Virovitička šećerana Viro trebala bi iduće godine postati jedan od najvećih dobavljača tekućeg šećera za punionice Coca Cole u regiji.
Do sada se u Hrvatsku godišnje uvozilo 40.000 tona tekućeg šećera, a sa 480 milijuna kuna uloženih u šećeranu od 2002. godine njezin vlasnik Marinko Zadro, koji je 20 godina bio direktor šećerane u Sremskoj Mitrovici, smatra kako je tvornica sada sposobna nositi se s velikim kompanijama Europe koje proizvode šećer.
Zadro i šećerana Viro javnost su postali poznati prošle godin kada su u rekordnom roku od 17 sekundi na Zagrebačkoj burzi prodali oko 350.000 dionica vrednijih više od 126 milijuna kuna. Dvojica vlasnika, Zadro i njegov prijatelj Dražen Robić, razmišljaju o novom IPO Vira, a taj bi novac koristili za akvizicije.
• Kada bi Viro trebao sklopiti ugovor s Coca Colom?
- Za to smo se već potpuno pripremili, imamo proizvod koji je dobio sve moguće certifikate, koje su potvrdili i kontrolori Coca Cole. Očekujemo da bi početkom godine mogli biti i službeno certificirani kao dobavljač Coca Cole. Taj bi posao jako puno značio, kako za nas kao kompaniju, tako i za Hrvatsku jer se do sada kompletan tekući šećer za proizvodnju sokova uvozio. Dovoljno je reći da Coca Cola u Hrvatskoj godišnje koristi oko 20.000 tona takvog šećera. U Hrvatskoj se koristi tekućeg šećera gotovo kolika je proizvodnja jedne naše šećerane. Mi možemo prozvesti između 40.000 i 45.000 tona tekućeg šećera, a dio će se moći plasirati za izvoz. S Coca Colom se pregovora za plasman šećera u svim njihovim punionicama u regiji.
• Koja je razlika u vođenju šećerane u socijalizmu i danas?
- Iako je tada bila režimska trgovina, da bi ste napravili dobar rezultat i tada je bilo važno smanjivati troškove jer se zna da se kilogram šećera može proizvesti uz uštedu od 0,5 do jedne kune. U Mitrovici sam stekao znanja koja danas primjenjujem u Viru. To je za mene bio jedno veliko iskustvo, a gdje god sam radio imao sam jaku želju da uvijek budem malo bolji od drugih. Ako ste malo bolji od drugih, sve ste riješili.
• Koliko dugo ste vlasnik Vira?
- Mi smo u Viru od 2002. godine. Ta je tvornica još u doba Jugoslavije imala problem velikih gubitaka i male proizvodnje. Kupili smo je kada je bila u stečaju za 126 milijuna kuna duga. Nitko se osim nas nije javio na natječaj iako je postojalo nekoliko ulagača koji su čekali da cijena padne na 40 ili 50 milijuna kuna. Kad smo, na iznenađenje svih, ušli u taj posao, počela se događati neke čudne stvari. Odjednom je pokušano zaustavljanje prodaje, krenuli su pritisci, a nakon tri dana od suda je stigao dopis da odmah moramo uplatiti ukupan iznos, iako je u natječaju pisalo da se prvo plati jamčevina, a ostatak u roku od 90 dana. Tu sam prvi put osjetio što zapravo znači hrvatsko pravosuđe.
• Koliko ste do sada investirali u šećeranu?
- Mi smo do sada u šećeranu investirali 480 milijuna kuna. Moram priznati da je tadašnji stečajni upravitelj dobro vodio tvrtku, čak je jedan dio investicija i sam napravio, što nam je pomoglo u startu. Već u 2002. godini napravili smo odličan rezultat i ostvarili profit od 9 milijuna kuna.
Tada je već na snazi bio SSP, što nam je bila garancija da šećer možemo izvoziti na tržište EU. U to je vrijeme na domaćem tržištu bio kaos, nekontroliran uvoz, šverc. Ove ćemo godine ostvariti jako dobar rezultat, proizvodnju od oko 140.000 tona, a u devet mjeseci ostvarili smo više od 100 milijuna kuna dobiti, što je za našu branšu jako dobar rezultat.
Očekujem da će ovo biti jedna od najboljih godina u povijesti šećerane. U idućoj godini završit ćemo najveći dio investicija i rekonstrukciju proizvodnje tako da ćemo dnevno moći proizvoditi tisuću tona šećera. Uz sve investicije bit će smanjena potrošnja energije za oko 30 posto, a tvornica će biti potpuno automatizirana, što nam jamči da ćemo biti konkurentni i da se možemo nositi s konkurencijom kad uđemo u EU.
