Šezdeset godina rezolucije Informbiroa

Staljinova spoznaja da je “ovaj rat drukčiji od drugih”, da svaka zaraćena strana  uspostavlja svoj društveni sustav na teritoriju koji kontrolira, u istočnoj je Europi nakon Drugog svjetskog rata dovela do uspostave satelitskih “narodnih demokracija”. Premda ovisne o SSSR-u, ove su države ipak predstavljale izazov onoj razini nadzora što je Moskva držala normalnim, posebno u zemljama poput Jugoslavije, gdje je vlast osvojena zalaganjem domaćih komunista, a ne sovjetskom vojnom intervencijom.



Staljin nije volio nadobudne komuniste koji bi, govorio je, rado letjeli kao noćni leptiri na svijeće. Zato su Sovjeti rujna 1947. obnovili neku vrst reducirane i regionalne Kominterne - Informacioni biro komunističkih partija (Kominformbiro ili Informbiro).





Članicama ove grupacije postale su vladajuće komunističke partije SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Jugoslavije, kao i komunističke partije Francuske i Italije. Nije nevažno da je centrala Informbiroa izmještena u Beograd, kako bi se ujedno poticala Titova taština, ali i u najvećoj mjeri nadzirali njegovi - za Moskvu - često nepouzdani potezi.



Zakulisni sukob između Moskve i Beograda tinjao je od studenoga 1947. godine. Staljinu nije odgovarala Titova uloga u Grčkoj i Albaniji. Bojao se da će jugoslavenska potpora grčkim partizanima izazvati sukob sa Zapadom, na što SSSR još uvijek nije bio spreman. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) želio je postaviti pouzdanije kadrove poput Andrije Hebranga. Zato je, od ožujka do svibnja 1948., u tri tajna pisma upućena vodstvu KPJ, pokušavao izazvati raskol u jugoslavenskoj partiji. Tito mu je parirao uhićenjem Hebranga te odbijanjem da se suoči sa sovjetskim kritikama na zasjedanju članica Informbiroa što je zakazano u Bukureštu za konac lipnja 1948.



Zato su, prije točno šezdeset godina, 28. lipnja 1948., ali u odsustvu jugoslavenske delegacije, članice Informbiroa donijele poznatu Rezoluciju. Bila je to javna osuda jugoslavenskog vodstva što je sovjetsko-jugoslavenske odnose, ali i uvriježene običaje u staljiniziranom komunističkom pokretu, uvelo u duboku krizu. Prvi put u povijesti moskovska je centrala, podržana privrženicima, iz svojih redova izopćila jednu partiju-članicu - KPJ, ali, što je još neobičnije, izopćena je strana uspjela preživjeti zadani udarac i na njemu izgraditi svoju vlastitu ideologiju i model vlasti.



Rezolucija Informbiroa vrhunac je pritajenog pritiska što je Staljin vršio nad Titovom partijom. Stoga i ne iznenađuje ton iz Rezolucije da su se rukovodioci KPJ “suprotstavili komunističkim partijama” te “pošli putem odcjepljenja od jedinstvene socijalističke fronte protiv imperijalizma, putem izdaje stvari međunarodne solidarnosti radnog naroda i putem prelaska na pozicije nacionalizma”, pa je uslijed toga KPJ sebe isključila iz “porodice bratskih komunističkih partija”.







U završnom dijelu Rezolucije, “zdravi elementi” unutar KPJ pozivaju se na svrgavanje Titova vodstva: “Zadatak ovih zdravih članova KPJ jeste da prisile svoje današnje rukovodioce da otvoreno i pošteno priznaju svoje pogreške i da ih poprave, da napuste nacionalizam, da se vrate internacionalizmu i da svim silama učvršćuju jedinstvenu socijalističku frontu protiv imperijalizma, ili, - ako se današnji rukovodioci KPJ pokažu za to nesposobni - da ih smijene i istaknu novo internacionalističko vodstvo KPJ”.



