Među filmovima programa našlo se i nekoliko zbiljskih remek-djela, poput filma "O ljubavnim vještinama", briljantne satire na JNA koju je (za vojnog roka!) snimio briljantan slovenski snimatelj i režiser Godina. U programu se našlo i pet hrvatskih naslova od kojih su neki, poput "Recitala" Petra Krelje, sam vrh domaćeg dokumentarizma.
Uspjeh ove retrospektive, kao i enorman interes publike za sličan program zabranjenih igranih filmova u rujnu na Zagreb Film Festivalu pokazao je da nova filmofilska generacija, stasala u pluralizmu, gaji živu znatiželju za "prljavo rublje" jugoslavenske kinematografije. A priča o filmskoj cenzuri u FNRJ/SFRJ uzbudljiva je poput kakva trilera i često jednako puna neobičnih obrata.
Službena cenzura u komunističkoj Jugoslaviji uvedena je odmah nakon učvršćivanja titoističke vlasti, godine 1945., kada Službeni list tadašnje DFJ objavljuje Uredbu o cenzuri kinematografskih filmova.
Tijekom godina ta je cenzura prepuštena republikama, postupno je izgubila ime, a na kraju je i zamrla kao zasebno tijelo.
Razvojem kardeljevskog modela klasičnu cenzuru zamijenile su druge metode nadzora, koje historičar filma i bivši saborski zastupnik Ivo Škrabalo opisuje ovako: "razvoj samoupravljanja bio je razlogom da su nadležnosti odobravanja pripadale 'filmskim savjetima' u poduzećima, gdje su glavnu riječ vodile partijski pouzdane osobe uz pasivnu šutnju većine.
Drugi oblik utjecaja bile su tzv. kolaudacije, odnosno svojevrsna predcenzura. Komisija Fonda (kasnije SIZ-a) pregledavala bi montirani film kao uvjet da se doznači posljednja rata sredstava, bez koje film obično ne bi mogao biti dovršen. Ipak, najčešći oblik represije prema filmu nije bila formalna zabrana, nego ono što se zvalo "stavljanje u bunker" ili "bunkeriranje". Najgore je što se za bunkeriranje nije davalo nikakvo obrazloženje. Eventualno, ono dobrohotno: "strpi se, nije trenutak…"
Slično poentira i poznati beogradski kritičar Milan Vlajčić, koji piše: "ideološka represija bila je suptilna i vješta - zabrane su se izricale bez pisanog traga ili javnog dokumenta. Sustav je sačinjavala mreža komiteta, umjetničkih vijeća i savjeta, koja je odluke donosila naizgled nezavisno, demokratski, samoupravljački".
WR MISTERIJA ORGA(NI)ZMA
Najpoznatiji cenzurirani film bivše Jugoslavije, dijelom zbog ugleda autora, dijelom zbog ogromne medijske pozornosti kojom je popraćen njegov izlazak iz bunkera potkraj komunizma, 1987. Bunkeriranje je objašnjeno time što film vrijeđa Sovjete
CIGULI MIGULI
Satira na previše revnog lokalnog partijskog sekretara zabranjena je i u bunkeru držana sve do 1977. Film je navodno razjario osobno Tita, a objekt napada nije toliko redatelj, koliko scenarist filma, partizanski pisac i komunist Joža Horvat za kojeg se smatralo da je 'prešao liniju'
I statistika daje za pravo ovoj tvrdnji. Prema srpskom istraživaču Milanu Nikodijeviću, autoru knjige i dokumentarnog filma "Zabranjeni bez zabrane", u Jugoslaviji je do 1973. bilo snimljen 431 film, od čega je sudski zabranjen samo jedan - sarajevski film "Grad", koji je zbog pesimističnog i bezidejnog prikaza života mladih na sud dala vlastita proizvodna tvrtka!
Ipak, ako filmovi nisu formalno zabranjivani, ne znači da nije bilo bunkeriranja i cenzure. Benignu komediju "Ciguli miguli" Branka Marjanovića Partija je tako utrpala u bunker na 25 godina jer se scenarist filma, komunistički aktivist i pisac Joža Horvat našalio s poratnom rigidnom birokracijom. U ovom slučaju, zabrana jednog sasvim benignog filma imala je elemente unutarpartijskog obračuna. U nekim drugim slučajevima film bi završio u podrumu zbog promijenjenih političkih prilika. Tako je spektakl pravovjernog redatelja Nikole Popovića "Majka Katina" o grčkim partizanima bunkeriran jer je bilo neprilično podsjećati da su Markosovi ustanici u međuvremenu kapitulirali i raseljeni po SSSR-u. U nekim drugim slučajevima, za povlačenje (dokumentarnog) filma bilo je dostatno da se u pozadini kadra preupadljivo pojavi Staljinova slika.