• Hrvatska je veliki izvoznik šećera, no reforma i pad cijene to bi mogao promijeniti? Kako ste se spremili?
- Pitanje reforme tržišta šećera u Europi velika je priča. Europa je dugi niz godina proizvodila šećer dovoljno za sebe, a goleme viškove izvozila pomažući proizvođače velikim subvencijama. Tako je uspjela zadržati visoku cijenu šećera na svom tržištu. Zbog globalizacije stvari se okreću pa jeftini šećer iz trske sve više dolazi na ova tržišta. U Europi velike industrije šećera imaju užasno veliku moć. Cijena šećera nije se mijenjala 45 godna i držala se na razini od 700 eura po toni što je bio dobar i vrlo profitabilan posao.
Velike kompanije uspjele su izgraditi svoju konkuretnost i istodobno uništavaju male proizvođače. Negdje između 50 i 60 posto tvornica šećera u istočnoeruopskim zemljama ugasile su se zbog moći velikih, koji su kupili šećerane, a potom ih ugasili. Mi smo možda bili na pragu da sve tri tvornice zatvorimo da je kojim slučajem došao neki neki stranac, kao što se to dogodilo u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj. Hrvatska industrija šećera mogla bi se spasiti ako do ulaska u EU izgradi svoju konkurentnost i proizvodi šećer po konkurentnoj cijeni.
Hoće li šećer proizvoditi dvije ili sve tri šećerane, ovisi isključivo o tome kako ćemo se organizirati. Ja već godinama forsiram priču o ujedinjavanju industrije šećera zbog Europe, no uvijek je bilo problema na lokalnoj razini ili zbog interesa pojedinaca, što nam je svima nanijelo veliku štetu. Unazad godinu dana, od promjene poslovodstva u županjskoj šećerani, svi su shvatili kako se moramo dogovarati, a rezultati takve suradnje već su vidljivi. U idućih nekoliko godina bilo bi potrebno investirati oko 1,5 milijarde kuna u sve tri šećerane, kako bi se one modernizirale te dogovorile koje će programe imati u svojoj proizvodnji pored proizvodnje šećera.
• Jeste li spremni za privatizaciju županjske Sladorane?
- Kao što sam već rekao, nakon promjene poslovodstva stvari su se promijenile. Svjesni smo da smo zbog neorganiziranosti i razjedinjenosti godišnje gubili oko 250 milijuna kuna raznih troškova koje smo mogli zadržati da smo bili jedna tvrtka.
Mi jesmo zainteresirani za Sladoranu i nismo protiv raznih oblika povezivanja.
Ne mislim da netko mora biti većinski vlasnik, već samo strateško povezivanje je bolje od razjedinjenosti.
• Podržavate ratare da se poticaj za repu poveća za 1500 kuna?
- Nagli rast cijena pšenice na svjetskom tržištu poremetio je sve. Proizvođači repe posebna su vrsta ljudi, a usudio bih se reći da su i najobrazovaniji jer je proizvodnja repe vrlo složena. Uz to, imaju i najbolju opremu. Za proizvodnju repe najvažnija je dobra zemlja, ne može se proizvoditi na bilo kakvoj zemlji. Upravo smo postigli dogovor s proizvođačima oko nabave sjemena, repromaterijala i otkupne cijene, koja je zbog situacije na tržištu šećera u EU sve niža.
Smatramo kako je zahtjev da se proizvodnja repe potiče sa 4500 kuna po hektaru realan jer i država mora u toj proizvodnji prepoznati svoj interes budući da izvoz šećera danas čini 200 milijuna eura izvoza poljoprivrede, i najvažniji je izvozni proizvod na tržište. Uz takav poticaj proizvođači repe i dalje će ostati profitabalni dio proizvodnje, a cilj nam je zadržati proizvodnju na 30.000 ha, što bi bio optimalno za Hrvatsku.
• Kako ste si objasnili veliki interes ulagača za IPO Vira?
- Svake smo godine u šećeranu ulagali maksimalno od sedam do deset milijuna eura. Tvornica šećera je u okvirima prehrambene industrije kao željezara u metalnoj industriji. Svake je godine potrebno vršiti remont i ulagati u nju kako bi se održala u dobroj kondiciji. Godišnje je najmanje potrebno investirati od 3,5 do 4 milijuna eura. Bez razvoja se ne može dugo biti rentabilan na tržištu. U socijalizmu se domaće šećerane nisu održavale pa, kako sam to znao, forsirao sam stalna ulaganja i nisam bio sklon dijeljenju dividende. Iako smo dosad uložili tri puta više nego što smo platili tvornicu, još ni sada nisam u potpunosti zadovoljan.