Izvanredne mjere

Na izazov Rezolucije jugoslavensko je partijsko vodstvo odgovorilo izvanrednim mjerama. One su zahvatile sve republike, pa i Hrvatsku. Ovdje će biti govora o tome što o tim mjerama govore dostupni arhivi Udbe i kontrolno-statutarne komisije KPH koje posjeduje Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Partijskom je vodstvu bilo nužno znati kako će razne kategorije stanovništva dočekati poruke Rezolucije. Za tu je potrebu pokrenuto mnoštvo doušnika, koji su pomoćnicima ministara unutrašnjih poslova “po liniji UDB-e”, dakle stvarnim šefovima tajne policije u republikama, svakog tjedna prikupljali mišljenja i izjave ne samo protivnika i nepartijskih “frontovaca”, nego nadasve članova KPJ.



Prvotna su izvješća bila obećavajuća. Premda se mnogi članovi KPJ nisu slagali s bojkotom bukureštanskog sastanka, te čak prihvaćali neke kritike iz teksta Rezolucije - primjerice, jedan je činovnik u ministarstvu prosvjete izjavio kako je “točno da UDB-a vodi Partiju, a ne obrnuto. To znam iz vlastitog iskustva”, dok je drugi prihvatio da “smo vodili pogrešnu politiku prema selu” - većina je ipak čvrsto stala uz KPJ.



Drukčije je to izgledalo kod manje pouzdanih “frontovaca”. Kod njih su se mogle nazrijeti razne sumnje i teorije zavjere, primjerice, kod stanovitog brijača koji je sovjetski napad pripisivao utjecaju Moše Pijade i Židova u partiji, ili u zloslutnom mišljenju jednog krojača da ne postoje razlozi za razmimoilaženja, ali “ako se prekida linija sa SSSR-om, bolje je smijeniti rukovodstvo nego prekinuti vezu”.



Poneki razočarani “frontovci”, bivši članovi KPJ, čak su tvrdili da se u Jugoslaviji u pet godina željelo napraviti ono što su Rusi ostvarili u trideset. Zato se, govorili su, narod “umorio”. Narod je ogorčen zbog pritisaka na selu i zatvaranja privatnih trgovina, a Informbiro želi očistiti sve što stoji na putu radu, “tako da narodu ponovno bude kao 1945-te”.



Komentari među “neprijateljima” bili su predvidljiviji: Novonastalo stanje pogodovalo je “reakcionarnim elementima”, koji su bili uvjereni da je došlo vrijeme “za likvidaciju komunističke vlasti u Jugoslaviji” te da će komunisti uskoro visjeti o uličnim svjetiljkama (“Komunisti izaberite si kandelabre”). Postojalo je i mišljenje da je “drug Tito već dugo vremena blisko povezan s Amerikom” te da je rascjep uslijedio kad je Staljin ovo otkrio. Dok su neki slavili (“Pjevam i plešem cijeli dan.



Naši su se komunisti do kraja osramotili. Sad su im glave izložene ... Nema više kopanja kanala.”), drugi su procjenjivali da tadašnja situacija ne odgovara Rusima, te da se može očekivati ruska intervencija i okupacija, ali također i engleska okupacija (“Engleska je vojska na našim granicama zbog predstojećeg rata - Englezi će sigurno doći u Jugoslaviju”).



‘Neprijateljski odvjetnik’

Ipak, unatoč strahu od ruske intervencije, mnogi su “neprijatelji” očekivali poboljšanje (najnoviji su dogođaji ukazivali da se Jugoslavija “približava Zapadu”). Tako je “neprijateljski” odvjetnik zamijetio kako razvoj situacije dokazuje da “Jugoslavija izlazi iz komunističkog bloka i saveza sa SSSR-om, te da se oslanja i stvarno približava Zapadu”. U Titovoj je politici vidio jamstvo mira i odustajanje od “strogog komunizma”, kao i uvođenje “mekanog komunizma”, ili socijalizma, “što odgovara željama većine našeg naroda”. No, čak i najznamenitiji “neprijatelji”, među njima uže vodstvo Hrvatske seljačke stranke (HSS), unatoč očekivanjima da će narasle teškoće donijeti unutarnje promjene i poboljšanje, divili su se Titovoj hrabrosti.



