Dr. Alica Bauman: U Jugoslaviji je te godine bilo pola milijuna pobačaja

 ZAGREB - Meni se do nedavno događalo da su mi se na Dolcu kumice obraćale riječima: 'Vi ste ona gospođa Bauman od Černobila' - kaže dr. Alica Bauman (78), koja je u doba havarije nuklearke Černobil bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu.



Dr. Bauman postala je poznata po tome što je bila prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je javnost obavijestila da se zbog nesreće u Černobilu znatno povećala razina radioaktivnosti i na ovim prostorima.

- Za havariju se na Zapadu nije znalo nekoliko dana, sve dok radioaktivni oblak nije došao do srednje Europe. Taj je oblak išao putanjom koja se nije mogla predvidjeti za razliku od radioaktivnih oblaka tijekom prijašnjih nuklearnih eksplozija kad se znalo kojim će smjerom ići - prisjećala se dr. Bauman događaja krajem travnja 1986. godine. Ona je za nesreću u Černobilu čula na austrijskoj televiziji; na Zapadu je već bila zavladala panika. 

 Nastala je prava uzbuna i odmah je organiziran sastanak u Saboru na kojem je bilo 60-70 ljudi, a došao je i dio tadašnjeg Centralnog komiteta.

 

Osjećala sam se kao da sjedim na optuženičkoj klupi

- Mi smo po cijeloj Hrvatskoj imali mrežu termoluminiscentnih dozimetara i redovito smo nekoliko puta godišnje kontrolirali razinu radioaktivnosti zbog nuklearke u Krškom. Kad smo saznali za nesreću, odmah smo počeli s mjerenjima i shvatili smo da je prema granici s Mađarskom radioaktivnost povišena - ispričala je dr. Bauman, naglasivši da su u Institutu za medicinska istraživanja od 1959. godine svaki dan kontrolirali radioaktivnost zraka.



 - Nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu shvatili smo da radioaktivnost zraka raste. Mjerili smo svakih nekoliko sati. Uhvatila me panika, nisam znala koliko će radioaktivnost rasti. Razmišljala sam što da učinim, a onda sam svojoj kćeri Lei, koja je tada radila na Radiju 101, rekla da obavijesti svoje kolege novinare - rekla je naša sugovornica. Ona je u svom javnom istupu upozorila građane da zatvore prozore jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radiokativnog zraka u kojem je bilo mnogo joda 131 koji se veže za štitnjaču.



- Nastala je prava uzbuna i  odmah je organiziran sastanak u Saboru na kojem je bilo 60-70 ljudi, a došao je dio tadašnjeg Centralnog komiteta. Osjećala sam se kao optuženik - prisjećala se Alica Bauman ističući da je bila pod golemim političkim pritiskom. No, nesreću u Černobilu i radiokativni oblak koji je putovao Europom nitko više nije mogao prikriti.



- Prvoga svibnja vijest je objavljena i na našoj televiziji. Sjećam se da sam tada bila u Saboru i razgovarala sam s komadantom Civilne zaštite Hrvatske. Tada je iz Dubrovnika nazvao Ante Marković, predsjednik tadašnje hrvatske vlade, i rekao da me smjesta treba zatvoriti. No, taj čovjek, čijeg se imena više ne sjećam, to nije dopustio - ispričala je dr. Bauman. Dodala je da je svojim izlaskom u javnost zapravo prekršila jedan od članova tadašnjeg jugoslavenskog Ustava u kojemu je stajalo da pravo na objavu takvih akcidenata ima samo vojska.



- Onda su me pozvali na sastanak u Ministrastvo zdravstva u Beogradu, gdje sam ispričala što se događa. Uskoro je u biltenu savezne vlade objavljeno i službeno priopćenje s priznanjem da je svojim izlaskom u javnost dr. Alica Bauman učinila jedino razumno što se tada moglo učiniti.

Uvijek pomislim na nezaštićene ruske vojnike, ročnike koje je njihova vlada poslala u samu elektranu na rašćišćavenje. Tamo je mnogo ljudi moralo stradati, rekla je naglasivši da bi, kad bi se mogla vratiti u prošlost, ponovno izišla u javnost i upozorila građane na opasnost od radioaktivnosti.

Kako 20 godina kasnije gleda na tragične događaje u Černobilu

Ubrzo se po svim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije počela svakodnevno pratiti razina radiokativnosti. Dr. Bauman se prisjetila nekih događaja.