U nedostaku sredstava za investicije počeli smo razmišljati o kreditu ili izlasku na burzu. Iako nitko od nas nije imao iskustava s burzom, mislili smo da je to najpravedniji test svakoj kompaniji da vidi koliko ona vrijedi. Ostali smo zatečeni koliki je veliki interes bio za naše dionice, a novac koji smo prikupili investirali smo u tvornicu, što je bio zamah.
IPO se pokazao vrlo uspješnim jer je cijena porasla tri i pol do četiri puta, od 366 do 1700 kuna. To je na neki način bila naša promocija i naš najjači marketinški nastup na tržištu, ali i dobar putokaz za druge da vrijednost svoje kompanije najbolje mogu provjeriti na burzi.
• Spremate li novi IPO?
- Nemam ništa protiv novog izlaska na burzu, jer sam protivnik toga da sam budem vlasnik. Uvijek sam mislio, a i danas tako mislim, da je bolje kad je više partnera.
O novom IPO-u razmišljamo, ali bi i dalje ostali većinski vlasnici, dok bi novac od njega iskoristili za nove akvizicije. Ako bi, primjerice, išli u privatizaciju Sladorane, svjesni smo da je u tu tvornicu potrebno uložiti između 500 i 600 milijuna kuna. Imamo ambicije ići i na akvizicije izvan Hrvatske, no prvo želimo vidjeti kako će se situacija odvijati doma.
• Imali ste svojedobno neugodno iskustvo s privatizacijom u Srbiji, gdje ste na aukciji postali vlasnik PPK Erdevik, ali niste uspjeli ući u tvornicu zbog lokalnih spletki?
- Ta se privatizacija pretvorila u jednu užasnu antihrvatsku političku euforiju, tako da je bilo i priče kako novac uložen u Erdevik nije moj, već da mi ga je dala hrvatska Vlada kako bi kupio zemlju na granici s Hrvatskom s obzirom na to da je Erdevik na obroncima Fruške gore, u blizini granice. Ljudi koji su me znali u tom kraju bili su oduševljeni, a čak su i radnici 15 dana blokirali promet iz protesta što je jedan lokalni moćnik upao u tvrtku i zarobio je. U taj privatizacijski skandal bio je upleten vrh politike Srbije i mafijaške skupine i jednostavno nije bilo moguće preuzeti tvrtku iako smo je legalno platili. Nisam mogao vjerovati da je to moguće, pa smo odustali od cijelog posla. To je nešto najružnije što mi se dogodilo u karijeri. Nakon što je došla neka druga "ekipa", nekako smo uspjeli nešto završiti. Mogu samo reći da smo poglavlje ulaganja u Srbiju završili.
• Ponovo ste postali vlasnik Piovovara Grude?
- Pivovara u Grudama embrij je svega što se kasnije događalo. Smatram da je ta pivovara moj najveći uspjeh jer je u početku djelovalo kao utopija i nitko nije vjerovao da je moguće tamo proizvoditi pivo. Napraviti pivovaru bio je veliki izazov.
Tvornica valjanih profila u Grudama bila je u stečaju i takvu smo je kupili. Imala je dobru infrastrukturu, a dio opreme iz nje uspjeli smo prodati u Pakistan. Opremu za pivovaru kupili smo od Podravke nakon što je ona izgradila novu pivovaru. Kad smo došli do određene proizvodnje, interes za pivovaru je pokazao Interbrew, kojem smo prodali pivovaru, a taj novac smo uložili u posao s Virom i tako je krenuo naš razvoj.
Pivovaru smo ponovno vratili u naše vlasništvo nakon što smo dobili signal da Interbrew planira odustati od proizvodnje u Grudama jer se nisu uspjeli nositi s tržištem BiH koje je poludivlje. Stvorili smo dobar brend piva i misli da s proizvodnjom od 200.000 hektolitara piva možemo poslovati rentabilno.
• Šećeranu vodite vi, vaš sin i prijatelj Dražen Robić. Kako surađujete?
- Moj sin Željko u tvrtki se bavi izlaskom na međunarodnu scenu i burzu, dok sam ja na fundamentalnim stvarima u proizvodnji i koristim sva znanja koja sam stekao u proizvodnji repe i šećera. Već danas predstavljamo kompaniju koju se respektira u branši u Europi i član smo međunarodne asocijacije proizvođača šećera. S Draženom se znamo dugi niz godina i zajedno radimo. Kako se on bavio trgovinom šećera kao i mi, surađivali smo i radili bez ikakvih problema. Uvijek smo imali korektan odnos, a pronašli smo se na zajedničkom cilju da sredimo tržište šećera u Hrvatskoj jer smo uvidjeli da je to vrlo profitabilan posao. Već sam rekao kako inače ne volim biti sam u poslu i volim raditi s prijateljima jer mislim da je više ljudi uvijek pametnije od jednoga.