Osim što je bila često usmena i neuhvatljiva, jugoslavenska cenzura imala je još jednu specifičnost. Bila je nerijetko lokalna, s nejednakim kriterijima u raznim zemljama i razdobljima, pri čemu su neke sredine, poput Sarajeva, prednjačile po rigidnosti. Tako je, primjerice, film "Tri Ane" Branka Bauera (1959.) uredno igrao u drugim dijelovima zemlje, ali je u Sarajevu zabranjen, što je u tadašnjem zagrebačkom tisku zabilježeno s čuđenjem. Živojin Pavlović je nakon slamanja crnog vala prešao raditi u Sloveniju, gdje prema romanu Vitomila Zupana snima "Nasvidenje v nasledni vojni / Do viđenja u idućem ratu" (1980.), film koji je svuda imao normalnu distribuciju osim u Beogradu, gdje je imao samo jednu projekciju.
SAMO JEDNOM SE LJUBI
Grlićev film već je bio neformalno bunkeriran kad je dobio poziv u Cannes. Tada je mladi političar u usponu, Račan, tijekom šetnje današnjom Hebrangovom ulicom sklopio s autorom tipično račanovski kompromis
ZAMETENI TRAG
Godine 1973. četiri hrvatska dokumentarca - dva filma Petra Krelje - 'Splendid Isolation' i 'Recital', Benažićev 'Zameteni trag' te 'Bino oko galebovo' Nike Babića, bivaju politički povučeni s dokumentarnog festivala u Beogradu
U nekim slučajevima cenzura je bila rezultat događanja u drugim umjetnostima, kao što je slučaj bio s Papićevim "Hamletom u Mrduši Donjoj", koji je povučen zato što je na udar kritika dospio kazališni izvornik. U drugim slučajevima, cenzura je bila posve "ad hominem", kao u slučaju serije "Prosjaci i sinovi" Antuna Vrdoljaka, kojoj je prikazivanje odgođeno za nekoliko godina iako je bila politički benigna, isključivo zbog lošeg političkog rejtinga pisca predloška Ivana Raosa. Ponekad su filmovi šikanirani zato što su bili prepravovjerno trivijalni. Takav je bio slučaj akcijskog hita "Crveni udar" (1974.) beogradskog režisera Predraga Golubovića, oca danas istaknutog srpskog redatelja Srđana. Ovaj petparački pirotehnički spektakl o partizanskim akcijama na Kosovu udruženja boraca napala su jer je bio odviše trivijalan i prekrcan akcijom i erotikom. Filmu se već smiješila hitovska gledanost kad je povučen iz kina.
U nekim slučajevima Partija je procjenjivala da je, umjesto direktnog bunkeriranja, bolja opcija minimiziranje štete. Takav je bio slučaj s Grlićevim filmom "Samo jednom se ljubi", koji je već bio neformalno bunkeriran kad je dobio poziv u Cannes. Tada je mladi političar u usponu Račan tijekom šetnje današnjom Hebrangovom ulicom sklopio s autorom tipično račanovski kompromis: film neće biti zabranjen, ali neće dobiti nagradu u Puli i neće igrati u boljim kinima. Kako to obično kod naših ljudi biva, i tu su pomogle "veze i poznanstva", točnije intervencija slavne glumice Semke Sokolović-Bertok, koja je s Račanom kartala.
Do početka sedamdesetih cenzorske intervencije ipak su bile razmjerno rijetke, kudikamo rjeđe nego u zemljama sovjetskog bloka. Ali, stvari su se naglo promijenile početkom sedamdesetih, kad je Partija zauzela oštriji smjer nakon obračuna sa srpskim liberalima i hrvatskim proljećarima, ali i nakon što je procijenila da su filmaši prekrdašili. Tzv. crni val - faktički inauguriran na Puli 1967., gdje filmove imaju Makavejev, Pavlović, Petrović i Babaja - do početka sedamdesetih postao je ozbiljno uvažavan u inozemstvu, pogotovo nakon što Aleksandar Petrović dvaput biva nominiran za Oscara ("Tri", "Skupljači perja"), Krsto Papić "Lisicama" ulazi u konkurenciju Cannesa, a Želimir Žilnik satirom na šezdesetosmaše "Rani radovi" osvaja 1969. berlinskog Zlatnog medvjeda. Pravac je postao odviše utjecajan, a dešperatna, blatna, socijaldarvinistička slika Jugoslavije koju crnovalovci šire iritirala je službenu kritiku i politiku.
