Pljačka u vlaku slobode

Prije nekoliko godina američki dokumentarist Johnatan Nossiter napravio je zapaženi dokumentarac “Mondovino” koji je za temu imao globalizaciju u jednoj grani biznisa koja naizgled ne može biti nego tvrdoglavo lokalna - a to je vino. U spomenutom filmu ulogu “zlikovaca” među ostalim imaju i velike toskanske kneževske obitelji koje su, po tezi autora filma, “prodale dušu” kalifornijskim vinskim korporacijama.



A svaki put kada snima neki od tih vinarskih grofovskih dvoraca, redatelj filma čini to na isti način. Vidite raskošne dveri, oštrog psa, prime ga u grandiozni salon, a onda netko od ukućana promrsi kako “doba Mussolinija” nije “bilo tako loše” jer su “barem vlakovi stizali na vrijeme”. Ponovljena jednom, ta izjava zvuči kao glupavi kriptofašistički ispad. Kad se, s malim varijacijama, u filmu čuje treći put, odjednom shvatite da je ona refren, opće mitsko mjesto. Između fašizma i željezničkog voznog reda, čini se, postoji neka neraskidiva simbolička veza.



Željeznički je red, naime, ponajprije ipak red. I svugdje gdje vlada kaos, kad se ljudi s nostalgijom sjećaju reda, onda je obično predodžba tog reda željeznica. Pa tako i Danilo Kiš piše o svom pokojnom pretku, austrougarskom činovniku koji u osami piše velebni vozni red ugarskih željeznica, koji se u Kiševoj literarnoj mitologiji pretvara u velebni Aleph, tekst-svijet neodredivih rubova. Za generaciju Kiševih roditelja predodžba reda, dakako, nije bio Mussolini, nego K.u. K. U Dalmaciji se, kad je nešto uredno i precizno, govori i danas da je “ka u doba Austrije”. A predodžba o Austriji za zapadni je dio Jugoslavije i danas predodžba o željeznici. Dosta je otići u Popovo polje ili na jugoistočni sarajevski izlaz i vidjeti stari, napušteni kolovoz uskotračne pruge od Sarajeva do mora. U Hercegovini i danas je zovu “štreka”: musavi, izblijedjeli germanizam još uvijek odaje svoje cesarsko-kraljevsko podrijetlo.

Sprega željeznice i reda

U vesternu se obično drži da je Divlji zapad prestao biti Divlji tamo gdje je stigao vlak i telegraf. U nas je obratno

I za moju generaciju sprega željeznice i reda konotativno je vezana uz jednu diktaturu - ali ne fašističku ni francjozefinsku, nego titovsku. U vrijeme kad sam studirao, cestom se do Zagreba išlo preko Obrovca i krivudavih okuka. Za moj svijet cesta do Zagreba nije trebala uopće ni postojati jer se “gori” išlo samo vlakom. Vlakova je vozilo pet svaki dan, bili su puni kao oko, a vozna karta za dan nakon praznika bila je dobitak poput lutrijske srećke. Prolazio je taj vlak čudesnim kanjonom Une, krivudao preko današnje državne granice, a kako se bližio Sunji i Sisku, punili su ga, uz dalmatinske studente, i industrijski radnici iz Bihaća, Prijedora i Cazina. I stanice su bile, a većinom su i danas, austrijske, od tesana kamena, s krečenim imenima gradova na dva državna pisma. Iznad glava putnika visjele su crno-bijele fotografije prirodnih i kulturnih ljepota. I one same bile su još jedan metatekst, kiševski ili borhesovski leksikon “stvarniji” i “bolji” od zbilje koju reprezentira. Pometeni i umiveni, visjeli su tu Ohrid, Prizren i Šibenik, Bledsko jezero, kanjon Pive i Dečani. I tu - na zidu - željeznica je oličavala državu. Pa se ne treba onda čuditi što je prvo željeznice nestalo, onda kad je državi došao kraj. Onoga istog dana kad je u srpnju ‘91. Žarko Domljan rekao da se savezna skupština nikad više neće sastati, posljednji je put i zavazda zapriječena Unska pruga. Znalo se - sad kad ne idu vlakovi, sad je sve moguće.