• Može li se za Vas reći da ste tajkun?
- Ne osjećam se kao tajkun i taj mi je način života vrlo mrzak. Imao sam jako loše djetinjstvo i ničega se lijepoga ne sjećam iz tog razdoblja svog života. Cijeli sam život imao grozne patnje i ništa nisam stekao lagano, uvijek sam se moraO mučiti. Mislim da sam se izgradio kao osoba koja vrednuje rad i ljudsko poštenje. Uz to sam imao i veliki hendikep, ne znam je li nasljedan ili zbog neke traume iz djetinjstva, od ranog djetinjstva imam loš vid. Kao dijete sam obolio od distrofija oba centralna vidna sistema, a kasnije su se liječnici čudili kako sam uopće završio osnovnu školu, a kamoli fakultet.
Izraz i način života tajkuna mi se gadi jer i danas ljude promatram samo koliko oni vrijede kao ljudi, a ne što imaju i kako žive. Tako i danas živim, skromno i normalno, a tako sam živio i u socijalizmu. Uvijek sam živio nešto bolje od drugih, ali nikad nisam promijenio svoju filozofiju života. Imam jednog sina i tri unuka i nastojim što više vremena provoditi s njima. Najčešće je to ljeti kad smo zajedno u Istri, gdje provodim najviše vremena jer je u današnje vrijeme moguće posao držati pod kontrolom i na daljinu uz pomoć novih tehnologija.
• Što očekujete od hrvatske Vlade?
- Užasno me živcira što se stalno povlađuje gubitašima. Smatram da se s onima koji ne plaćaju poreze i stvaraju nered mora ozbiljno raščistiti u ovoj zemlji. Imam dojam da se nered stalno nešto opravdava.
Takve sam stvari slušao i u Jugoslaviji. U tadašnjoj se državi uvijek govorilo o Hrvatskoj, kao nekom tko želi čiste račune i to je tada tako i bilo. Čini mi se da se u međuvremenu u Hrvatsku preselio taj nekadašnji jugoslavenski nered i da se podržavaju neki procesi u ekonomiji koji se ne bi smjeli. To nije normalno, vrlo je bolesna ta socijalistička filozofija i taj se mentalitet vrlo sporo mijenja.
Čini mi se da se kod nas vlast previše u sve miješa. Njezin je zadatak da stvara okvire, a ne da se petlja u procese. Mislim da će nam to biti veliki problem ulaskom u EU.
Smatram kako bi svakodnevno bilo potrebno na TV-u govoriti kako je potrebno imati čiste račune u privredi jer je jedino to način da se bude uspješan i konkurentan.
• Kakvim vam se čini HSS-ov Program za obnovu sela?
- Temeljni problem svake države je zemlja jer je ona najvažniji resurs. Kod nas je to svedeno na to da male općine i sredine dijele zemlju, što bi trebala raditi država. Čudi me da nema već palih glava zbog tog cirkusa oko podjele državne zemlje. To nije normalno.
Mislim da smo 70-tih prenosili brže i učinkovitije znanje u poljoprivredi na selo nego što je to danas. Naši fakulteti i naši stručnjaci su na vrlo niskoj razini. Za današnju je poljoprivredu potrebno veliko znanje, edukacija, tehnološka opremljenost.
U Hercegovini jedna poslovica kaže da "od neuka i gora plače". Mislim da je neznanje naš najveći problem kao nacije. Kad danas odete na bilo koji sajam poljoprivrede u svijetu vidite da nema više malih strojeva, nego su uglavnom oni koji obrađuju 50 i više hektara, pa se pitam kako je moguće s malim posjedom biti konkurentan.
Marinko Zadro rođen je 1941 godine u Donjim Mamićim, a nakon završetka gimnazije prvo radno mjesto bilo mu je u općini Lištica, danas Širok Brijek, na mjestu referenta za poljoprivredu i šumarstvo. Dvije godine je radio i u PIK Valpovo, a nakon vojske odlazi na fakultet u Novi Sad. Završio je studij tehnologije proizvodnje šećera u Novom Sadu, kod jednog od najpoznatijih profesora Sigmunda Wolfa od kojeg je, kako kaže puno naučio i zavolio taj posao.
Nakon završetka studija zaposlio se u poljoprivrednom kombinatu Sirmuim u Sremskoj Mitrovici, a dvadeset godina bio je direktor šećerane u tom kombinatu. "Još sam u socijalizmu unatoč planskoj privredi, naučio kako uvijek treba voditi računa o konkuretnosti , kaže Zadro. Nakon povratka u Hrvatsku 1989 godine radio je kao direktor predstavništva slovenske Emona Komerc odakle je krenuo u privatni biznis sa pivovarom i šećeranom.