- Sjećam se da me 1. svibnja nazvao kolega iz Sarajeva i rekao: 'Doktorice, da vidite kakva radioktivna kiša pada ovdje,  a treba početi mimohod, djeca su na cesti.'



Kod njih se toga dana trebao sastati Centralni komitet (CK) i već su se pripremali janjci za pečenje. No, kolega mi je javio da je izmjerana velika količina radioaktivnosti u janjetini pa su odbili jesti. Vjerojatno je ta janjetina završila po sarajevskim lokalima - ispričala je Alica Bauman.



Budući da je kao stipendistica Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) boravila u Italiji 1961. godine kada su se obavljali najveći nuklearni pokusi u svijetu, znala je što treba poduzeti u takvim slučajevima: koju hranu jesti, kako zaštititi pojedine izvore vode, koja mjerenja obavljati.  



- Znala sam da treba pronaći indikatorske organizme i biljke pa su moji suradnici tražili gljive i lišajeve te smo na njima uspjeli odrediti gdje je povišena radioaktivnost. Kontrolirali smo i divljač. Analizirali smo svaki dan i mlijeko iz svih hrvatskih mljekara, osim jedne iz Slavonije koja je mlijeko slala na analizu u Beograd. Mi smo onda prepručili da se mlijeko miješa s dva područja i tako nismo ništa bacali.



No, u Beogradu su napravili uzbunu pa je tako jednog dana u Moravu izliveno 200.000 litara mlijeka - prisjetila se. Naša sugovornica tvrdi da je Hrvatska tada u usporedbi s ostalim europskim zemljama primila srednju dozu zračenja.



- Radioaktivni oblik nije išao ravnomjerno pa su primjerice sjeverna Engleska i Škotska dobile tako golemu količinu zračenja da su ondje razmišljali što da rade sa svojim ovcama.

 

Zbog velike doze radioaktivnosti u sjevernoj su Turskoj morali baciti sav urod čaja. Loše je prošla i Crna Gora, tamo su izmjerene vrlo visoke vrijednosti radioaktivnosti u ovcama. Međutim, lokalno stanovništo odbilo je uzimati drugu hranu. Uustrajali su na ovčjem mlijeku i visokoradiokativnoj ovčetini - ispričala je Alica Bauman.



































Srećom, nakon nekoliko mjeseci situacija se normalizirala. - Mene su najviše brinula novorođenčad i mala djeca. Uspjela sam nagovoriti neke dojilje, kolegice iz Instituta koje su bile na porodiljskom, da im kontroliramo mlijeko. Kontrolirali smo i pelene, ali i urin kod djece između jedne i sedam godina starosti - objasnila je dr. Bauman naglasivši da je 1986. godine obavljen velik broj pobačaja.

- Žene su se iz straha da ne rode deformiranu djecu masovno odlučivale za pobačaj. Navodno je bilo 500.000 abortusa. Ne znam je li ta brojka točna, no u Ministarstvu zdravstva u Beogradu su se jako uspaničili zbog toga. Tehnolog sam po struci, no i mene je Liječnički zbor u Zagrebu pitao treba li raditi pobačaje ili ne - ispričala je naša sugovornica.





No, studija, koju je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) provela diljem Europe nekoliko godina nakon havarije u Černobilu pokazala je da je od 200.000 djece obuhvaćenih u tome istraživanju svega devet njih rođeno s Downovim sindromom. U tim je istraživanjima sudjelovala i naša Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj ulici.



Havarija u Černobilu i događaji koji su uslijedili nakon toga doveli su do goleme medijske popularnosti dr. Alice Bauman. Mjesecima se pojavljivala na televiziji. 

Danas se bojim terorizma, a ne nuklearki

- I dalje sam pobornik nuklearne tehnologije, ali se jako bojim terorizma - rekla je Alica Bauman kad sam je posjetila u njezinu stanu u Zagrebu.

Alica Bauman rođena je i odrasla u Zagrebu gdje se njezina obitelj doselila u 19. stoljeću. Diplomirala je kemijsku tehnologiju, a zatim se zaposlila u Institutu za medicinska istraživanja, gdje je dugi niz godina vodila Laboratorij za radioaktivnost biosfere. Bila je povremeni ekspert Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a godinu i pol živjela je u Indiji jer je njezin suprug bio ekspert UNESCO-a. Od 1993. je u mirovini. Kaže da aktivno prati događaje u svijetu i mnogo čita. Mnogo vremena provodi sa svojim kćerima Leom i Ingrid te unucima, a s ponosom ističe da je postala i prabaka.

Tanja Rudež