umire u palačama. S knutom u ruci - on vlada na šalterima banaka.
- U nedostatku ljubavi možemo pokušati da imamo čast.
- Kako živjeti bez nekoliko dobrih razloga za očajavanje!
- Prijateljske obaveze pomažu da se podnesu užici društva.
- Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.
Camusovi citati preuzeti su iz njegovih 'Bilježnica' ('Carnets'), koji su u nas tiskani 1971. pod naslovom 'Zapisi'
|
Tako je govorio Camus
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....