Miroslav Kuskunović
Do sada se u Hrvatsku godišnje uvozilo 40.000 tona tekućeg šećera, a sa 480 milijuna kuna uloženih u šećeranu od 2002. godine njezin vlasnik Marinko Zadro, koji je 20 godina bio direktor šećerane u Sremskoj Mitrovici, smatra kako je tvornica sada sposobna nositi se s velikim kompanijama Europe koje proizvode šećer.
Zadro i šećerana Viro javnost su postali poznati prošle godin kada su u rekordnom roku od 17 sekundi na Zagrebačkoj burzi prodali oko 350.000 dionica vrednijih više od 126 milijuna kuna. Dvojica vlasnika, Zadro i njegov prijatelj Dražen Robić, razmišljaju o novom IPO Vira, a taj bi novac koristili za akvizicije.
• Kada bi Viro trebao sklopiti ugovor s Coca Colom?
- Za to smo se već potpuno pripremili, imamo proizvod koji je dobio sve moguće certifikate, koje su potvrdili i kontrolori Coca Cole. Očekujemo da bi početkom godine mogli biti i službeno certificirani kao dobavljač Coca Cole. Taj bi posao jako puno značio, kako za nas kao kompaniju, tako i za Hrvatsku jer se do sada kompletan tekući šećer za proizvodnju sokova uvozio. Dovoljno je reći da Coca Cola u Hrvatskoj godišnje koristi oko 20.000 tona takvog šećera. U Hrvatskoj se koristi tekućeg šećera gotovo kolika je proizvodnja jedne naše šećerane. Mi možemo prozvesti između 40.000 i 45.000 tona tekućeg šećera, a dio će se moći plasirati za izvoz. S Coca Colom se pregovora za plasman šećera u svim njihovim punionicama u regiji.
• Koja je razlika u vođenju šećerane u socijalizmu i danas?
- Iako je tada bila režimska trgovina, da bi ste napravili dobar rezultat i tada je bilo važno smanjivati troškove jer se zna da se kilogram šećera može proizvesti uz uštedu od 0,5 do jedne kune. U Mitrovici sam stekao znanja koja danas primjenjujem u Viru. To je za mene bio jedno veliko iskustvo, a gdje god sam radio imao sam jaku želju da uvijek budem malo bolji od drugih. Ako ste malo bolji od drugih, sve ste riješili.
• Koliko dugo ste vlasnik Vira?
- Mi smo u Viru od 2002. godine. Ta je tvornica još u doba Jugoslavije imala problem velikih gubitaka i male proizvodnje. Kupili smo je kada je bila u stečaju za 126 milijuna kuna duga. Nitko se osim nas nije javio na natječaj iako je postojalo nekoliko ulagača koji su čekali da cijena padne na 40 ili 50 milijuna kuna. Kad smo, na iznenađenje svih, ušli u taj posao, počela se događati neke čudne stvari. Odjednom je pokušano zaustavljanje prodaje, krenuli su pritisci, a nakon tri dana od suda je stigao dopis da odmah moramo uplatiti ukupan iznos, iako je u natječaju pisalo da se prvo plati jamčevina, a ostatak u roku od 90 dana. Tu sam prvi put osjetio što zapravo znači hrvatsko pravosuđe.
• Koliko ste do sada investirali u šećeranu?
- Mi smo do sada u šećeranu investirali 480 milijuna kuna. Moram priznati da je tadašnji stečajni upravitelj dobro vodio tvrtku, čak je jedan dio investicija i sam napravio, što nam je pomoglo u startu. Već u 2002. godini napravili smo odličan rezultat i ostvarili profit od 9 milijuna kuna.
Tada je već na snazi bio SSP, što nam je bila garancija da šećer možemo izvoziti na tržište EU. U to je vrijeme na domaćem tržištu bio kaos, nekontroliran uvoz, šverc. Ove ćemo godine ostvariti jako dobar rezultat, proizvodnju od oko 140.000 tona, a u devet mjeseci ostvarili smo više od 100 milijuna kuna dobiti, što je za našu branšu jako dobar rezultat.
Očekujem da će ovo biti jedna od najboljih godina u povijesti šećerane. U idućoj godini završit ćemo najveći dio investicija i rekonstrukciju proizvodnje tako da ćemo dnevno moći proizvoditi tisuću tona šećera. Uz sve investicije bit će smanjena potrošnja energije za oko 30 posto, a tvornica će biti potpuno automatizirana, što nam jamči da ćemo biti konkurentni i da se možemo nositi s konkurencijom kad uđemo u EU.
• Hrvatska je veliki izvoznik šećera, no reforma i pad cijene to bi mogao promijeniti? Kako ste se spremili?