PLASTIČNI ISUS
Studentski film apsolventa ADU Lazara Stojanovića dotaknuo se onog što je bilo 'big no': Tita. Posljedice su bile porazne. Autor je dospio na višegodišnju robiju, njegov mentor Aleksandar Petrović i još niz profesora dobili su otkaze, a nizu studenata (poput Toma Gotovca koji glumi u filmu) uručene su diplome bez ispita
TRI ANE
Film Branka Bauera (1959.) uredno je prikazivan u drugim dijelovima zemlje, ali je u Sarajevo zabranjen, što je u tadašnjem zagrebačkom tisku zabilježeno s čuđenjem
U novoj, redogmatiziranoj atmosferi nakon '71./'72. počeo je oštar obračun kojem je centar bio gdje i centar pokreta - u Beogradu. Povod je bio studentski film Lazara Stojanovića "Plastični Isus", u kojem vlast prepoznaje ismijavanje Tita. Autor je zatvoren, njegov mentor i još niz profesora istjerani s ADU. Petrović uskoro rezigniran umire, Makavejev emigrira i opada kao autor, a Pavlović koristi još jedan specifikum Jugoslavije - unutrašnju emigraciju. Seli se u Sloveniju, gdje i dalje radi usprkos beogradskom "ledu".
U Hrvatskoj, rane sedamdesete donose slično "treniranje strogoće". Godine 1973. četiri hrvatska dokumentarca (dva filma Petra Krelje - "Splendid Isolation" i "Recital", Benažićev "Zameteni trag" te "Bino oko galebovo" Nikole Babića) bivaju politički povučeni s dokumentarnog festivala u Beogradu. Jedan od njih bio je Kreljin "Recital", a autor će se poslije prisjetiti da je film sačuvan tako što je činovnica Zagreb filma fingirala da ga je uništila: "Šefica proizvodnje… Branka Šoten samoinicijativno je uzela kopiju, negativ umotala u azbest i pohranila u Jadran film. Kad su oni došli, rekla je: uništili smo film. Autor je pogriješio, i mi smo to shvatili." Tako je film spašen, a kao i ostala tri, bit će prikazan 1992. Autore je "pomilovao" Račan, a od daljnjeg progona, prema Kreljinu sjećanju, spasio jedan član gradskog komiteta.
Kad je riječ o cenzuri u jugoslavenskom komunizmu, upravo se ta situacija često vraća. Autori su nerijetko imali svoje "dobre vile" među partijskim ljudima, bilo onima koji su bili liberalno nastrojeni ili onima koji su po vokaciji bili kulturnjaci. Jedan takav odnos opisat će kasnije Rajko Grlić pišući o svojem uredniku na TV-u, Angelu Miladinovu. Grlić, kojem je u tri godine bunkerirano osam TV dokumentaraca, prisjeća se urednikovih riječi: "Pravi filmove, ja ću se boriti da ih vrte, a ako ne uspijem, ne pitaj zašto". Upravo ta rečenica sukus je stanja s kojim su se susretali filmaši pod totalitarizmom. Sučeljeni sa zabranama bez papira - zabranama koje zbog "nepostojanja tragova" Nikodijević opisuje kao "savršeni zločin" - filmaši su se samo mogli ufati da idući put prođu bolje. Ili - da idućeg puta uopće bude.
Ivo Škrabalo, povjesničar filma
- Zanimljivo je da je samo prvi pravni propis koji se odnosio na filmsku cenzuru u svojem naslovu upotrijebio upravo tu riječ. Bila je to Uredba o cenzuri kinematografskih filmova, objavljena u Službenom listu DFJ 1945. godine. Kasnije se obično govori o 'odobrenju za prikazivanje' unutar nadležnosti Savezne komisije za pregled filmova (1962.), a još kasnije Republičke komisije za pregled filmova (1976.). Praktično govoreći, prvih su godina svi filmovi iz svih republika pregledavani i dobivali cenzurni karton u Beogradu, u zgradi Savezne komisije Ulici 7. jula, nadomak Kalemegdana. Oko 1965. njezin je posao decentraliziran i prenesen na republičke komisije. No, najčešći oblik represije prema nekom filmu nije bila formalna zabrana od cenzure, nego ono što se zvalo 'stavljanje u bunker' ili 'bunkeriranje'. Taj žargonski izraz bio je gotovo samorazumljiv u socijalizmu (pa ponekad čak i u naše dane!). Ako je to bilo potrebno, moglo se dogoditi da se čitavi materijali snimljenih filmova odbace, odnosno 'stave u bunker'. U Hrvatskoj je tako 1948. obustavljeno snimanje filma 'Posljednji odred' u režiji Fedora Hanžekovića, a nekoliko godina kasnije sav snimljeni materijal filma 'Mala Jole', kojim je trebao debitirati Nikša Fulgosi, bez objašnjenja stavljen je u bunker odlukom novoga direktora Jadran filma.
• Koja su bila najpermisivnija, a koja najgora i najolovnija razdoblja kad je posrijedi bila cenzura?
- Nažalost, u nas nema još istraživanja i analitičkih studija, pa se tvrdnje mogu oslanjati tek na osobna sjećanja ili neposredna iskustva, obično negativna.