August Košutić, bivši potpredsjednik HSS-a i politički zatvorenik od 1944. do 1946., držao je kako jugoslavenski odgovor Rezoluciji ne odiše “jezikom satelita, nego suverenog predstavnika suverene države”. Vjeran slavjanofilskim tradicijama Radićeva pokreta, držao je da će i prijatelji i neprijatelji poštovati jugoslavensku Deklaraciju. Dok je među neprijateljima vidio sve one što su neskloni slavenskim narodima, prijatelji su mu bili svi članovi slavenske zajednice, “na čelu s Rusima”.



Doista, nacionalizam raznih “neprijatelja” objašnjava njihovo novootkriveno poštovanje za Tita. Stanoviti je Žerjavić s oduševljenjem govorio da je   “drug Tito pokazao nacionalnu svijest i čvrstu ruku, tako da, ukoliko nastavi s ovom politikom, ponovno će osvojiti sve simpatizere koji su otpali, a koji ne žele biti ruski sateliti”. Zato i ne čudi što su se predstavnici talijanske manjine u Istri slagali sa Staljinovim optužbama o jugoslavenskom nacionalizmu: “Talijani tvrde da smo stvarno nacionalisti, a to dokazuju nekim sitnicama; na pr., da su parole napisane samo na hrvatskom, itd.”



Premda je Peti kongres KPJ (Beograd, 21.-28. srpnja, 1948.) protekao bez incidenata i ukazao na Titovu nadmoć u partiji, pa time i uspjeh partijske mobilizacije, ipak je bilo jasno da mobilizacija nije jedino niti najuspješnije sredstvo na raspolaganju vodstvu KPJ. Sovjetski simpatizeri i sljedbenici Rezolucije, ili, popularno, informbirovci, hapšeni su već od ljeta 1948., no KPJ je tek koncem rujna 1948. primijenio odluku “o mjerama koje treba poduzeti za uspješno vođenje borbe protiv antipartijskih elemenata, koji su se aktivizirali na liniji rezolucije Kominformbiroa”.



Ova je odluka nalagala “zaoštriti stav čitave partijske organizacije prema antipartijskim elementima, kao neprijateljima Partije i države, voditi borbu za njihovu potpunu izolaciju od partijskog članstva i prekinuti svaku vezu s njima - lične, prijateljske i slično. Održavanje veze s antipartijskim elementima ne može se opravdati ničim, pa prema tome ni ličnim prijateljstvom”. Štoviše, odluka je pozivala na budnost ne samo prema onima “koji su otpali iz Partije”, nego i prema “kolebljivcima”, koje treba upozoriti da onaj “tko ne brani stav našeg CK, koji pasivno posmatra rad antipartijskih elemenata - taj ne stoji čvrsto na liniji naše Partije”.



Đilasovo pismo

Teško je procijeniti intenzitet protuinformbirovske represije u Hrvatskoj. Sa stajališta članova biroa CK KPH, koji su isticali primjere popustljivosti i nedostatka budnosti (“Zbog takvih pojava partijska organizacija gleda sa nekim sažaljenjem isključenog, jer nije upoznata u njegov neprijateljski rad, a partijsko rukovodstvo nije ništa učinilo da partijskoj organizaciji omogući da se upozna sa njegovim štetočinskim radom i da ga kao takovog javno raskrinka, a prema tome i bojkotuje”), moglo bi se zaključiti da represija nije ravnomjerno primjenjivana.



Ipak, bit će da je ipak bila nesmiljena, kad je Milovan Đilas bio primoran da u kolovozu 1949. napiše “direktivno” pismo CK KPH u kojemu je obrazlagao kako se broj “administrativnih kazni”, tj. osuda bez suđenja, uvelike povećao u prvoj polovici 1949. godine. Razlog tome bili su nezakoniti postupci članova narodnih odbora i državnih službenika, koji su svoj rad svodili samo na kazne. Đilas ih je uvjeravao da administrativno kažnjavanje ne može biti sredstvo “kojim se može svakodnevno služiti, umesto da se ono koristi izuzetno, no i tada strogo voditi računa o političkim posledicama”, posebno kad je riječ o opoziciji unutar KPJ. 