- Pitanje reforme tržišta šećera u Europi velika je priča. Europa je dugi niz godina proizvodila šećer dovoljno za sebe, a goleme viškove izvozila pomažući proizvođače velikim subvencijama. Tako je uspjela zadržati visoku cijenu šećera na svom tržištu. Zbog globalizacije stvari se okreću pa jeftini šećer iz trske sve više dolazi na ova tržišta. U Europi velike industrije šećera imaju užasno veliku moć. Cijena šećera nije se mijenjala 45 godna i držala se na razini od 700 eura po toni što je bio dobar i vrlo profitabilan posao.
Velike kompanije uspjele su izgraditi svoju konkuretnost i istodobno uništavaju male proizvođače. Negdje između 50 i 60 posto tvornica šećera u istočnoeruopskim zemljama ugasile su se zbog moći velikih, koji su kupili šećerane, a potom ih ugasili. Mi smo možda bili na pragu da sve tri tvornice zatvorimo da je kojim slučajem došao neki neki stranac, kao što se to dogodilo u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj. Hrvatska industrija šećera mogla bi se spasiti ako do ulaska u EU izgradi svoju konkurentnost i proizvodi šećer po konkurentnoj cijeni.
Hoće li šećer proizvoditi dvije ili sve tri šećerane, ovisi isključivo o tome kako ćemo se organizirati. Ja već godinama forsiram priču o ujedinjavanju industrije šećera zbog Europe, no uvijek je bilo problema na lokalnoj razini ili zbog interesa pojedinaca, što nam je svima nanijelo veliku štetu. Unazad godinu dana, od promjene poslovodstva u županjskoj šećerani, svi su shvatili kako se moramo dogovarati, a rezultati takve suradnje već su vidljivi. U idućih nekoliko godina bilo bi potrebno investirati oko 1,5 milijarde kuna u sve tri šećerane, kako bi se one modernizirale te dogovorile koje će programe imati u svojoj proizvodnji pored proizvodnje šećera.
• Jeste li spremni za privatizaciju županjske Sladorane?
- Kao što sam već rekao, nakon promjene poslovodstva stvari su se promijenile. Svjesni smo da smo zbog neorganiziranosti i razjedinjenosti godišnje gubili oko 250 milijuna kuna raznih troškova koje smo mogli zadržati da smo bili jedna tvrtka.
Mi jesmo zainteresirani za Sladoranu i nismo protiv raznih oblika povezivanja.
Ne mislim da netko mora biti većinski vlasnik, već samo strateško povezivanje je bolje od razjedinjenosti.
• Podržavate ratare da se poticaj za repu poveća za 1500 kuna?
- Nagli rast cijena pšenice na svjetskom tržištu poremetio je sve. Proizvođači repe posebna su vrsta ljudi, a usudio bih se reći da su i najobrazovaniji jer je proizvodnja repe vrlo složena. Uz to, imaju i najbolju opremu. Za proizvodnju repe najvažnija je dobra zemlja, ne može se proizvoditi na bilo kakvoj zemlji. Upravo smo postigli dogovor s proizvođačima oko nabave sjemena, repromaterijala i otkupne cijene, koja je zbog situacije na tržištu šećera u EU sve niža.
Smatramo kako je zahtjev da se proizvodnja repe potiče sa 4500 kuna po hektaru realan jer i država mora u toj proizvodnji prepoznati svoj interes budući da izvoz šećera danas čini 200 milijuna eura izvoza poljoprivrede, i najvažniji je izvozni proizvod na tržište. Uz takav poticaj proizvođači repe i dalje će ostati profitabalni dio proizvodnje, a cilj nam je zadržati proizvodnju na 30.000 ha, što bi bio optimalno za Hrvatsku.
• Kako ste si objasnili veliki interes ulagača za IPO Vira?
- Svake smo godine u šećeranu ulagali maksimalno od sedam do deset milijuna eura. Tvornica šećera je u okvirima prehrambene industrije kao željezara u metalnoj industriji. Svake je godine potrebno vršiti remont i ulagati u nju kako bi se održala u dobroj kondiciji. Godišnje je najmanje potrebno investirati od 3,5 do 4 milijuna eura. Bez razvoja se ne može dugo biti rentabilan na tržištu. U socijalizmu se domaće šećerane nisu održavale pa, kako sam to znao, forsirao sam stalna ulaganja i nisam bio sklon dijeljenju dividende. Iako smo dosad uložili tri puta više nego što smo platili tvornicu, još ni sada nisam u potpunosti zadovoljan.
U nedostaku sredstava za investicije počeli smo razmišljati o kreditu ili izlasku na burzu. Iako nitko od nas nije imao iskustava s burzom, mislili smo da je to najpravedniji test svakoj kompaniji da vidi koliko ona vrijedi. Ostali smo zatečeni koliki je veliki interes bio za naše dionice, a novac koji smo prikupili investirali smo u tvornicu, što je bio zamah.