Najgora razdoblja u vezi s cenzurom bila su onda kad se u smjenama plime i oseke relativne liberalizacije u politici dolazilo do ponovnog ideološkog zaoštravanja, a ponekad su to zaoštravanje nehotice izazvali filmovi čiji su autori preslobodno shvatili popuštanje ideološke stege, pa su zaradili protuudar. To je bio slučaj crnog vala. A nepredvidljivost i zakonska nereguliranost ideološke represije imala je svoj pogubni nusprodukt - autocenzuru. Jednom je pokojni Branko Belan s gorčinom priznao: 'Mi smo se dobrovoljno kastrirali'.
• Koliku je ulogu u sudbini filma imala režimska, službena kritika?
- Kako kada. Ako se ipak išlo na javne napada, onda je kritika znala odigrati prilično veliku ulogu, ali najčešće u fazi provedbe, a rijetko kad inicijative. Inicijatori su bili tek neki od takvih kritičara, dovoljno politički samopouzdani da i sami pokrenu neku akciju. To su bili, na primjer, Hrvat Vicko Raspor u Beogradu i Srbin Stevo Ostojić u Zagrebu.
• Vjerojatno ljudski najstrašniji cenzorski slučaj je onaj Lazara Stojanovića. Je li u hrvatskoj kinematografiji bilo slučajeva da su ljudi tako dramatično stradavali?
- Slučaj Lazara Stojanovića koji je zbog svojeg 'Plastičnog Isusa' završio u zatvoru, doista je najdrastičniji, ali i rijedak, pa je stoga specifičan. Koliko znam, u Zagrebu toga nije bilo, a bilo je i malo formalnih zabrana cenzure. Spominjem se dokumentarca 'Zameteni trag' (1972.) Borisa Benažića u kojem se aludiralo da su nestale slike iz prve Mimarine donacije možda završile u salonima nekih od najviših rukovodilaca…
• Čini mi se da je općenito za atmosferu i Titova i Tuđmanova doba karakteristično da je cenzura mnogo nervoznije reagirala ad hominem nego ad rem. Ljudima koji nisu bili osobno suspektni svašta je prolazilo?
- Očito su neki autori bili pozornije praćeni, a neki su imali povelike bonuse. No, sve je to išlo do neke razine. Ako bi se ona prešla, ništa ne bi pomoglo. Recimo, partijski moćnik Joža Horvat stradao je vjerojatno zato što je osobno Tito film 'Ciguli Miguli' doživio negativno, a protiv njegova stava nitko nije mogao ništa. Doduše, drugovi u Zagrebu su mu nastojali ublažiti posljedice, pa su mu pomogli da se na neko vrijeme skloni u Pariz, što ipak nije najgora od mogućih lokacija.
• Jedan zanimljiv slučaj političkog pritiska tiče se i jedne filmske knjige - vaše 'Između publike i države'. Opišite nam tadašnju situaciju?
- Čini mi se da je slučaj moje knjige jedan od onih u kojem je inicijativa došla od režimske kritike. Naime, prvi žestoki napadaj na knjigu s podnaslovom 'Povijest hrvatske kinematografije 1896. - 1980.' objavila je u prosincu 1984. u Vjesniku Mira Boglić, ali prema mnogim indicijama vjerujem da je iza svega kao glavni pokretač stajao tadašnji šef dopisništva beogradske Politike i glavni urednik časopisa Filmska kultura Stevo Ostojić. On je organizirao u Kockici, zgradi CK SK Hrvatske, kritičku tribinu kojom je supredsjedao zajedno s tadašnjim voditeljem Marksističkog centra CK SKH Damirom Grubišom. Pozivu su se odazvala jedva dva-tri filmska autora, no revnosni govornici iz tiska i raznih kulturnih institucija nabacivali su se na knjigu. Ipak, nije došlo do formalne zabrane knjige (tada već za to teško da bi se našlo zakonske osnove).
• U sedamdesetim godinama jedan od partijskih ljudi koji su imali utjecaj u filmu bio je i Ivica Račan. Navode se mnoge anegdote o njegovu djelovanju u filmu. Koja je i kolika bila njegova uloga?
- Ne znam puno o takvim zakulisnim zbivanjima i anegdotama. Pamtim samo da je 1973. u Zagrebu povedena kampanja protiv nekoliko kratkih filmova koji na beogradskom festivalu nisu uključeni u natjecateljski program, uglavnom iz političkih razloga. Društvo filmskih radnika sazvalo je o njima plenum na koji je došla tadašnja partijska zvijezda u usponu, Ivica Račan. Izrekao je pravorijek koji je ocijenjen kao pitijski: 'Umjetnička sloboda… da ... ali u okvirima samoupravnog socijalizma'. To je protumačeno kao svojevrsno pomilovanje od najtežih posljedica po ove grešne filmove i njihove autore, pa su dva filma Petra Krelje ('Recital' i 'Splendid isolation') i jedan Nikole Babića ('Bino oko galebovo') završili u bunkeru, a samo je Benažićev film zabranjen. Ipak se tamo aludiralo na Tita!