Od rata je prošlo 14 godina, a naš odnos prema željeznici ostao je u biti isti kao i odnos prema državi. U međuvremenu smo sagradili spektakularne ceste, kolosalne spomenike individualizmu po kojima se svatko može vozikati kad i kako hoće, bez voznog reda, uniformi, spikera i zvučnika. Kao tupi nostalgičar, koji se put vozim vlakom do Zagreba i sjedim u tom čudu od “pendolina” koje promiče kroz mračni dinarski pejzaž svijetlo i prazno poput akvarija na kotačima.



Tužan je to prizor: tehnološko čudo koje nikome ne treba, jurilica koja šiba kroz karl-mayevske gudure, a u njoj šaka preostalih željezničkih Mohikanaca. Željeznica je postala dinosaur, zaostali relikt države u raspadanju - vječni gubitaš, nereformirani mastodont narkomanski “zakačen” na državnu subvenciju, koji šezdeset posto putnika preveze u široj zagrebačkoj suburbiji, baš kao da nije državna željeznica, nego neka rogobatna verzija gradskog S-Bahna. Još jednom se željeznica pokazuje kao metafora. Sesvete, Dugo Selo i Zaprešić: to je granica do koje “naš svijet” stižemo urediti, točno za toliko država i štats-ban imaju mišića i snage.



A onda se, odjednom, pokazalo da je taj iznureni, umorni željeznički svijet neusporedivo zanimljiviji nego što smo mislili. Kako se ovih dana razotkrilo, Hrvatske željeznice možda jesu bile gubitaš - no, to nije smetalo hijerarhiji ajzenbanerskih šefova da se uplete u barokno zamršene financijske malverzacije u kojima su svoje živopisno mjesto imali off-shore računi u Delawareu i Virgin Islandsima, tvrtke-kćeri u Mostaru te srpske željeznice. Da pljuska bude još ponižavajuće ljuća, feratjersku prijevaru nije čak otkrila ni naša policija, nego srpska koja je pratila njihova željezničkog šefa.



Srpski je i hrvatski željeznički menadžment - čini se - pao u ostap-benderovski kombinatorski zagrljaj s namjerom da zamrči par milijunčića preko financijskih kombinacija. Slika Ohrida i Dečana u kupeima možda više nema - ali nema veze: “naš zajednički duh”, izgleda, još sveudilj živi.

Mi vozimo po svome



U vesternu se obično drži da je Divlji zapad prestao biti Divlji tamo gdje je stigao vlak i telegraf. Jer - zna se, uz vlak ide uniforma, lampadina, tu sve piše u voznom redu, crno na bijelo, a što piše, tako ima biti. “Karta kanta” - govorili su stari Splićani: papir pjeva, ono što je na papiru onda to i jest. To je bilo prije nego što se ovo društvo počelo ravnati prema pljuvanju u šaku i stisku ruke. A sad vidimo čudo, neprirodni incest. U željeznicu, u to simboličko srce reda, uselio se metež. U ustanovi gdje “karta” uvijek “kanta” muljalo se i kralo, dogovaralo uz namigivanje, “ruka ruci” i “ajd' goni”. Gnijezdo reda rodilo je crvljivi okot nereda.



I po tome je željeznica u Hrvatskoj postala metafora države. Jer, kao i HŽ, i država bi tu trebala biti da zavodi red, bude neutralna, impersonalna, precizna i svačija. Umjesto toga, pretvorili smo je u ružni parazitski lišaj, nanos nepovezanih bradavica koji nam siše krv i ništa nam ne nudi zauzvrat, ali zato onima koji su unutra služi kao sredstvo da nas i dodatno ogule. A pendolino vozi prazan. Kad nam već sistem nije na usluzi, vozit ćemo mi po svom, na drugi način.

Jurica Pavičić