IPO se pokazao vrlo uspješnim jer je cijena porasla tri i pol do četiri puta, od 366 do 1700 kuna. To je na neki način bila naša promocija i naš najjači marketinški nastup na tržištu, ali i dobar putokaz za druge da vrijednost svoje kompanije najbolje mogu provjeriti na burzi.
• Spremate li novi IPO?
- Nemam ništa protiv novog izlaska na burzu, jer sam protivnik toga da sam budem vlasnik. Uvijek sam mislio, a i danas tako mislim, da je bolje kad je više partnera.
O novom IPO-u razmišljamo, ali bi i dalje ostali većinski vlasnici, dok bi novac od njega iskoristili za nove akvizicije. Ako bi, primjerice, išli u privatizaciju Sladorane, svjesni smo da je u tu tvornicu potrebno uložiti između 500 i 600 milijuna kuna. Imamo ambicije ići i na akvizicije izvan Hrvatske, no prvo želimo vidjeti kako će se situacija odvijati doma.
• Imali ste svojedobno neugodno iskustvo s privatizacijom u Srbiji, gdje ste na aukciji postali vlasnik PPK Erdevik, ali niste uspjeli ući u tvornicu zbog lokalnih spletki?
- Ta se privatizacija pretvorila u jednu užasnu antihrvatsku političku euforiju, tako da je bilo i priče kako novac uložen u Erdevik nije moj, već da mi ga je dala hrvatska Vlada kako bi kupio zemlju na granici s Hrvatskom s obzirom na to da je Erdevik na obroncima Fruške gore, u blizini granice. Ljudi koji su me znali u tom kraju bili su oduševljeni, a čak su i radnici 15 dana blokirali promet iz protesta što je jedan lokalni moćnik upao u tvrtku i zarobio je. U taj privatizacijski skandal bio je upleten vrh politike Srbije i mafijaške skupine i jednostavno nije bilo moguće preuzeti tvrtku iako smo je legalno platili. Nisam mogao vjerovati da je to moguće, pa smo odustali od cijelog posla. To je nešto najružnije što mi se dogodilo u karijeri. Nakon što je došla neka druga "ekipa", nekako smo uspjeli nešto završiti. Mogu samo reći da smo poglavlje ulaganja u Srbiju završili.
• Ponovo ste postali vlasnik Piovovara Grude?
- Pivovara u Grudama embrij je svega što se kasnije događalo. Smatram da je ta pivovara moj najveći uspjeh jer je u početku djelovalo kao utopija i nitko nije vjerovao da je moguće tamo proizvoditi pivo. Napraviti pivovaru bio je veliki izazov.
Tvornica valjanih profila u Grudama bila je u stečaju i takvu smo je kupili. Imala je dobru infrastrukturu, a dio opreme iz nje uspjeli smo prodati u Pakistan. Opremu za pivovaru kupili smo od Podravke nakon što je ona izgradila novu pivovaru. Kad smo došli do određene proizvodnje, interes za pivovaru je pokazao Interbrew, kojem smo prodali pivovaru, a taj novac smo uložili u posao s Virom i tako je krenuo naš razvoj.
Pivovaru smo ponovno vratili u naše vlasništvo nakon što smo dobili signal da Interbrew planira odustati od proizvodnje u Grudama jer se nisu uspjeli nositi s tržištem BiH koje je poludivlje. Stvorili smo dobar brend piva i misli da s proizvodnjom od 200.000 hektolitara piva možemo poslovati rentabilno.
• Šećeranu vodite vi, vaš sin i prijatelj Dražen Robić. Kako surađujete?
- Moj sin Željko u tvrtki se bavi izlaskom na međunarodnu scenu i burzu, dok sam ja na fundamentalnim stvarima u proizvodnji i koristim sva znanja koja sam stekao u proizvodnji repe i šećera. Već danas predstavljamo kompaniju koju se respektira u branši u Europi i član smo međunarodne asocijacije proizvođača šećera. S Draženom se znamo dugi niz godina i zajedno radimo. Kako se on bavio trgovinom šećera kao i mi, surađivali smo i radili bez ikakvih problema. Uvijek smo imali korektan odnos, a pronašli smo se na zajedničkom cilju da sredimo tržište šećera u Hrvatskoj jer smo uvidjeli da je to vrlo profitabilan posao. Već sam rekao kako inače ne volim biti sam u poslu i volim raditi s prijateljima jer mislim da je više ljudi uvijek pametnije od jednoga.
• Može li se za Vas reći da ste tajkun?