Udba je informbirovske djelatnosti u Hrvatskoj pratila u nizu sredina, navlastito među studentima na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1948. bilo mnogo takvih slučajeva, među manjinama, posebno među Talijanima u Istri i Rijeci, koji su bili pod utjecajem Antonija Vidalija i njegove komunističke skupine u Trstu, zatim u nizu provincijskih žarišta, poput Rijeke, Pule i Osijeka, te u kotarevima Senju, Benkovcu i Velikoj Gorici. Na udaru su bile organizirane skupine poput “Inicijativnog vodstva za Hrvatsku”, koju je predvodio Hebrangov suradnik Šime Balen, te sveučilišna skupina “Ogranak grupe Arso Jovanović”, nazvana po generalu JNA, koji je ubijen u kolovozu 1948. pri bijegu u Rumunjsku. No, Udba je identificirala i manje skupine.



Jedna takva talijanska manjinska skupina, tzv. Komitet četvorice, koja je razbijena 1951., imala je 25 članova, a bila se povezala s Federacijom Talijanske KP u Udinama. Iste godine Udba je otkrila tzv. Glavni komitet, što je organizirao umirovljeni kapetan JRM u Trogiru, a koji je obuhvaćao 25 članova KPJ iz partijske organizacije SRZ “Obnova”. No, najznačajniji primjer informbirovske mobilizacije u Hrvatskoj dogodio se 1950. , kad su iz CK KPH izbačeni Dušan Brkić, Rade Žigić i Stanko Opačić-Ćanica. Zbog njihova utjecaja u ustaničkim krajevima, posebno među srpskim stanovništvom, predstavljali su opasan izazov za KPH, pa su “po Komisiji za prekršaje kažnjeni društveno-korisnim radom”, dakako na Golom otoku. (Zastupljenost Srba među informbirovcima u Hrvatskoj bila je dvostruko veća od njihova udjela u stanovništvu.)



Četiri kategorije

Udba je obavila sistematizaciju informbirovske djelatnosti, podijelivši razradu u četiri kategorije. U prvu kategoriju “uvršteni su oni IB-ovci, koji su kolebali na liniji IB-a, a nisu hapšeni, odnosno kažnjavani, već su partijski kažnjavani i isključivani”. Odlučeno je da se takve pokuša vratiti u KPJ/SKJ, kad god bi okolnosti na to upućivale. Druga kategorija predstavljala je “lica koja su kažnjavana na liniji IB-a, a revidirali su svoj stav, te rade aktivno u našim i političkim i društvenim organizacijama”. Takve je također trebalo vratiti u partiju. Treća kategorija predstavljala je ona “lica, koja su kažnjavana za djelovanje na liniji IB-a, a od dolaska sa izdržavanja kazne imaju pasivno držanje, odnosno neprijateljski ne istupaju, niti rade u društvenim i političkim organizacijama”.



Odlučeno je da se među ovima sprovede “diferencijacija”, te one koji se mogu pridobiti, nakon razgovora, prebaci u drugu kategoriju. Nepopravljivi su spadali u četvrtu kategoriju: “Ova kategorija - za našu službu je najinteresantnija i njih treba svestrano obezbjediti saradničkom mrežom i izolirati ih sa našim mjerama, da ne mogu doći do izražaja u svom neprijateljskom djelovanju”.



Nakon 1950. pomalo jenjava informbirovska djelatnost. Doduše, nove službene inicijative, primjerice decentralizacija državnog aparata, stvarale su nove informbirovce (“Mnogi su [službenici] premješteni na ‘niže’ dužnosti u provinciju, što je dalo povoda i za reagiranje na IB liniji”). Ipak, UDB-a je do tad stvorila izuzetno uspješnu “agenturnu mrežu”. Koncem 1950. na raspolaganju joj je stajalo 306 agenata i 664 “informatora” (doušnika), a iste je godine vrbovano 784 agenata i 668 informatora. Udba je svoju “saradničku mrežu” povremeno čistila, pa je 1952. “iz saradničke mreže po IB isključeno oko 957 lica, a na osnovi kompromitirajućeg materijala vrbovano 825 novih”.