Jurica Pavičić
Uspjeh ove retrospektive, kao i enorman interes publike za sličan program zabranjenih igranih filmova u rujnu na Zagreb Film Festivalu pokazao je da nova filmofilska generacija, stasala u pluralizmu, gaji živu znatiželju za "prljavo rublje" jugoslavenske kinematografije. A priča o filmskoj cenzuri u FNRJ/SFRJ uzbudljiva je poput kakva trilera i često jednako puna neobičnih obrata.
| Najčešći oblik represije prema filmu nije bila formalna zabrana, nego ono što se zvalo 'stavljanje u bunker' ili 'bunkeriranje'. Najgore je što se za bunkeriranje nije davalo nikakvo obrazloženje |
Tijekom godina ta je cenzura prepuštena republikama, postupno je izgubila ime, a na kraju je i zamrla kao zasebno tijelo.
Razvojem kardeljevskog modela klasičnu cenzuru zamijenile su druge metode nadzora, koje historičar filma i bivši saborski zastupnik Ivo Škrabalo opisuje ovako: "razvoj samoupravljanja bio je razlogom da su nadležnosti odobravanja pripadale 'filmskim savjetima' u poduzećima, gdje su glavnu riječ vodile partijski pouzdane osobe uz pasivnu šutnju većine.
Drugi oblik utjecaja bile su tzv. kolaudacije, odnosno svojevrsna predcenzura. Komisija Fonda (kasnije SIZ-a) pregledavala bi montirani film kao uvjet da se doznači posljednja rata sredstava, bez koje film obično ne bi mogao biti dovršen. Ipak, najčešći oblik represije prema filmu nije bila formalna zabrana, nego ono što se zvalo "stavljanje u bunker" ili "bunkeriranje". Najgore je što se za bunkeriranje nije davalo nikakvo obrazloženje. Eventualno, ono dobrohotno: "strpi se, nije trenutak…"
Slično poentira i poznati beogradski kritičar Milan Vlajčić, koji piše: "ideološka represija bila je suptilna i vješta - zabrane su se izricale bez pisanog traga ili javnog dokumenta. Sustav je sačinjavala mreža komiteta, umjetničkih vijeća i savjeta, koja je odluke donosila naizgled nezavisno, demokratski, samoupravljački".
WR MISTERIJA ORGA(NI)ZMA
Najpoznatiji cenzurirani film bivše Jugoslavije, dijelom zbog ugleda autora, dijelom zbog ogromne medijske pozornosti kojom je popraćen njegov izlazak iz bunkera potkraj komunizma, 1987. Bunkeriranje je objašnjeno time što film vrijeđa Sovjete
CIGULI MIGULI
Satira na previše revnog lokalnog partijskog sekretara zabranjena je i u bunkeru držana sve do 1977. Film je navodno razjario osobno Tita, a objekt napada nije toliko redatelj, koliko scenarist filma, partizanski pisac i komunist Joža Horvat za kojeg se smatralo da je 'prešao liniju'
 |
|
I statistika daje za pravo ovoj tvrdnji. Prema srpskom istraživaču Milanu Nikodijeviću, autoru knjige i dokumentarnog filma "Zabranjeni bez zabrane", u Jugoslaviji je do 1973. bilo snimljen 431 film, od čega je sudski zabranjen samo jedan - sarajevski film "Grad", koji je zbog pesimističnog i bezidejnog prikaza života mladih na sud dala vlastita proizvodna tvrtka!
Ipak, ako filmovi nisu formalno zabranjivani, ne znači da nije bilo bunkeriranja i cenzure. Benignu komediju "Ciguli miguli" Branka Marjanovića Partija je tako utrpala u bunker na 25 godina jer se scenarist filma, komunistički aktivist i pisac Joža Horvat našalio s poratnom rigidnom birokracijom. U ovom slučaju, zabrana jednog sasvim benignog filma imala je elemente unutarpartijskog obračuna. U nekim drugim slučajevima film bi završio u podrumu zbog promijenjenih političkih prilika. Tako je spektakl pravovjernog redatelja Nikole Popovića "Majka Katina" o grčkim partizanima bunkeriran jer je bilo neprilično podsjećati da su Markosovi ustanici u međuvremenu kapitulirali i raseljeni po SSSR-u. U nekim drugim slučajevima, za povlačenje (dokumentarnog) filma bilo je dostatno da se u pozadini kadra preupadljivo pojavi Staljinova slika.