- Ne osjećam se kao tajkun i taj mi je način života vrlo mrzak. Imao sam jako loše djetinjstvo i ničega se lijepoga ne sjećam iz tog razdoblja svog života. Cijeli sam život imao grozne patnje i ništa nisam stekao lagano, uvijek sam se moraO mučiti. Mislim da sam se izgradio kao osoba koja vrednuje rad i ljudsko poštenje. Uz to sam imao i veliki hendikep, ne znam je li nasljedan ili zbog neke traume iz djetinjstva, od ranog djetinjstva imam loš vid. Kao dijete sam obolio od distrofija oba centralna vidna sistema, a kasnije su se liječnici čudili kako sam uopće završio osnovnu školu, a kamoli fakultet.
Izraz i način života tajkuna mi se gadi jer i danas ljude promatram samo koliko oni vrijede kao ljudi, a ne što imaju i kako žive. Tako i danas živim, skromno i normalno, a tako sam živio i u socijalizmu. Uvijek sam živio nešto bolje od drugih, ali nikad nisam promijenio svoju filozofiju života. Imam jednog sina i tri unuka i nastojim što više vremena provoditi s njima. Najčešće je to ljeti kad smo zajedno u Istri, gdje provodim najviše vremena jer je u današnje vrijeme moguće posao držati pod kontrolom i na daljinu uz pomoć novih tehnologija.
• Što očekujete od hrvatske Vlade?
- Užasno me živcira što se stalno povlađuje gubitašima. Smatram da se s onima koji ne plaćaju poreze i stvaraju nered mora ozbiljno raščistiti u ovoj zemlji. Imam dojam da se nered stalno nešto opravdava.
Takve sam stvari slušao i u Jugoslaviji. U tadašnjoj se državi uvijek govorilo o Hrvatskoj, kao nekom tko želi čiste račune i to je tada tako i bilo. Čini mi se da se u međuvremenu u Hrvatsku preselio taj nekadašnji jugoslavenski nered i da se podržavaju neki procesi u ekonomiji koji se ne bi smjeli. To nije normalno, vrlo je bolesna ta socijalistička filozofija i taj se mentalitet vrlo sporo mijenja.
Čini mi se da se kod nas vlast previše u sve miješa. Njezin je zadatak da stvara okvire, a ne da se petlja u procese. Mislim da će nam to biti veliki problem ulaskom u EU.
Smatram kako bi svakodnevno bilo potrebno na TV-u govoriti kako je potrebno imati čiste račune u privredi jer je jedino to način da se bude uspješan i konkurentan.
• Kakvim vam se čini HSS-ov Program za obnovu sela?
- Temeljni problem svake države je zemlja jer je ona najvažniji resurs. Kod nas je to svedeno na to da male općine i sredine dijele zemlju, što bi trebala raditi država. Čudi me da nema već palih glava zbog tog cirkusa oko podjele državne zemlje. To nije normalno.
Mislim da smo 70-tih prenosili brže i učinkovitije znanje u poljoprivredi na selo nego što je to danas. Naši fakulteti i naši stručnjaci su na vrlo niskoj razini. Za današnju je poljoprivredu potrebno veliko znanje, edukacija, tehnološka opremljenost.
U Hercegovini jedna poslovica kaže da "od neuka i gora plače". Mislim da je neznanje naš najveći problem kao nacije. Kad danas odete na bilo koji sajam poljoprivrede u svijetu vidite da nema više malih strojeva, nego su uglavnom oni koji obrađuju 50 i više hektara, pa se pitam kako je moguće s malim posjedom biti konkurentan.
Marinko Zadro rođen je 1941 godine u Donjim Mamićim, a nakon završetka gimnazije prvo radno mjesto bilo mu je u općini Lištica, danas Širok Brijek, na mjestu referenta za poljoprivredu i šumarstvo. Dvije godine je radio i u PIK Valpovo, a nakon vojske odlazi na fakultet u Novi Sad. Završio je studij tehnologije proizvodnje šećera u Novom Sadu, kod jednog od najpoznatijih profesora Sigmunda Wolfa od kojeg je, kako kaže puno naučio i zavolio taj posao.
Nakon završetka studija zaposlio se u poljoprivrednom kombinatu Sirmuim u Sremskoj Mitrovici, a dvadeset godina bio je direktor šećerane u tom kombinatu. "Još sam u socijalizmu unatoč planskoj privredi, naučio kako uvijek treba voditi računa o konkuretnosti , kaže Zadro. Nakon povratka u Hrvatsku 1989 godine radio je kao direktor predstavništva slovenske Emona Komerc odakle je krenuo u privatni biznis sa pivovarom i šećeranom.
|
Ko
nkurentnost je vječni zakon
|
Miroslav Kuskunović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....