Već onemoćao od srčanih tegoba, Kieslowski je 1994. godine, nakon dovršene trilogije "Tri boje", najavio redateljsku mirovinu. Istodobno, Kieslowski je sa svojim višegodišnjim koscenaristom, odvjetnikom Krzystofom Piesiewiczem, počeo raditi na novoj scenarističkoj trilogiji nadahnutoj trima sferama kršćanskog zagrobnog života - paklom, rajem i čistilištem. Kieslowski je najavljivao da će scenarije prepustiti mlađim autorima, no poslije su se pojavile spekulacije da će ipak trilogiju režirati sam.
Dvojbe je prekinula srčana kriza i smrt u 55. godini. Za njim je ostao dovršen scenarij "Raja", dva tritmenta od tridesetak stranica za "Pakao" i "Čistilište". "Raj" je 2000. godine režirao frontmen novog njemačkog filma Tom Tykwer, s umjerenim uspjehom. Treći film "Čistilište" pod naslovom "Nadzieja" upravo dovršava mladi poljski redatelj Stanislaw Mucha (1970.). Drugi film - "Pakao" - ponuđen je bosansko-hercegovačkom autoru Danis Tanović, u to doba tek ovjenčanom Oscarom za "Ničiju zemlju".
Poput mnogih drugih stvari koje su pisali Piesiewicz i Kieslowski, i "Pakao" je obiteljska psihološka drama u kojoj su ljudske sudbine poput ginjola razapete između kozmičkog reda i slijepe, okrutne igre slučaja. Junakinje filma tri su sestre iz solidne francuske srednje klase. Jedna (Emmanulle Beart) udana je za fotografa za kojeg otkriva da je preljubnik. Druga (Marie Gillain) je zaljubljena u starijeg, oženjenog profesora antičke književnosti. Treća (Karin Viard) je krotka osamljenica koja skrbi o njihovoj zajedničkoj majci. Ta majka je dementna, živi u zdravstvenoj instituciji, a glumi je ljepotica iz filmova sedamdesetih, nevjerojatno maskirana Carole Bouquet.
PAKAO (L'ENFER, Francuska 2005), režija: Danis Tanović, scenarij: Krzystof Kieslowski, Krzystof Piesewicz, uloge: Emmanuelle Beart, Karin Viard, Marie Gillain, Miki Manojlović, Carole Bouquet
|
U trenutku kad je počeo raditi "Pakao", Tanović je bio slavljen kao novi glas europskog filma. A kako je filmski svijet prevrtljiv, Sarajlija je brzo osjetio na svojoj koži. Kad se "L'Enfer" pojavio, odbili su ga i Cannes i Venecija. Francuska kritika ispeglala je kao malo koji film jednog tako istaknutog autora. Angloamerička je bila osjetno blaža, ali negativne kritike pojavile su se baš u najutjecajnijim publikacijama poput Varietyja i Screena. Za zvijezdama ranga Beart, Bouquet i Viard, film nije imao ni dobru gledanost. "L'Enfer" je bio neuspjeh koji je za neko vrijeme ozbiljno poljuljao Tanovićevu karijeru.
Takav odjek donekle je shvatljiv jer "Pakao" doista ima problema - i to scenarističkih. Film previše leži na zagonetki i odgonetki. Život likova određen je mehaničkom kauzalnošću koja katkad miriše na hladnu, poučnu dosjetku. Ali - pošteno rečeno - takve "slabosti" slabosti su koje su imala mnoga remek-djela Kieslowskog, uključujući barem pola "Dekaloga". No, Kieslowski je tu mehaničku hladnoću znao obojiti snagom vlastitog filmskog stila i vizualne imaginacije.
Redatelji koji su ga naslijedili - Tykwer i Tanović - morali su nečim zapuniti taj prostor. Tykwer - koji više polaže na emociju nego na racio - zapunio ga je melodramom. Tanović se pokušao vjernije držati Poljakova svijeta, što je vjerojatno bila greška. Ipak, mislim da je najveći problem "Pakla" bio u tome što se Tanović latio svijeta koji mu je tuđ.
"L'Enfer" je priča iz visokoga građanstva, oblikuju je kodovi buržujske obitelji, a likovi filma ljudi su koji manjkavo komuniciraju, distancirani su od obitelji i ne govore o bitnom. Tanović je očito čovjek iz drukčije kulture, ekstrovertirane, emocionalnije, kulture jačih familijarnih spona.
Unatoč svemu, "Pakao" je manje slab film nego što bi se to dalo zaključiti po reputaciji. Tanović je uspio stvoriti pomalo noirovsku atmosferu, tri sentimentalne sudbine triju sestara zanimljive su svaka za sebe, a suvišno je i hvaliti izniman sastav glumica, u kojem posebno odskače Karin Viard. Bilo je tu potencijala za bolji film, koji nažalost nije nastao.
Nudili scenarij svima, do Tanovića
|
Kieslowski je, poput mnogih poljskih filmskih velikana, diplomant akademije u Lodzu koju je upisao iz trećeg pokušaja. Isprva je studirao i prakticirao dokumentarni film, a neki od njegovih kratkih dokumentaraca i danas su klasici žanra. U igranom filmu debitira dramom " Personal " (1975) o kazališnom tehničkom osoblju - što je posao koji je u mladosti i sam radio.
Probija se trećim filmom, genijalnim " Kino amaterom " (1979). Riječ je ne samo o sjajnom političkom filmu, nego i o jednoj od najdivnijih posveta filmu kao takvom. Junak filma (Jerzy Stuhr) radnik je koji iz razbibrige kupi amatersku kameru. Ali, onog časa kad počne snimati oko sebe, kamera počinje otkrivati istinu, a istina postaje opasna. 1981. Kieslowski snima " Prigodu " ili " Slučaj " , prvi od svojih filozofskih filmova, triptih o tri smjera u koja se razvija životu mladića ovisno o tom je li stigao na vrijeme na jedan vlak. Pripremajući dokumentarac o političkim procesima Kieslowski susreće odvjetnika za ljudska prava Piesiewicza koji od 1985. i " Bez konca " postaje njegov stalni koscenarist.
Svjetsku slavu Kieslowski stječe ciklusom od 10 TV filmova po deset zapovijedi božjih " Dekalog " koju proizveo od 1987 do 1989 za komunističku poljsku, te zapadnonjemačku TV. Ideju Dekaloga Kieslowskom je sugerirao Piesiewicz nadahnut gotičkim poliptisima, a za jedan od deset filma - " Kratki film o ubijanju " (1988), Kieslowski dobiva prvu Europsku filmsku nagradu uopće. Slavljen kao posljednji europski klasik u razdoblju kad je europski film prilično blijed, Kieslowski nastavlja raditi za francuskog megaproducenta Marina Karmitza i snima " Dvostruki Veronikin život " , te trilogiju " Plavo " , " Bijelo " i " Crveno " .
Ipak, stvarni fanovi Kieslowskog uvijek istaknuti da je njegov kasniji zapadni opus nemjerljivo slabiji od poljskih ranijih radova naročito " Kinoamatera " , " Bez konca " i pojedinih filmova " Dekaloga " .
Poljski Bergman kojeg nismo zaslužiliOve se godine napunilo točno 10 godina od smrti Krzystofa Kieslowskog (1941- 1996), velikana poljskog filma koji je umro od srca u naponu kreativne zrelosti, ostavljajući u europskom filmu rupu koja do danas nije ispunjena.
"
Umro je posljednji Bergman kojeg imamo, a i njega ne zaslužujemo
"
pisao je tada doajen talijanske filmske kritike Tullio Kezich (inače podrijetlom iz Splita).
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....