Osim što je bila često usmena i neuhvatljiva, jugoslavenska cenzura imala je još jednu specifičnost. Bila je nerijetko lokalna, s nejednakim kriterijima u raznim zemljama i razdobljima, pri čemu su neke sredine, poput Sarajeva, prednjačile po rigidnosti. Tako je, primjerice, film "Tri Ane" Branka Bauera (1959.) uredno igrao u drugim dijelovima zemlje, ali je u Sarajevu zabranjen, što je u tadašnjem zagrebačkom tisku zabilježeno s čuđenjem. Živojin Pavlović je nakon slamanja crnog vala prešao raditi u Sloveniju, gdje prema romanu Vitomila Zupana snima "Nasvidenje v nasledni vojni / Do viđenja u idućem ratu" (1980.), film koji je svuda imao normalnu distribuciju osim u Beogradu, gdje je imao samo jednu projekciju.
SAMO JEDNOM SE LJUBI
Grlićev film već je bio neformalno bunkeriran kad je dobio poziv u Cannes. Tada je mladi političar u usponu, Račan, tijekom šetnje današnjom Hebrangovom ulicom sklopio s autorom tipično račanovski kompromis
ZAMETENI TRAG
Godine 1973. četiri hrvatska dokumentarca - dva filma Petra Krelje - 'Splendid Isolation' i 'Recital', Benažićev 'Zameteni trag' te 'Bino oko galebovo' Nike Babića, bivaju politički povučeni s dokumentarnog festivala u Beogradu
|
 |
U nekim slučajevima cenzura je bila rezultat događanja u drugim umjetnostima, kao što je slučaj bio s Papićevim "Hamletom u Mrduši Donjoj", koji je povučen zato što je na udar kritika dospio kazališni izvornik. U drugim slučajevima, cenzura je bila posve "ad hominem", kao u slučaju serije "Prosjaci i sinovi" Antuna Vrdoljaka, kojoj je prikazivanje odgođeno za nekoliko godina iako je bila politički benigna, isključivo zbog lošeg političkog rejtinga pisca predloška Ivana Raosa. Ponekad su filmovi šikanirani zato što su bili prepravovjerno trivijalni. Takav je bio slučaj akcijskog hita "Crveni udar" (1974.) beogradskog režisera Predraga Golubovića, oca danas istaknutog srpskog redatelja Srđana. Ovaj petparački pirotehnički spektakl o partizanskim akcijama na Kosovu udruženja boraca napala su jer je bio odviše trivijalan i prekrcan akcijom i erotikom. Filmu se već smiješila hitovska gledanost kad je povučen iz kina.
U nekim slučajevima Partija je procjenjivala da je, umjesto direktnog bunkeriranja, bolja opcija minimiziranje štete. Takav je bio slučaj s Grlićevim filmom "Samo jednom se ljubi", koji je već bio neformalno bunkeriran kad je dobio poziv u Cannes. Tada je mladi političar u usponu Račan tijekom šetnje današnjom Hebrangovom ulicom sklopio s autorom tipično račanovski kompromis: film neće biti zabranjen, ali neće dobiti nagradu u Puli i neće igrati u boljim kinima. Kako to obično kod naših ljudi biva, i tu su pomogle "veze i poznanstva", točnije intervencija slavne glumice Semke Sokolović-Bertok, koja je s Račanom kartala.
Do početka sedamdesetih cenzorske intervencije ipak su bile razmjerno rijetke, kudikamo rjeđe nego u zemljama sovjetskog bloka. Ali, stvari su se naglo promijenile početkom sedamdesetih, kad je Partija zauzela oštriji smjer nakon obračuna sa srpskim liberalima i hrvatskim proljećarima, ali i nakon što je procijenila da su filmaši prekrdašili. Tzv. crni val - faktički inauguriran na Puli 1967., gdje filmove imaju Makavejev, Pavlović, Petrović i Babaja - do početka sedamdesetih postao je ozbiljno uvažavan u inozemstvu, pogotovo nakon što Aleksandar Petrović dvaput biva nominiran za Oscara ("Tri", "Skupljači perja"), Krsto Papić "Lisicama" ulazi u konkurenciju Cannesa, a Želimir Žilnik satirom na šezdesetosmaše "Rani radovi" osvaja 1969. berlinskog Zlatnog medvjeda. Pravac je postao odviše utjecajan, a dešperatna, blatna, socijaldarvinistička slika Jugoslavije koju crnovalovci šire iritirala je službenu kritiku i politiku.
PLASTIČNI ISUS
Studentski film apsolventa ADU Lazara Stojanovića dotaknuo se onog što je bilo 'big no': Tita. Posljedice su bile porazne. Autor je dospio na višegodišnju robiju, njegov mentor Aleksandar Petrović i još niz profesora dobili su otkaze, a nizu studenata (poput Toma Gotovca koji glumi u filmu) uručene su diplome bez ispita
TRI ANE
Film Branka Bauera (1959.) uredno je prikazivan u drugim dijelovima zemlje, ali je u Sarajevo zabranjen, što je u tadašnjem zagrebačkom tisku zabilježeno s čuđenjem
 |
 |
U novoj, redogmatiziranoj atmosferi nakon '71./'72. počeo je oštar obračun kojem je centar bio gdje i centar pokreta - u Beogradu. Povod je bio studentski film Lazara Stojanovića "Plastični Isus", u kojem vlast prepoznaje ismijavanje Tita. Autor je zatvoren, njegov mentor i još niz profesora istjerani s ADU. Petrović uskoro rezigniran umire, Makavejev emigrira i opada kao autor, a Pavlović koristi još jedan specifikum Jugoslavije - unutrašnju emigraciju. Seli se u Sloveniju, gdje i dalje radi usprkos beogradskom "ledu".