“Vrbovka” je najučinkovitije djelovala na samom Golom otoku, gdje su “revidirci” - zatočenici koji su “revidirali stav” - regrutirani za Udbine operacije. Pored agenture djelovala je i Udbina “referada” za posebne svrhe, primjerice za rad među pripadnicima mađarske ili češke manjine. No, revidirci su stvarali i probleme, jer “kvalitet saradničke mreže ... nije uvijek bio na dovoljnoj visini”. Pritisnuti nalogom da denunciraju, iskoristili su trenutak “i nastoje da lica sa kojima su bilo kada ma što razgovarali o političkim zbivanjima prikažu kao sumnjiva i kolebljiva po IB i namjerno obrađuju lica iz građanskih krugova iznašajući njihov neprijateljski stav prema društvenom uređenju u zemlji, a manje otkrivaju lica koja su se solidarisala sa njihovim stavom”.



Ideologijska pakovanja

Staljinova smrt u ožujku 1953. demoralizirala je hrvatske informbirovce: “Neznatan broj, naročito povratnika sa ‘Mer-mera’, pozitivno je komenti rao tu smrti, okrivljajući ga za sve ono što su preživjeli, jer su se poveli za njegovim autoritetom”. Još poraznije djelovali su “događaji u Istočnoj Njemačkoj, Češkoj, Mađarskoj, okončanje rata u Koreji, a kao najglavnije - hapšenje Berije”. Odmak od staljinističke prakse u SSSR-u najviše je “pasivizirao” i otupio otpor domaćih staljinista. Jedna Udbina analiza iz travnja 1954. zadovoljno zaključuje da “1954. godine nije uhap-šeno ni jedno lice” po liniji Informbiroa.



Informbirovska raspoloženja, kao uostalom mnogo toga iz razdoblja aktivnog komunizma, teško su dostupna današnjim naraštajima. Aktualni populizam, bez obzira na varijantu, tek je jeka starih ideologija, koje su se razbijale upravo putem nutarnjeg mrvljenja. Udbini analitičari, koji su bilježili i arhivirali informbirovske prigovore, zacijelo su znali razlučiti realne kritike od ideologijskog pakovanja - jednako tako nerealnog kao i titovska inačica. Zato je zastrašujuća četrdesetiosma mnogo sugestivnija od svih nama pomalo nerazumljivih sadržaja što su je pratili. Pod talogom ideologije vodio se boj za autonomiju, koja će, jednom osvojena, zauvijek dokinuti ne samo informbirovce nego i njihove pobjedonosne progonitelje.



Zapravo, organizacije KPJ pokrenule su kampanju kažnjavanja i interniranja stvarnih ili osumnjičenih informbirovaca. U Hrvatskoj je ova kampanja zahvatila značajan broj žrtava. Od početka 1949. do kraja 1953. godine, ali posebno 1949. i 1951. godine, kažnjena su 2022 informbirovca. Od tog broja 1038 je brzo oslobođeno, a 984 poslano na “društveno koristan rad”, drugim riječima, u zatvor - najčešće u koncentracijski logor Goli otok, školj-mučilište pored Raba, gdje su informbirovci pozivani da “revidiraju stav” kroz izuzetno naporan, ali besmislen, rad. Važno je primijetiti da je od zatočenih 318 ili 15,7 posto bilo radnika, 260 ili 12,9 posto seljaka, a 268 ili 13,3 posto činovnika. Zanimljivo je da se u partijskim dokumentima Goli otok nikada izrijekom ne spominje. Samo ime bilo je zakonspirirano pod šiframa “Mermer” i “gradilište”.

Školj-mučilište zvano Mermer i gradilište



Ivo Banac
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. prosinac 2024 17:17