U Hrvatskoj, rane sedamdesete donose slično "treniranje strogoće". Godine 1973. četiri hrvatska dokumentarca (dva filma Petra Krelje - "Splendid Isolation" i "Recital", Benažićev "Zameteni trag" te "Bino oko galebovo" Nikole Babića) bivaju politički povučeni s dokumentarnog festivala u Beogradu. Jedan od njih bio je Kreljin "Recital", a autor će se poslije prisjetiti da je film sačuvan tako što je činovnica Zagreb filma fingirala da ga je uništila: "Šefica proizvodnje… Branka Šoten samoinicijativno je uzela kopiju, negativ umotala u azbest i pohranila u Jadran film. Kad su oni došli, rekla je: uništili smo film. Autor je pogriješio, i mi smo to shvatili." Tako je film spašen, a kao i ostala tri, bit će prikazan 1992. Autore je "pomilovao" Račan, a od daljnjeg progona, prema Kreljinu sjećanju, spasio jedan član gradskog komiteta.
Kad je riječ o cenzuri u jugoslavenskom komunizmu, upravo se ta situacija često vraća. Autori su nerijetko imali svoje "dobre vile" među partijskim ljudima, bilo onima koji su bili liberalno nastrojeni ili onima koji su po vokaciji bili kulturnjaci. Jedan takav odnos opisat će kasnije Rajko Grlić pišući o svojem uredniku na TV-u, Angelu Miladinovu. Grlić, kojem je u tri godine bunkerirano osam TV dokumentaraca, prisjeća se urednikovih riječi: "Pravi filmove, ja ću se boriti da ih vrte, a ako ne uspijem, ne pitaj zašto". Upravo ta rečenica sukus je stanja s kojim su se susretali filmaši pod totalitarizmom. Sučeljeni sa zabranama bez papira - zabranama koje zbog "nepostojanja tragova" Nikodijević opisuje kao "savršeni zločin" - filmaši su se samo mogli ufati da idući put prođu bolje. Ili - da idućeg puta uopće bude.
Ivo Škrabalo, povjesničar filma
Račan nam je rekao: 'Umjetnička sloboda... da... ali u okvirima samoupravnog socijalizma'
• Kakve je sve formalne i neformalne oblike imala cenzura u raznim razdobljima jugoslavenske kinematografije? Kako je i koliko je ona uopće bila zakonski regulirana?- Zanimljivo je da je samo prvi pravni propis koji se odnosio na filmsku cenzuru u svojem naslovu upotrijebio upravo tu riječ. Bila je to Uredba o cenzuri kinematografskih filmova, objavljena u Službenom listu DFJ 1945. godine. Kasnije se obično govori o 'odobrenju za prikazivanje' unutar nadležnosti Savezne komisije za pregled filmova (1962.), a još kasnije Republičke komisije za pregled filmova (1976.). Praktično govoreći, prvih su godina svi filmovi iz svih republika pregledavani i dobivali cenzurni karton u Beogradu, u zgradi Savezne komisije Ulici 7. jula, nadomak Kalemegdana. Oko 1965. njezin je posao decentraliziran i prenesen na republičke komisije. No, najčešći oblik represije prema nekom filmu nije bila formalna zabrana od cenzure, nego ono što se zvalo 'stavljanje u bunker' ili 'bunkeriranje'. Taj žargonski izraz bio je gotovo samorazumljiv u socijalizmu (pa ponekad čak i u naše dane!). Ako je to bilo potrebno, moglo se dogoditi da se čitavi materijali snimljenih filmova odbace, odnosno 'stave u bunker'. U Hrvatskoj je tako 1948. obustavljeno snimanje filma 'Posljednji odred' u režiji Fedora Hanžekovića, a nekoliko godina kasnije sav snimljeni materijal filma 'Mala Jole', kojim je trebao debitirati Nikša Fulgosi, bez objašnjenja stavljen je u bunker odlukom novoga direktora Jadran filma.
• Koja su bila najpermisivnija, a koja najgora i najolovnija razdoblja kad je posrijedi bila cenzura?
- Nažalost, u nas nema još istraživanja i analitičkih studija, pa se tvrdnje mogu oslanjati tek na osobna sjećanja ili neposredna iskustva, obično negativna.
Najgora razdoblja u vezi s cenzurom bila su onda kad se u smjenama plime i oseke relativne liberalizacije u politici dolazilo do ponovnog ideološkog zaoštravanja, a ponekad su to zaoštravanje nehotice izazvali filmovi čiji su autori preslobodno shvatili popuštanje ideološke stege, pa su zaradili protuudar. To je bio slučaj crnog vala. A nepredvidljivost i zakonska nereguliranost ideološke represije imala je svoj pogubni nusprodukt - autocenzuru. Jednom je pokojni Branko Belan s gorčinom priznao: 'Mi smo se dobrovoljno kastrirali'.
• Koliku je ulogu u sudbini filma imala režimska, službena kritika?
- Kako kada. Ako se ipak išlo na javne napada, onda je kritika znala odigrati prilično veliku ulogu, ali najčešće u fazi provedbe, a rijetko kad inicijative. Inicijatori su bili tek neki od takvih kritičara, dovoljno politički samopouzdani da i sami pokrenu neku akciju. To su bili, na primjer, Hrvat Vicko Raspor u Beogradu i Srbin Stevo Ostojić u Zagrebu.
• Vjerojatno ljudski najstrašniji cenzorski slučaj je onaj Lazara Stojanovića. Je li u hrvatskoj kinematografiji bilo slučajeva da su ljudi tako dramatično stradavali?
- Slučaj Lazara Stojanovića koji je zbog svojeg 'Plastičnog Isusa' završio u zatvoru, doista je najdrastičniji, ali i rijedak, pa je stoga specifičan. Koliko znam, u Zagrebu toga nije bilo, a bilo je i malo formalnih zabrana cenzure. Spominjem se dokumentarca 'Zameteni trag' (1972.) Borisa Benažića u kojem se aludiralo da su nestale slike iz prve Mimarine donacije možda završile u salonima nekih od najviših rukovodilaca…
• Čini mi se da je općenito za atmosferu i Titova i Tuđmanova doba karakteristično da je cenzura mnogo nervoznije reagirala ad hominem nego ad rem. Ljudima koji nisu bili osobno suspektni svašta je prolazilo?
- Očito su neki autori bili pozornije praćeni, a neki su imali povelike bonuse. No, sve je to išlo do neke razine. Ako bi se ona prešla, ništa ne bi pomoglo. Recimo, partijski moćnik Joža Horvat stradao je vjerojatno zato što je osobno Tito film 'Ciguli Miguli' doživio negativno, a protiv njegova stava nitko nije mogao ništa. Doduše, drugovi u Zagrebu su mu nastojali ublažiti posljedice, pa su mu pomogli da se na neko vrijeme skloni u Pariz, što ipak nije najgora od mogućih lokacija.
• Jedan zanimljiv slučaj političkog pritiska tiče se i jedne filmske knjige - vaše 'Između publike i države'. Opišite nam tadašnju situaciju?
- Čini mi se da je slučaj moje knjige jedan od onih u kojem je inicijativa došla od režimske kritike. Naime, prvi žestoki napadaj na knjigu s podnaslovom 'Povijest hrvatske kinematografije 1896. - 1980.' objavila je u prosincu 1984. u Vjesniku Mira Boglić, ali prema mnogim indicijama vjerujem da je iza svega kao glavni pokretač stajao tadašnji šef dopisništva beogradske Politike i glavni urednik časopisa Filmska kultura Stevo Ostojić. On je organizirao u Kockici, zgradi CK SK Hrvatske, kritičku tribinu kojom je supredsjedao zajedno s tadašnjim voditeljem Marksističkog centra CK SKH Damirom Grubišom. Pozivu su se odazvala jedva dva-tri filmska autora, no revnosni govornici iz tiska i raznih kulturnih institucija nabacivali su se na knjigu. Ipak, nije došlo do formalne zabrane knjige (tada već za to teško da bi se našlo zakonske osnove).
• U sedamdesetim godinama jedan od partijskih ljudi koji su imali utjecaj u filmu bio je i Ivica Račan. Navode se mnoge anegdote o njegovu djelovanju u filmu. Koja je i kolika bila njegova uloga?
- Ne znam puno o takvim zakulisnim zbivanjima i anegdotama. Pamtim samo da je 1973. u Zagrebu povedena kampanja protiv nekoliko kratkih filmova koji na beogradskom festivalu nisu uključeni u natjecateljski program, uglavnom iz političkih razloga. Društvo filmskih radnika sazvalo je o njima plenum na koji je došla tadašnja partijska zvijezda u usponu, Ivica Račan. Izrekao je pravorijek koji je ocijenjen kao pitijski: 'Umjetnička sloboda… da ... ali u okvirima samoupravnog socijalizma'. To je protumačeno kao svojevrsno pomilovanje od najtežih posljedica po ove grešne filmove i njihove autore, pa su dva filma Petra Krelje ('Recital' i 'Splendid isolation') i jedan Nikole Babića ('Bino oko galebovo') završili u bunkeru, a samo je Benažićev film zabranjen. Ipak se tamo aludiralo na Tita!
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....